Rekoh vec, citam na nervnoj bazi. Sto mi je gore, to vise bezim u tudje zivote i price. To znaci da sam ove godine citala kao manijak. Potrefilo se da su skoro svi naslovi bili od 300 strana pa do 600, jos malo pa cu u biblioteku da idem sa kolicima za pijac, zabranjeno mi je da podizem ista teze od 2 kg.
Kupovala sam i sta mi treba i sta mi ne treba pa se tu nasla i Beleske iz Moneove kuhinje, fina knjiga ali u svim receptima ide estragon koji ne mogu da nadjem kod nas a i sa divljaci, tako omiljenoj vrsti mesa porodice Mone ne stojim najbolje. Ruku pod ruku sa pomenutom ide naslov Stalno traganje, eseji o umetnosti Dzon Apdajk, malo poznato lice americkog klasika, uzivanje za sve pare. Srce mi je zarobila knjiga Uve Vitstoka, Februar 33, moji omiljeni pisci tokom prvog meseca vladavine Hitlera, na planeti nista novo, samo potvrda stava Arentove da je zlo banalno do mucnine.
I mala pikanterija: koja je verovatnoca da iz biblioteke, u jednom danu, dovucem 2 knjige u kojima se radnja desava 1799 godine na dva kraja sveta, Japan i Sicilija? Mislim da je to vic koji su mi priredile knjige, nesto im nisam u milosti u poslednje vreme, kao da mi porucuju "zeno, nismo ti mi bromazepami i dijazepami pa da nas trosis na nervnoj bazi, ovo je umetnost, neko je lio krv, znoj i suze da ispise te stranice a ti...?
U redu, primila k znanju, bicu fina samo nemojte da me ostavljate samu na ovakvom svetu, necu izdrzati ni pola dana...