Juče je preminuo Peter Brötzmann, legenda free jazza, otac soničnog & audio terorizma i prava avangarda. Nekada je jedan časopis imao tekst u kojem je pisalo, parafraziram, ako ste mislili da je Motörhead najtvrđi bend na svetu niste čuli Metallicu, a ja bih rekao ako ste mislili da je Metallica zajebana niste čuli Machine Gun. Ne mogu ni da zamislim kako je ovo zvučalo ljudima koji su čuli ovo te 1968. kada je album izdat.
Pa bih s tim u vezi pokušao da dam odgovor @DameTime, mislim da je umetnicima dozvoljeno (rekao bih čak i poželjno) da idu u ekstrem, bilo to u vizuelnom, audio ili literarnom formatu. Mislim da je naročito štetno učitavati norme trenutnog zeitgeista u umetnost ranijih dekada (ili još gore, epoha). Mada se u ovom slučaju radi o još većem apsurdu, jer je omot koji je predmet rasprave neizbrisivi deo sadašnjeg zeitgeista, gde je maltene simbol jednog muzičkog žanra i generacija tinejdžera u čije je umove neizbrisivo utisnut . Mislim da je u pitanju jedno klasično lešinarenje (hehe), gde je čovek pokušao da izvuče ćar na osnovu tuđeg umetničkog dela. Jednom kada je ta fotografija postala neotuđivi deo dnk pop-kulture, na specifičan način je prestala da bude njegova fotografija. Priča me podseća na Leonard v. Pepsico, stručnjaka koji je tužio Pepsi jer mu nisu poklonili Harriera kada je sakupio 7 miliona Pepsi poena. I, naravno, izgubio je na sudu.
Peter Brötzmann, 2016