[Canada] Pristojni, ali odlučni/ Polite but Resolute / Polis mais déterminés

[nonick]

1 minute ago, Rex said:

 

Da ne idemo sad u raspravu oko njega, mnogo, mnogo sati sam ga slušao do pre neku godinu i on je tip koji se slaže sa bukvalno svime što njegovi sagovornici pričaju, osim ako nije par tema koje prati i u koje se razume (borilačke veštine i sl.). No, nebitno, nije on problem.

 

ok, no problem, samo ono sto je RatzenStadt pisao zvuci jako slicno sto se moglo cuti kod njega.

[RatzenStadt]

 

"Tax me harder daddy"..."mozda zabobem rebate poreza" 😄

[Beonegro]

9 hours ago, RatzenStadt said:

 

"Tax me harder daddy"..."mozda zabobem rebate poreza" 😄

 

Ne znam koji je izvor grafika, ali nema veze se podacima MMF-a, po kojima je po purchasing power adjusted GDP per capita SAD oduvijek iznad Kanade, a gap se širi od 1990. naovamo. Izvor

 

EDIT: kao što sam i pomislio, objašnjenje je u tome što je broj stanovnika Kanade u periodu 1990. - 2025. rastao proporcionalno brže nego broj stanovnika SAD. Kanada je 1990. imala 27,63 miliona stanovnika, a procjena za ovu godinu je 41,55 miliona. što je rast od 50,4%. U istom periodu, broj stanovnika SAD je otišao sa 250,05 miliona na 342,37 miliona, što je rast od 36.9%.

 

Više sreće u sledećem izvlačenju mimova. 

Edited May 6, 2025 by Beonegro

[RatzenStadt]

^da dodam i nekontrolisanu imigraciju onda na spisak brljotina...

[Beonegro]

16 minutes ago, RatzenStadt said:

^da dodam i nekontrolisanu imigraciju onda na spisak brljotina...

 

To što ti je prethodni post debunkovan kao falsifikat te neće postidjeti ni ponukati da prestaneš da praviš majmuna od sebe? 

[RatzenStadt]

Sta je tacno falsifikat? 🤣
Jel znas pravo znacenje te reci? 😄 

 

Nisi ti nista debunkovao. Dao si relativno plauzabilan razlog koji obrazlaze drastican pad BDP-a po glavi stanovnika, ali tacnost podataka sa grafikona i dalje nije pobijena, kao ni to da je Trudo blokirao racune protestantina, kao ni to da je raznorazno oporezivanje nateralo mnoge kompanije da pobegnu iz zemlje, sto je dovelo do jos jednog negativnog potresa/trenda na trzistu, a to je naglo povecanje procenta nezaposlenog stanovnistva...
...ili cemo i za to okriviti pojacanu imigraciju.

Stice se utisak da dovlacenje ljudi lopatom nije donelo puno dobrog.

I da, bas cudan tajming za influx ogromnog broja imigranata - u doba najvece krizu na trzistu nekretnina, gde Kanada prednjaci na globalnom nivou (u negativnom smislu). Big brain move 😄 

[Beonegro]

5 minutes ago, RatzenStadt said:

drastican pad BDP-a po glavi stanovnika

Opet lupaš, po podacima Međunarodnog Monetarnog Fonda, za vrijeme Trudeau-ovog bivstvovanja na mjestu premijera kanadski BDP po stanovniku po paritetu kupovne moći (Purchasing power parity - international dollars per capita; navodim ovaj podatak jer je pomenut u onoj lažnoj tabeli koju si postavio) porastao sa 46700 dolara 2016 (Trudeau je došao na vlast u oktobru ili novembru 2015, zbog čega tu godinu ne računam, a tada je bilo 46270 dolara) na 63760 dolara u 2024. Izvor.

 

Još jednom, praviš budalu od sebe gutajući svakorazne far right kretenluke i nespretno pokušavajući da ih reprodukuješ ovdje, pa se još ljutiš kad ti se dokaže da u najboljem slučaju nemaš pojma o čemu pričaš.

[Rex]

Gledanje ove pres konferencije je... Jako otrežnjujuće. Velika razlika u, pa, svemu, ogromna.

 

 

Quote

 

One of the moments getting a lot of play both north and south of the border is when Trump said “never say never” about making Canada the 51st state, while sitting next to Carney.

The prime minister’s response wasn’t picked up on the feed we saw live on TV, but it’s notable. From another camera angle, you can see Carney emphatically, and with a smile on his face, say “never, never, never, never, never.”

 

 

[ters]

7 minutes ago, Rex said:

Gledanje ove pres konferencije je... Jako otrežnjujuće. Velika razlika u, pa, svemu, ogromna.

 

 

 

Carney je kao naslov teme - pristojan, ali odlucan.

