Rudderless nakon buma sa Adolescence, na više mjesta sam naišla na preporuke za ovaj film, konačno je presudila kolumna Dejana Ilića koji ga je takođe pomenuo kao referencu.
Film je okupio nevjerovatnu ekipu glumaca u manje ili više sporednim ulogama; a nose ga harizmatični Bily Crudup i pokojni 😞 Anton Yelchin.
Poređenja nisu baš sasvim na mjestu; jedino zajedničko je fokus na oca i njegovo procesuiranje gubitka, koji je u Rudderless gotovo apsolutan, svi ostali su sporedni. Sporedan je i "slon u sobi", preko kojeg se uporno prelazi, iako je njegova sijenka stalno prisutna.
Tonalno, imam mali problem, poglavito sa Crudupom jer ima tu nonšalanciju, čak i momente čistog uživanja i radosti u izvođenju pjesama pokojnog sina sa mladim članovima novoformiranog benda, a nekako mi je teško da povjerujem da bi i najjača negacija i koping proizveli taj switch od osobe koja se izolovala i bježi od svog bola, do gotovo dječačke lakoće postojanja dok muzicira. Ne znam, možda nisam u pravu, možda William H. Macy kao reditelj filma zna bolje.
U pitanju je dosta klasična drama sa (nažalost) poznatim motivom koji je rijetko obrađivan jer je tema neugodna i bolna; ovaj film se baš maksimalno distancira od tog bola, vajda kao i glavni protagonista, pa posmatra samo aftermath bez postavljanja pitanja kako i zašto, bez analiziranja ličnosti mladog počinioca zločina.
Poslednja scena je prejaka od početka do kraja, tu me je kupio i iskupio dobar dio percipiranih mana.