Problem je ovde čini mi se u predstavi koju većina ljudi ima, a to je da eto ustao 10-godišnji dečkić jutros na levu nogu i rekao, e mama, tata, ja sam devojčica. I mama i tata pojure kod doktora, ovaj im kaže, znate to je prvi znak transseksualizma i dok si rekao keks, dečku odseku kitu.
Naravno da karikiram, ali put do postavljanja dijagnoze, pa onda i do hirurgije, koja je poslednja stvar koja se radi, je užasno dug, mukotrpan i trnovit. Ne radi se tu o eto nekom hiru i odluci deteta jer je tako videlo na tiktoku, a koju će ono da zažali. Otud i oni kvazi argumenti, moj klinac je juče mislio da je dinosaurus, jel treba i ja da ga vodim kod doktora.
Takođe, ostavljaš li mogućnost i obrnutog scenarija - da se u razvojnom periodu ne donese odluka koja je trebalo da se donese, pa da to dete narednih 50-60 godina svog života provede u patnji i mizeriji jer eto, ne daj bože da mu odsečemo kitu? Ili ceniš da će ga proći?