 

Birao je rijeci, odao je priznanje budali na nacin koji ga nece proganjati nekada u budicnosti, jer Tramp jeste "transformational president" - od svjetske sile i uzora za zapadni svijet zemlju je sveo na Sjedinjeniju, kao i sto je revitalizovao NATO - jer su NATO zemlje shvatile da na budalu ne mogu racunati kao saveznika i okrenule se medjusobnom povezivanju... Bio jasan i sa "never" i sa  "basis for negotiation"... 

[nonick]

Ne znam, samo malo delice sam gledao, Tramp je totalno opicen, ovo je samo malo pristojnije od onoga sta su pripremili za Zelenskog. On je juce rekao da i ne zna zasto Carney danas dolazi, e ovo je bas tako izgledao. Na Putina su 100 vise vremena potrosili nego na najbolje komsije, lepe je Carney rekao, sve ali backstabbing necemo zaboraviti.

 

Tu Carney ne moze nista, mislim moze, ali malo. To treba Amerkancima do dodje iz dupeta u glavu.

 

 

 

 

 

Edited May 6, 2025 by nonick

[Rex]

25 minutes ago, nonick said:

On je juce rekao da i ne zna zasto Carney danas dolazi, e ovo je bas tako izgledao.

 

Reče neko da je senilniji od Bajdena i svakoga dana ta tvrdnja dobija malo više na težini.

[RatzenStadt]

Vreme je da Wexit vaskrsne

[Rex]

Ti si stvarno "bajo moj" nivo.

[Maharaja]

Srećan Kralj, a i novi parlament, svima koji slave!

[Rex]

Bogme, Karni najavio da se nada da će Kanada potpisati sporazum sa EU o naoružanju da bi smanjila zavisnost od SAD, a rekao je i da Kanada ne želi da ide pod "zlatni štit".

 

Quote

"Seventy-five cents of every dollar of capital spending for defence goes to the United States. That's not smart"

 

Toliko o tome da "Tramp samo priča i na to ne treba obraćati pažnju". Dobijamo sada udaljavanje viševekovnih najbližih saveznika i, istočnoevropski rečeno, bratskih naroda zbog nove američke administracije.

[ters]

1 hour ago, Rex said:

Bogme, Karni najavio da se nada da će Kanada potpisati sporazum sa EU o naoružanju da bi smanjila zavisnost od SAD, a rekao je i da Kanada ne želi da ide pod "zlatni štit".

 

 

Toliko o tome da "Tramp samo priča i na to ne treba obraćati pažnju". Dobijamo sada udaljavanje viševekovnih najbližih saveznika i, istočnoevropski rečeno, bratskih naroda zbog nove američke administracije.

 

Ljudi nisu svjesni koliko ce biti dalekosezne posljedice stupidnosti koje Tramp pravi svojom politikom, pa i da su u pitanju samo izjave - steta za Sjedinjeniju ce biti ogromna i dugotrajna. Nekoliko biznisa sa kojima sam radio primjenjuju sve mjere sigurnosti i mjere separacije od entiteta u Sjedinjeniji na isti nacin kao i prema biznisima u Kini i Rusiji - Sjedinjeniju tretitraju kao "hostile regime" jedino sto to nisu formalizovali u internim dokumentima...  Moja firma je u zavrsnoj fazi projekta koji ce nam omoguciti da prebacimo svu infrastrukturu na iskljucivo kanadske, UK, Australia, Japan, EU ili opensource platforme - i kada to jednom zavrsimo, potrajace dobrih 10-tak godina prije nego sto neki Sjedinjenak dobije priliku da nam ponudi prezentaciju svoje pounde... 

[Maharaja]

Digitalna infrastruktura Kanade, a i Evrope, je baš izložena riziku. Najveći državni sistemi koriste američke platforme, i to će morati jednom da se menja.

 

Sve u ovom tekstu o EU važi i za Kanadu:

https://foreignpolicy.com/2025/03/31/europe-digital-sovereignty-colony-trump-asml-ai-eurostack/

 

Europe Must Avoid Becoming a Digital Colony

The EuroStack is the continent’s last chance for technological sovereignty in the era of AI.
 

Europe is under siege—not by armies but by supply chains and algorithms. Rare-earth minerals, advanced semiconductors, and critical artificial intelligence systems all increasingly lie in foreign hands. As the U.S.-China tech cold war escalates, U.S. President Donald Trump battles Europe’s attempt to regulate tech platforms, Russia manipulates energy flows, and the race for AI supremacy intensifies, Europe’s fragility is becoming painfully clear. For years, policymakers have warned about the continent’s reliance on foreign technology. Those alarms seemed abstract—until now.

