Evo price o IQ:
Negdje u industrijskoj zoni neke EU zemlje, između mirisa emulzije i zujanja bušilica, radio je majstor X - iz Bosne ili Srbije. Dobar radnik, kažu. Uvijek prvi dođe, zadnji ode. Normu prebacuje, šefovi zadovoljni. Mašina mu bruji kao sat, dijelovi ispadaju jedan za drugim — precizno, po crti, po duši. Samo, mašina - ta ista hvaljena, njemačka, sa svjetlećim ekranom i dugmetom na kojem piše Start kao da zapovijeda svemiru - bušila je, rek’o bi čovjek, k’o da je malo pijana. Par milimetara ukrivo, ali dovoljno da majstor to vidi. Ima on oko za to, bolje nego laser.
Nije ništa rekao. Nego kad mu dodje novi komad na obradu on se malo napne pa ga odigne malo iz ležista - milimetar-dva. Nategne, podigne, gurne, podboči. Komad težak dvadeset kila, ali ima on ruke k’o kliješta i ponos k’o planinu. Kad mašina završi, rupa ravna — ravnija nego kod bilo koga. I tako svaki dan. Normu prebaci, svi mu čestitaju. Malo ruke bole ali nadmudrio je švapsku mašinu...
Do njega radi majstor Y. Miran čovjek, po pravilima, sve mjeri, bilježi, zapisuje. X bi cak rekao pomalo glup kada sve zapisuje. Isti posao, ista mašina. I njemu dijelovi idu ukrivo, ali on jednostavno prijavi da mašina buši komade mimo specifikacije i zove inženjere. Oni dođu, nose laserske mjerače, nivelišu, šarafe, čitaju dijagrame, mjere uglove. Majsto Y ne dobije prebačaj norme jedne sedmice, pa ni punu platu jer je na čekanju da mu se mašina osposobi. A inženjeri u par dana odrade šta treba - i podese i sve ostale mašine u fabrici osim kod majstora X jer ne njoj komadi ispadaju po specifikaciji jer on diže 300 komada od 20 kila dnevno i uživa u svojoj pameti...