Profesionalni pristup pacijentu je bitan deo obrazovanja lekara u Svedskoj, a jos bitniji kod dodatnog skolovanja stranih lekara, pre nego sto dobiju svedsku legitimaciju. To zato sto je opstepoznato da strani lekari imaju problem u tom delu. S druge strane, veliki broj domacih lekara je u stalnom strahu da se negde ne ogresi o pacijenta i njegove bliznje, i to ne zato sto postoje nekakve kazne, jer ne postoje, nego zato sto duboko veruju da su empatija i sve drugo sto cini profesionalni pristup, veoma vazni. Zato lekari veoma cene podrsku kuratora (hospital counselor), i rado ih vode sa sobom kad se saopstavaju lose vesti, planira otpust iz bolnice i sl.
Pisala sam da sam to ranije radila, a od aprila se, nakon nekoliko godina u socijalnoj sluzbi, ponovo vracam kuratorskom poslu. I to na odeljenju za demenciju kod mladjih osoba, onih ispod 70. Vec sam imala prilike da sretnem buduce kolege, lekare, sestre i psihologe, i kazu da me cekaju kao ozabao sunce jer trenutno nemaju kuratora, sto mi je naravno drago. Kao sto rekoh, svi su oni pod stalnim pritiskom da posao obave profesionalno, a nemaju uvek ni vremena, ni dovoljno znanja za to. Posebno onda kad vise nemaju sta da ponude pacijentu, a ne mogu samo tako da ga otpreme kuci sa saznanjem da je situacija losa i da nece biti bolja. Tu nastupa kurator i prema mom iskustvu, ljudi se u pocetku osecaju odbaceno, radije bi nastavili kontakt s lekarim, ali posle prihvate.
Jer da se ne lazemo, kurator nije tu samo da bi se pacijenti osecali bolje, nego i da bi se ceo proces dijagnostike, lecenja, boravka u zdravstvenoj ustanovi, cega god, skratio i na neki nacin zaokruzio. Pri cemu se pacijent prepusta jeftinijem resursu od lekara, a ipak nije ostavljen sam sebi, dakle win-win situacija.