Geopolitical flashpoints, from the Dutch lithography firm ASML’s entanglement in the U.S.-China chip war to Ukraine’s need for foreign satellite services, reveal just how precarious Europe’s digital dependence really is. If Europe doesn’t lock down its technological future, it risks becoming hostage to outside powers and compromising its core values.

Fragmented measures aren’t enough. A European Chips Act here, a half-implemented cloud or AI initiative there won’t fix a system where every layer—from raw materials to software—depends on someone else. Recent AI breakthroughs show that whoever controls the stack—digital infrastructure organized into a system of interconnected layers—controls the future.

The U.S. government ties AI research to proprietary chips and data centers through its Stargate program, while China’s DeepSeek masters the entire supply chain at lower costs. Europe can’t keep treating chips, supercomputing, and telecommunication as discrete domains; it needs a unifying vision inspired by digital autonomy and a grasp of the power dynamics shaping the global supply chain.

Without a coherent strategy, the continent will be a mere spectator in the biggest contest of the 21st century: Who controls the digital infrastructure that powers everything from missiles to hospitals?

The answer is the EuroStack—a bold plan to rebuild Europe’s tech backbone layer by layer, with the same urgency once devoted to steel, coal, and oil. That will require a decisive mobilization that treats chips, data, and AI as strategic resources. Europe still has time to act—but that window is closing. Our proposed EuroStack offers a holistic approach that tackles risks at every level of digital infrastructure and amplifies the continent’s strengths.

The EuroStack comprises seven interconnected layers: critical raw materials, chips, networks, the Internet of Things, cloud infrastructure, software platforms, and finally data and AI.

Every microchip, battery, and satellite begins with raw materials—lithium, cobalt, rare-earth metals—that Europe doesn’t control. China commands 60-80 percent of global rare-earth production, while Russia weaponizes gas pipelines. Europe’s green and digital transitions will collapse without secure access to these resources. Beijing’s recent export restrictions on gallium and germanium, both critical for semiconductors, served as a stark wake-up call.

To survive, Europe must forge strategic alliances with resource-rich nations such as Namibia and Chile, invest in recycling technologies, and build mineral stockpiles modeled on its strategic oil reserves. However, this strategy will need to steer clear of subsidizing conflict or profiting from war-driven minerals, as seen in the tensions between Rwanda and the Democratic Republic of the Congo and the latter’s criminal complaints against Apple in Europe—demonstrating how resource struggles can intensify regional instability.

Above this resource base lies the silicon layer, where chips are designed, produced, and integrated. Semiconductors are today’s geopolitical currency, yet Europe’s share of global chip production has dwindled to just 9 percent. U.S. giants such as Intel and Nvidia dominate design, while Asia’s Samsung and TSMC handle most of the manufacturing. Even ASML, Europe’s crown jewel in lithography, finds itself caught in the crossfire of the U.S.-China chip war.

Although ASML dominates the global market for the machines that produce chips, Washington is using its control over critical components and China over raw materials to put pressure on the company. To regain control, Europe must double down on its strengths in automotive, industrial, and health care chipsets. Building pan-European foundries in hubs such as Dresden, Germany, and the Dutch city of Eindhoven—backed by a 100 billion euro sovereign tech fund—could challenge the U.S. CHIPS and Science Act and restore Europe’s foothold.

Next comes connectivity, the digital networks that underpin everything else. When Russian tanks rolled into Ukraine, Kyiv’s generals relied on Starlink—a U.S. satellite system—to coordinate defenses. And U.S. negotiators last month suggested cutting access if no deal were made on Ukrainian resources. Europe’s own Iris2 network remains behind schedule, leaving the European Union vulnerable if strategic interests clash.

Meanwhile, China’s Huawei still dominates 5G infrastructure, with Ericsson and Nokia operating at roughly half its size. Italian Prime Minister Giorgia Meloni has even floated buying Starlink coverage, underscoring how urgent it is for Europe to accelerate Iris2, develop secure 6G, and mandate a “Buy European” policy for critical infrastructure.

A key but often overlooked battleground is the Internet of Things, or IoT. Chinese drones, U.S. sensors, and foreign-controlled industrial platforms threaten to seize control of ports, power grids, and factories. Yet Europe’s engineering prowess in robotics offers a lifeline—if it pivots from consumer gadgets to industrial applications. By harnessing this expertise, Europe can develop secure, homegrown IoT solutions for critical infrastructure, ensuring that smart cities and energy grids are built on robust European standards and safeguarded against cyberattacks.

Then there is the cloud, where data is stored, processed, and mined to train next-generation algorithms. Three U.S. giants—Amazon, Microsoft, and Google—dominate roughly 70 percent of the global market. The EU’s Gaia-X project attempted to forge a European alternative, but traction has been limited.

