Drug Crni

Prepoznajem vecinu ekipe,ali priznajem da ne znam odakle fotka potice

Kritika filma Borat – Milan Vlajčić: Surovo ruganje gluposti “Borat: nastavak”, autora Saše Koena. Piše: Milan Vlajčić Kad je pre četrnaest godina izmišljeni tv-novinar Borat, iz slavnog Kazahstana, stigao u Ameriku kako bi proverio šta ova zemlja može da učini za njegovu domovinu, iznenađenje bejaše višestruko. Najpre, ova igrano-dokumentarna priča koju je izveo svestrani britanski komičar Saša Beron Koen, ponudila je humorni sudar dva udaljena sveta koja se neočekivano u jednoj tački podudaraju: glupost nema granica, čak i kad nas gorko zasmejava. Ili, kako je onomad rekao Krleža, reč je o diluvijalnoj sili. Za nju nema leka. Samo je bitno kako je raspoređena. Svako je znanje ograničeno, a neznanje je plodno tle za preuzimanje nasleđenih predrasuda, fobija svake vrste i isključivosti zasnovanih na seksualnim, rasnim i ideološkim osnovama. Nosilac glavne uloge i autor u svim glavnim komponentama filma (još je samo Čaplin imao tako kontrolisane projekte, i malo ko drugi), Koen kao Borat sa svojim tobož producentom stiže u Ameriku da obavi državnu misiju opisanu u zvaničnom podnaslovu filma “Kulturne pouke Amerikancima da podrže slavan kazahstanski narod“. Boratovo ponašanje sa američkim sagovornicima (postojećim) je potpuno prizemno i odgovara slici koju veći deo sveta ima o nekoj azijskoj nedođiji, u kojoj haraju lidersko samovlašće, korupcija na svim nivoima, siromaštvo koje u borbi za opstanak ne dopušta plebsu da se suoči sa elementarnim moralnim normama. I dok deo sagovornika posle izvesnog vremena odustaje od dijaloga sa Boratom (njegovi stavovi gaze sve stavke političke korektnosti i civilizacijskih obzira), drugi, pogotovu oni okupljeni u društvima za zaštitu moralnosti belačkog dela građanstva, u dobroj meri mu povlađuju, sve dok on svojim preterivanjima ne otera cara do duvara. Posle senzacionalnog uspeha “Borata“ (film je dobio priznanje Zlatni globus, a imao i nominaciju za Oskara), Koen je načinio i dva slična, izazovna i, po preuzetim slobodama, šokantna filma, ali sa znatno manjim odjekom. Jasno je zašto: u filmu “Bruno“ Koen se poigrao sa stereotipima o homofobiji, ali to je već tematski uže područje, a neke šale sa homosima su, i bez autorove namere, delovale homofobno. U drugom pak filmu “Diktator“ (nehotični omaž Čaplinovom filmu, koji ima u naslovu i pridev: veliki), Koen izlazi iz zone igrano-dokumentarnog smera i stvara satiričan portret samodršca Aladina, iz male afričke države, bogate naftom. Veoma zabavan, ali na temu diktatora, posle Čaplinovog portreta Hitlera i dokumentarnog portreta Idi Amina (rad francuskog reditelja Barbea Šredera), malo šta ima da se kaže o silnicima sveta. Ako je Koen upadom u Ameriku imao šta da otkrije krećući se ovom zemljom – kad je reč o fenomenu diktatora, nije moglo biti ni govora o snimanju na terenu neke postojeće zemlje. Da je metodu iz “Borata“ pokušao da primeni na ulicama gradova iz Rusije ili Kine, tog trenutka bi bio policijski izručen van granica, ili bi ga pojela crna zemlja, što se nekim novinarima već događalo. Uostalom, Borat je u azijskoj državi iz koje “potiče” postao nacionalni junak, ali Koenu ne bi palo na pamet da poseti zemlju koja bi ga dočekala ovacijama (kad bi gazda dozvolio). Novi film o senzacionalnim dogodovštinama novinara Borata Sagdijeva pojavio se (streaming platforma Amazon) mesec dana uoči američkih predsedničkih izbora, izazvavši veliku buru u Americi. U filmu je “udar“ na vodeću rialiti zvezdu, Trampa, njegovog glavnog štapskog čoveka, Majka Prensa, a da ne pominjem “Mekdonaldovog“ advokata Đulijanija. Pošto se sve zbivalo uoči predsedničkih izbora Donald Tramp je odmah oštro