Evo ja naopako, ucim jezik lagano, konverzacija mi je slaba, nisam emigrirao, al sam prvo nasao posla, da bih ostao s vizom krenuo sam od nule. Moja Odiseja je malo drugacija, nemam priznate kvalifikacije a novi posao cu traziti kad malo odmorim od utvrdjivanja statusa tujca. Inace, nisam trbuhom za hlebom nego zarad drugih ciljeva koji nisu prevashodno materijalne prirode, ali ticu se egzistencijalne odrzivosti na boravku u inostranstvu duzem od 6 meseci, a verovatno par godina. U ovome sam iz drugih razloga...ali mi se boravak u inostranstvu cini normalnim sem nedostatka socijalnih veza i porodice, sve ostalo mi izgleda manje vise slicno kao i u nasoj zemlji. Postigao sam prioritetne ciljeve vec u prvih 6 meseci a ticu se boravka i skolovanja mog deteta kome je to zbog bavljenja posebnim sportom bilo neophodno. Cini mi se da bih zarad toga preziveo i u libijskoj pustinji ili kamenitim krajevima nekog pustog dela planete.
Slazem se da postoji puno neznanja i zabluda o zivotu u inostranstvu, potogvu onih koji se ticu lake i brze zarade i ugodnosti zivota. Takodje mislim da ljudi treba da idu da zive i rade tamo gde su placeni i cenjeni i ne treba da se osvrcu kad predju granicu, jer su u nasoj zemlji itekako potcenjeni i nisu u prilici da rade i zive od svog rada, to je i moj primer. Naravno da sam sa velikim ogorcenjem napustio svoju zemlju i to nece proci nikad, jer celog mog zivota je tako, ponovo se necu roditi ni u inostranstvu ni u novoj drzavi Srbiji. To nema veze ni sa jednim predsednikom ni sa jednom politikom, to je jednostavno sila gravitacije ili inercije sistema cijji je vek poluraspada duzi od svih nasih zivota zajedno.
I naravno vracam se i vracacu se, i tamo i onamo, jer moja prica zahteva komplementarnost obe strane. Nisam otisao nepovratno i ne dolazim tamo gde nisam vec bio. 😄