Still, the lesson from DeepSeek is clear: Controlling data centers and optimizing infrastructure can revolutionize AI innovation. Europe must push for its own sovereign cloud environment—perhaps through decentralized, interoperable clouds that undercut the scale advantage of Big Tech—optimized for privacy and sustainability. Otherwise, European hospitals, banks, and cities will be forced to rent server space in Virginia or Shanghai.

A sovereign cloud is more than a mere repository of data; it represents an ecosystem built on decentralization, interoperability, and stringent privacy and data protection standards, with client data processed and stored in Europe.

Gaia-X faltered due to a lack of unified vision, political commitment, and sufficient scale. To achieve true technological sovereignty, Europe must challenge the monopolistic dominance of global tech giants by ensuring that sensitive information remains within its borders and adheres to robust regulatory frameworks.

When it comes to software, Europe runs on U.S. code. Microsoft Windows powers its offices, Google’s Android runs its phones, and SAP—once a European champion—now relies heavily on U.S. cloud giants. Aside from pockets of strength at companies such as SAP and Dassault Systèmes, Europe’s software ecosystem remains marginal. Open-source software offers an escape hatch but only if Europe invests in it aggressively.

Over time, strategic procurement and robust investments could loosen U.S. Big Tech’s grip. A top priority should be a Europe-wide, privacy-preserving digital identity system—integrated with the digital euro—to protect monetary sovereignty and curb crypto-fueled volatility. Piece by piece, Europe can replace proprietary lock-in with democratic tools.

Finally, there is AI and data, the layer where new value is being generated at breakneck speed. While the United States and China have seized an early lead via OpenAI, Anthropic, and DeepSeek, the field remains open. Europe boasts world-class supercomputing centers and strong AI research, yet it struggles to translate these into scalable ventures. The solution? “AI factories”—public-private hubs that link Europe’s strengths in health care, climate science, and advanced manufacturing.

Europeans could train AI to predict wildfires, not chase ad clicks, and license algorithms under ethical frameworks, not exploitative corporate terms. Rather than only mimicking ChatGPT, Europe should fund AI for societal challenges through important projects of common European interest, double down on high-performance computing infrastructure, and build data commons that reflect core democratic values—privacy, transparency, and human dignity.

The EuroStack isn’t about isolationism; it’s a bold assertion of European sovereignty. A sovereign tech fund of at least 100 billion euros—modeled on Europe’s pandemic recovery drive—could spark cross-border innovation and empower EU industries to shape their own destiny. And a Buy European procurement act would turn public purchasing into a tool for strategic autonomy.

This act could go beyond traditional mandates, championing ethical, homegrown technology by setting forward-thinking criteria that strengthen every link in Europe’s digital ecosystem—from chips and cloud infrastructures to AI and IoT sensors. European chips would be engineered for sovereign cloud systems, AI would be trained on European data, and IoT devices would integrate seamlessly with European satellites. This integrated approach could break the cycle of dependency on foreign suppliers.

This isn’t about shutting out global players; it’s about creating a sophisticated, multidimensional policy tool that champions European priorities. In doing so, Europe can secure its technological future and assert its strategic autonomy in a rapidly evolving global order.

Critics argue that the difference in mindset between Silicon Valley and Brussels is an obstacle, especially the bureaucratic nature of the EU and its focus on regulation. But other countries known for bureaucracy—such as India, China, and South Korea—have achieved homegrown digital technology from a much lower technological base than the EU. Indeed, through targeted industrial policies and massive investments, South Korea has become a world leader in the layers of chips and IoT. The EU currently already has a strong technological base with companies such as ASML, Nokia, and Ericsson.

European overregulation is not the issue; the real problem is a lack of focus and investment. Until now, the EU has never fully committed to a common digital industrial policy that would allow it to innovate on its own terms. Former European Central Bank President Mario Draghi’s recent report on EU competitiveness—which calls for halting further regulation in favor of massive investments—and incoming German Chancellor Friedrich Merz’s bold debt reforms signal a much-needed shift in mindset within the EU.

In the same spirit, Commission President Ursula von der Leyen has launched a defense package providing up to 800 billion euros to boost Europe’s industrial and technological sovereignty that could finally align ambition with strategic autonomy.

If digital autonomy isn’t at the forefront of these broader defense and infrastructure strategies, Europe risks missing its last best chance to chart an independent course on the global stage.

To secure its future, Europe must adopt a Buy European act for defense and critical digital infrastructures and implement a European Sovereign Tech Agency in the model of the U.S. Defense Advanced Research Projects Agency—one that drives strategic investments, spearheads AI development, and fosters disruptive innovation while shaping a forward-looking industrial policy across the EU.

The path forward requires ensuring that investments in semiconductors, networks, and AI reinforce one another, keeping critical technologies—chips, connectivity, and data processing—firmly under the EU’s control to prevent foreign interests from pulling the plug when geopolitics shift.

