Kovanje reči je besmislena stvar, pošto je jezik živa stvar i ne mogu reči da postoje van društva/naroda. Kao što ne treba insistirati da se za strane reči po svaku cenu nalazi (ili izmišlja), domaći prevod, tako ne treba smišljati i kovati reči da bi se pokazala neka "politička korektnost" pošto to nema nikakve svrhe niti značenja. Englezi su našli odlično kompromisno rešenje, pa su za određene profesije našli neutralan oblik, na primer - Policeman- Police Office, i slično, i to je zaživelo.
Stavaranje reči koje neće živeti u "narodu", nego samo na papiru nema nikakve svrhe i protivno je sa baznim pravilom srpskog jezika, da je srpski jezik narodni jezik. Zato i nemamo pojedinih slovnih oznaka, koje su korićene u sloveno-serpskom jeziku, pošto ih je nemoguće izgovoriti, ili se jednostavno ne koriste u narodnom govoru.
Ako postoji potreba da se određena reč "iskuje" biće iskovana u samom jeziku/narodu, i vrlo lako će naći široku upotrebu kao što su i - učiteljica, direktorica/ka, nastavnica, doktorka, ministarka, i slično.
Meni je jako zanimljivo korišćenje reči - spisateljica. Ako je muški oblik pisac (a nije, ali nema veze), onda je ženski oblik spisateljica, ali šta ćemo sa spisateljima? Da li su onda muškarci i pisci i spisatelji, a žene su samo spisateljice, mada postoji, i u praksi se koristi - književnik i književnica. Ili možda ima neke razlike. Možda je recimo Isidora Sekulić pisac i književnica, a Mirjana Bobić Mojsilović je spisateljica, ali nije književnica.
edit. dakle da zaključim. Nije problem u ženskim oblicima nekih reči/zanimanja, nego je problem u nasilnom kovanju reči van ikakvog rezona. Te reči u jeziku neće zaživeti. Ako postoji potreba za muškim ili ženskim oblikom neke reči/profesije, vrlo lako će se to stvoriti u izgovoru. Sve ostalo što ide odozgo, a ne odozdo neće imati nikakvu sreću. Kao primer pogledajte kako su govorili činovnici s kraja 19. i početka 20. veka (izraze koji su koristili) i naravno da je taj izgovor nestao kao santa leda.