Zasto bi bila tuzna zivotna prica, to, da smo rodjeni sa razlicitim shansama i mogucnostima? U tome je i poenta, raditi sa onim sto jesi i sto imas, siriti gorepomenute vidike, biti radoznao i uciti, uciti, uciti....na razlicite nacine, shodno mogucnostima, iz knjiga, iskustva, drugih ljudi, vestijih u necemu gde nam fali znanje, iskustvo. Zivot jeste izazov a ne valcer koji se igra u lakovanim cipelicama, na nama je da nadjemo odgovor na taj izazov. Ako sam ista naucila tokom mog dugog zivota je da ne trazim izgovore, da ne gledam travu zeleniju u tudjem dvoristu jer, najcesce, ne znamo cenu kojom je placena. Sta mi je najvaznije? Kad padnem, da ustanem i pokusam da idem dalje, makar i cetvoronoske, do poslednjeg daha. Sada, u starosti, to je najcesce put unutra, u sebe, i nije lako, moglo se i bolje, pametnije, nije bas moralo glavom u svaki zid, nije morala da se pravi pita od...bas svakog....sada ucim da zagrlim to svoje mladje i ludje "Ja", blentavo, lakoverno, nespretno i da mu kazem da je u redu saplitati se i o vlastite noge ne samo o tudje, da je moglo drugacije, bilo bi. Na kraju svih krajeva, nikad nije bilo da nekako nije bilo, Krleza to tako lepo kaze u baladi o Kermpuhu, bili smo i jednom, vise nismo. Umiru i zvezde, pa sta?