Europe’s relative decline once seemed tolerable when these risks felt hypothetical, but real-world events—from undersea cable sabotage to wartime reliance on foreign satellite constellations—have exposed the EU’s fragility.

If leaders fail to seize this moment, they will cede control to external techno-powers with little incentive to respect Europe’s needs or ideals. Once this window closes, catching up—or even keeping pace—will be nearly impossible.

The EuroStack represents Europe’s last best chance to shape its own destiny: Build it, or become a digital colony.

 

[Rex]

1 hour ago, Maharaja said:

Digitalna infrastruktura Kanade, a i Evrope, je baš izložena riziku. Najveći državni sistemi koriste američke platforme, i to će morati jednom da se menja.

 

Sve u ovom tekstu o EU važi i za Kanadu:

https://foreignpolicy.com/2025/03/31/europe-digital-sovereignty-colony-trump-asml-ai-eurostack/

 

...

 

 

Pominje se i zavisnost od Kine zbog litijuma. Jeste da se u Nemačkoj vadi litijum, hteli su i nas da uključe, ali. Tu imam stav kontra većine, a to je da moramo da rudarimo svoja rudna bogatstva - ako je cena ekološka katastrofa, siguran sam da postoji način da se litijum eksploatiše, a priroda ne uništava potpuno na duži vremenski rok (svaka eksploatacija neminovno do neke mere uništava prirodu). Jer, ako mogu Nemci, moramo i mi, jer nas to približava Evropi i udaljava od sila koje su opasne po nas. No, to je zaista druga tema, pa ne bih da širim, ali morao sam da pomenem.

[Rex]

Par zanimljivih vesti, za koje se nadam da će se pokazati kao jako dosadne i nedostojne bilo čije pažnje osim Kanađana.

 

Premijerka Alberte se sastala sa Karnijem i oduševljeno rekla da on nije Trudo i da je spremna da sarađuje. Šok.

 

Vlada je spremila gomilu nekih infrastrukturnih radova, Prve nacije, ili kako se već prevodi, su se pobunile, a ultra woke, ultra left, beskičmena kanadska vlada je rekla "možemo da razgovaramo, ali vi nemate pravo veta na nacionalne projekte".

 

I na kraju, kao i svaka do pre tri meseca zapadnjačka vlada, i kanadska poštuje međunacionalne dogovore i ugovore i pooštrava kontrolu na granicama, i ljudi i robe.

 

[Dragan]

Jako dobar video.

 

 

[Rex]

Informativan je i zanimljiv ovaj video, ali je dosta pristrasan, u smislu optimizma ka Kanadi i nedostatka poverenja prema Americi. Što razumem, ovo nije kritika.

 

Sad, što se tiče teme o kojoj video priča, zvuči mi zaista kao da se Kanada priprema za novu, za naših života krajnje nepoznatu fazu, i to na način koji je istovremeno pragmatičan i pomalo tužan. 

Ima nečeg inspirativnog u toj tihoj odlučnosti, da parafraziram naslov topika – ne udaraju na sva zvona, niti dižu paniku, nego rade svoj posao tiho, šire kontakte, uče da ne zavise od jednog partnera, vode računa o interesima svojih građana i svoje države. Vrlo racionalan, vrlo odgovoran pristup, stvarno svaka čast.

 

Ali, koliko god to imalo smisla iz kanadske perspektive, meni je to i dalje tužna vest. Raspad jednog toliko bliskog i funkcionalnog savezništva, ma porodičnih odnosa, koje je decenijama bilo stub stabilnosti u severnoameričkoj i svetskoj ekonomiji, teško je gledati bez neke sete. Za sada deluje da Kanada radi sve pametno i da se distancira od Amerike na pametan način, ali eto, menja se svet na koji sam se negde oslanjao, pa...

[Dragan]

U skladu sa nazivom teme - pristojni, ali odlucni.

 

 

[Dragan]

Nisam pratio kanadsku politicku scenu, ali ovaj covek mi izgleda kao pravi premijer, koji ima plan kako se vodi drzava.

 

 

[303]

 

16 hours ago, nemanjaol said:

Stvarno dobar govor Karnija. Poslusao sam poslednjih 15 minuta.

 

Dugo nisam sa paznjom poslusao neko zvanicno obracanje.

 

Da li ce imati neki ozbiljniji odjek u stvarnom svetu, videcemo.

 

Mada ovaj trade deal sa Kinezima je ozbiljan samar za Amerikance i potencijalni primer za EU

 

 

Quote

stvarnosti u kojoj geopolitika među velikim silama nije podložna nikakvim ograničenjima. No, također vam želim predočiti da druge zemlje, osobito srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne. One imaju kapacitet izgraditi novi poredak koji utjelovljuje naše vrijednosti, poput poštivanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta država. Moć manje moćnih počinje iskrenošću. Svaki dan nas podsjeća da živimo u eri rivalstva velikih sila. Da poredak utemeljen na pravilima blijedi. Da jaki čine ono što mogu, a slabi pate ono što moraju. Ovaj Tukididov aforizam predstavlja se kao neizbježan – prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovno uspostavlja. Suočene s tom logikom, zemlje imaju snažnu tendenciju prikloniti se kako bi opstale. Prilagoditi se. Izbjeći nevolje. Nadati se da će pokornost kupiti sigurnost. Neće.

Stoga, koje su nam opcije? Godine 1978. češki disident Václav Havel napisao je esej pod nazivom Moć nemoćnih. U njemu je postavio jednostavno pitanje: kako se komunistički sustav održavao? Njegov odgovor počeo je s piljarom. Svako jutro taj trgovac u svoj izlog stavlja natpis: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ On u to ne vjeruje. Nitko u to ne vjeruje. Ali on svejedno postavlja natpis – kako bi izbjegao nevolje, signalizirao pokornost, uklopio se. I zato što svaki trgovac u svakoj ulici čini isto, sustav opstaje. Ne samo kroz nasilje, već kroz sudjelovanje običnih ljudi u ritualima za koje privatno znaju da su lažni.

Havel je to nazvao „življenjem unutar laži“. Moć sustava ne proizlazi iz njegove istine, već iz spremnosti svih da nastupaju kao da je istina. I njegova krhkost proizlazi iz istog izvora: kada samo jedna osoba prestane nastupati – kada piljar ukloni svoj natpis – iluzija počinje pucati. Vrijeme je da kompanije i države uklone svoje natpise.

Desetljećima su zemlje poput Kanade napredovale u onome što smo nazivali međunarodnim poretkom utemeljenim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegova načela i koristili njegovu predvidljivost. Pod njegovom zaštitom mogli smo provoditi vanjsku politiku utemeljenu na vrijednostima. Znali smo da je priča o međunarodnom poretku utemeljenom na pravilima djelomično lažna. Da će se najjači izuzeti kada im to odgovara. Da su se trgovinska pravila provodila asimetrično. I da se međunarodno pravo primjenjivalo s različitom strogošću ovisno o identitetu optuženika ili žrtve.

Ova fikcija bila je korisna, a američka hegemonija je, osobito, pomogla u pružanju javnih dobara: otvorenih morskih putova, stabilnog financijskog sustava, kolektivne sigurnosti i potpore okvirima za rješavanje sporova. Dakle, postavili smo natpis u izlog. Sudjelovali smo u ritualima. I uglavnom smo izbjegavali ukazivati na jaz između retorike i stvarnosti. Taj dogovor više ne funkcionira.

Dopustite mi da budem izravan: usred smo sloma, a ne tranzicije. Tijekom protekla dva desetljeća, niz kriza u financijama, zdravstvu, energetici i geopolitici ogolio je rizike ekstremne globalne integracije. U zadnje vrijeme, velike sile počele su koristiti ekonomsku integraciju kao oružje. Tarife kao polugu. Financijsku infrastrukturu kao prisilu. Opskrbne lance kao ranjivosti koje treba iskoristiti. Ne možete „živjeti unutar laži“ o uzajamnoj koristi kroz integraciju kada integracija postane izvor vaše podređenosti.

Multilateralne institucije na koje su se srednje sile oslanjale – WTO, UN, COP – arhitektura kolektivnog rješavanja problema – znatno su oslabljene. Kao rezultat toga, mnoge zemlje izvlače iste zaključke. Moraju razviti veću stratešku autonomiju: u energetici, hrani, kritičnim mineralima, u financijama i opskrbnim lancima. Ovaj impuls je razumljiv. Zemlja koja se ne može prehraniti, opskrbiti energijom ili obraniti ima malo opcija. Kada vas pravila više ne štite, morate se zaštititi sami. Ali budimo svjesni kamo to vodi. Svijet utvrda bit će siromašniji, krhkiji i manje održiv. I postoji još jedna istina: ako velike sile odustanu čak i od pretvaranja da postoje pravila i vrijednosti radi neometanog ostvarivanja svoje moći i interesa, dobitke od „transakcionalizma“ postaje teže replicirati. Hegemoni ne mogu neprestano monetizirati svoje odnose. Saveznici će diverzificirati svoje resurse kako bi se ogradili od nesigurnosti. Kupit će osiguranje. Povećati opcije. To obnavlja suverenitet – suverenitet koji je nekoć bio utemeljen na pravilima, ali će sve više biti usidren u sposobnosti odupiranja pritisku.

Kao što sam rekao, takvo klasično upravljanje rizikom ima svoju cijenu, ali taj trošak strateške autonomije, suvereniteta, može se i podijeliti. Kolektivna ulaganja u otpornost jeftinija su nego da svatko gradi svoju utvrdu. Zajednički standardi smanjuju fragmentaciju. Komplementarnosti donose dobit za sve. Pitanje za srednje sile, poput Kanade, nije hoćemo li se prilagoditi ovoj novoj stvarnosti. Moramo. Pitanje je prilagođavamo li se jednostavnom izgradnjom viših zidova – ili možemo učiniti nešto ambicioznije.

Kanada je bila među prvima koji su čuli poziv na buđenje, što nas je dovelo do temeljnog pomaka u našem strateškom držanju. Kanađani znaju da naša stara, ugodna pretpostavka – da naša geografija i članstvo u savezima automatski donose prosperitet i sigurnost – više ne vrijedi. Naš novi pristup počiva na onome što je Alexander Stubb nazvao „realizmom utemeljenim na vrijednostima“ – ili, recimo to drugačije, cilj nam je biti principijelan i pragmatičan.

Principijelan u našoj predanosti temeljnim vrijednostima: suverenitetu i teritorijalnom integritetu, zabrani uporabe sile osim kada je u skladu s Poveljom UN-a, poštivanju ljudskih prava. Pragmatičan u priznavanju da je napredak često inkrementalan, da se interesi razilaze, da svaki partner ne dijeli naše vrijednosti. Angažiramo se široko, strateški, otvorenih očiju. Aktivno prihvaćamo svijet onakvim kakav jest, a ne čekamo svijet kakav bismo željeli da bude.

Kanada kalibrira naše odnose tako da njihova dubina odražava naše vrijednosti. Prioritet nam je široki angažman kako bismo maksimizirali svoj utjecaj, s obzirom na fluidnost svjetskog poretka, rizike koje to donosi i uloge u onome što slijedi. Više se ne oslanjamo samo na snagu naših vrijednosti, već i na vrijednost naše snage. Tu snagu gradimo kod kuće.

Otkako je moja vlada preuzela dužnost, smanjili smo poreze na dohodak, kapitalnu dobit i poslovna ulaganja, uklonili smo sve savezne prepreke međupokrajinskoj trgovini i ubrzavamo bilijun dolara ulaganja u energetiku, umjetnu inteligenciju, kritične minerale, nove trgovinske koridore i šire. Udvostručujemo našu potrošnju na obranu do 2030. godine i to činimo na načine koji grade našu domaću industriju. Brzo se diversificiramo u inozemstvu. Dogovorili smo sveobuhvatno strateško partnerstvo s Europskom unijom, uključujući pridruživanje SAFE-u, europskim aranžmanima za nabavu obrambene opreme. Potpisali smo dvanaest drugih trgovinskih i sigurnosnih ugovora na četiri kontinenta u posljednjih šest mjeseci. Proteklih dana sklopili smo nova strateška partnerstva s Kinom i Katarom. Pregovaramo o paktovima o slobodnoj trgovini s Indijom, ASEAN-om, Tajlandom, Filipinima, Mercosurom.

Kako bismo pomogli u rješavanju globalnih problema, slijedimo „varijabilnu geometriju“ – različite koalicije za različita pitanja, temeljene na vrijednostima i interesima. Što se tiče Ukrajine, mi smo ključna članica Koalicije voljnih i jedan od najvećih doprinositelja njezinoj obrani i sigurnosti po glavi stanovnika. Što se tiče suvereniteta na Arktiku, čvrsto stojimo uz Grenland i Dansku i u potpunosti podržavamo njihovo jedinstveno pravo da određuju budućnost Grenlanda. Naša predanost članku 5 je nepokolebljiva. Surađujemo s našim NATO saveznicima (uključujući nordijsko-baltičke zemlje) na daljnjem osiguravanju sjevernog i zapadnog boka saveza, uključujući kanadska dosad nezabilježena ulaganja u radare izvan horizonta, podmornice, zrakoplove i postrojbe na terenu. Kanada se oštro protivi tarifama nad Grenlandom i poziva na usredotočene razgovore radi postizanja zajedničkih ciljeva sigurnosti i prosperiteta za Arktik.

Što se tiče plurilateralne trgovine, predvodimo napore za izgradnju mosta između Transpacifičkog partnerstva i Europske unije, stvarajući novi trgovinski blok od 1,5 milijardi ljudi. Što se tiče kritičnih minerala, formiramo klubove kupaca usidrene u G7 kako bi se svijet mogao diversificirati od koncentrirane ponude. Što se tiče umjetne inteligencije, surađujemo s istomišljeničkim demokracijama kako bismo osigurali da na kraju ne budemo prisiljeni birati između hegemonista i hipermjerača (hyperscalers).

Ovo nije naivni multilateralizam. Niti se oslanja na oslabljene institucije. To je izgradnja koalicija koje funkcioniraju, pitanje po pitanje, s partnerima koji dijele dovoljno zajedničkih dodirnih točaka da djeluju zajedno. U nekim slučajevima to će biti velika većina nacija. I to stvara gustu mrežu veza kroz trgovinu, ulaganja i kulturu na koje se možemo osloniti za buduće izazove i prilike.

Srednje sile moraju djelovati zajedno jer, ako niste za stolom, na jelovniku ste. Velike sile mogu si priuštiti da idu same. Imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i poluge za diktiranje uvjeta. Srednje sile nemaju. Ali kada samo pregovaramo bilateralno s hegemonon, pregovaramo iz pozicije slabosti. Prihvaćamo ono što nam se nudi. Natječemo se jedni s drugima tko će se više prilagoditi. To nije suverenitet. To je izvedba suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti.

U svijetu rivalstva velikih sila, zemlje u sredini imaju izbor: natjecati se jedna s drugom za naklonost ili se udružiti kako bi stvorile treći put s učinkom. Ne bismo smjeli dopustiti da nas uspon „tvrde moći“ zaslijepi za činjenicu da će moć legitimiteta, integriteta i pravila ostati snažna – ako ih odlučimo koristiti zajedno. Što me vraća na Havela. Što bi za srednje sile značilo „živjeti u istini“? To znači nazvati stvarnost pravim imenom. Prestati prizivati „međunarodni poredak temeljen na pravilima“ kao da on još uvijek funkcionira onako kako se oglašava. Nazvati sustav onim što on jest: razdobljem intenziviranja rivalstva velikih sila, u kojem najmoćniji ostvaruju svoje interese koristeći ekonomsku integraciju kao oružje prisile. To znači djelovati dosljedno. Primijeniti iste standarde na saveznike i rivale. Kada srednje sile kritiziraju ekonomsko zastrašivanje s jedne strane, ali šute kada ono dolazi s druge, zadržavamo onaj natpis u izlogu. To znači graditi ono u što tvrdimo da vjerujemo. Umjesto da čekamo da se stari poredak obnovi, stvoriti institucije i sporazume koji funkcioniraju onako kako su opisani. I to znači smanjenje poluga koje omogućuju prisilu. Izgradnja snažnog domaćeg gospodarstva uvijek bi trebala biti prioritet svake vlade. Međunarodna diversifikacija nije samo ekonomska razboritost; to je materijalni temelj za iskrenu vanjsku politiku. Zemlje zarađuju pravo na principijelne stavove smanjujući svoju ranjivost na odmazdu. Kanada ima ono što svijet želi. Mi smo energetska velesila. Posjedujemo ogromne rezerve kritičnih minerala. Imamo najobrazovanije stanovništvo na svijetu. Naši mirovinski fondovi su među najvećim i najsofisticiranijim investitorima na svijetu. Imamo kapital, talent i vladu s ogromnim fiskalnim kapacitetom za odlučno djelovanje. I imamo vrijednosti kojima mnogi drugi teže.

Kanada je pluralističko društvo koje funkcionira. Naš javni prostor je glasan, raznolik i slobodan. Kanađani ostaju predani održivosti. Mi smo stabilan, pouzdan partner – u svijetu koji je sve samo ne to – partner koji gradi i cijeni odnose na duge staze. Kanada ima još nešto: prepoznavanje onoga što se događa i odlučnost da djeluje u skladu s tim. Razumijemo da ovaj slom zahtijeva više od prilagodbe. Zahtijeva iskrenost o svijetu kakav jest. Mi sklanjamo onaj natpis s prozora.

Stari poredak se ne vraća. Ne bismo trebali žaliti za njim. Nostalgija nije strategija. Ali iz ovog loma možemo izgraditi nešto bolje, jače i pravednije. To je zadatak srednjih sila, koje mogu najviše izgubiti u svijetu utvrda i najviše dobiti u svijetu istinske suradnje. Moćni imaju svoju moć. Ali i mi imamo nešto – sposobnost da se prestanemo pretvarati, da imenujemo stvarnost, da gradimo svoju snagu kod kuće i da djelujemo zajedno. To je put Kanade. Biramo ga otvoreno i samouvjereno. I to je put široko otvoren za svaku zemlju koja je voljna krenuti njime s nama."

[McLeod]

Istorijski govor Karnija. Ovako se ponasa pravi drzavnik. Oduvek sam se nadao jacoj i cvrsce povezanoj Evropi u direktnom strateskom partnerstvu sa Kanadom, Australijom i Japanom. Sada je vreme.