reagovao, što je bilo po njega kontraproduktivno – svi dotad nezainteresovani za film su odmah pohrlili da vide o čemu je reč. Producenti su trljali ruke, a gledaoci su mogli da se uvere kako su se pomenuti sami naslikali. Saša Beron Koen je rođen u Londonu 1971, u porodici koja vuče jevrejsku lozu, diplomirao je na Kembridžu 1993, a naslov njegove disertacije bio je “Američki pokret za ljudska prava“. Dve godine kasnije je na londonskoj tv-mreži Čenel 4 nastupio kao skandalozni televizijski reporter iz Albanije, što je bio daleki nagoveštaj da će se roditi neko sa imenom Borat. Stekao je slavu kao parodista, glumac sa čudnim stranim akcentima, prerušavao se u tv-serijama, igrao u filmovima “Jadnici” (Tom Huper) i “Hugo“ (Martin Skorseze). Novi film o spornom kazastanskom novinaru je naslovljen namerno komplikovano “Borat, Subsequent MovieFilm“ (95 min. reditelj Džejms Voliner), a po ugledu na prvi deo ima i dugačak posprdni podnaslov “Isporuka značajnog mita (žive vage, dodajem) da bi se unapredio slavni kazahstanski narod”. Počinje Boratovim nevoljama u kazahtanskom gulagu. Vlada ga je osudila na sedam godina robije zbog narušavanja ugleda “slavnog Kazahstana“. A onda zbog ekonomskih nevolja u zemlji (uslovi života kao u najcrnjim verzijama o bedi zemalja tzv. Trećeg sveta), predsednik vlade se seti da bi Borat Sagdijev mogao da ponovo ode u Ameriku i da obezbedi pomoć. Ujedno cilj Boratove posete je američka podrška da se vođa Kazahstana stavi u red moćnika gde su neprikosnoveni Putin, Tramp, Erdogan… Audijencija u premijerovoj rezidenciji otkriva da premijer živi u straćari koja podseća na automehaničarske radionice iz naše serije “Kamiondžije“. Kao mito Borat će isporučiti majmuna koji se zove Džeki, a majmun je istovremeno ministar kulture i kazahtanska porno-zvezda! Borata na daleki put celo selo frenetično ispraća uz Bregovićevu verziju romske pesme “Ederlezi“. Stigavši u Ameriku, kad otvori trščani sanduk sa nevericom otkrije da je nestao ministar za kulturu, a zatiče svoju 24.godišnju ćerku Tutar koja se ušunjala kao “slepi putnik“ i usput pojela ministra! Tutar je kao devojčica gledala na televiziju bajku o maloj princezi Melaniji, koja se srećnom prilikom udala za tajkuna, a u njenoj mašti to je trag Melanije Tramp koji će pokušati da sledi. Otac je vodi kod estetskog hirurga da joj „pojača“ grudi, potom je modna dizajnerka odeva kao buduću princezu. Sve je to humorno poigravanje postojećim ljudima i njihovoj lakovernosti (u Americi je sve moguće, dok vas ne uhvate, reče neko). A onda posećujuginekologa, njoj je prethodno napravljen trudnički stomak, zabrinuti otac zahteva da doktor obavi abortus, uz objašnjenje da je imao s ćerkom incestuozni odnos. Lekar mrtav ladan sluša ove razloge i odbija molbu, jer je svako još nerođeno dete, po njemu, božji dar! U prethodnom filmu o Boratovim nepodopštinama, njegov stalni pratilac bio je kazahstanski producent neviđenih fizičkih dimenzija, s njim je bilo neopisivih, raskalašnih natezanja.Ali pošto je ovaj glumac u međuvremenu umro, Borata sada po Americi prati maloletna ćerka Tutar (u zapanjujuće dobrom tumačenju 24. godišnje bugarske glumice Marije Bakalove). Pošto je doznao da je prvi čovek Trampovoj vladi Majk Pens slab na svaku žensku osobu, ako u blizini nije njegova venčana žena, Borat, sa Trampovom maskom na licu, upada na jedan partijski skup noseći ćerku preko ramena kao lovački plen (devedesetih su u nas srećnici tako nosili svinjske polutke). Pokušava da je utrapi Pensu kao dar iz Kazahstana, obezbeđenje uz mnogo muka uspe da spreči ovaj susret, Spens je zbunjen. Valjalo je imati dovoljno hrabrosti (ili tihog ludila) da se ovo izvede. U više navrata se Borat prerušava (da bi sprečio prepoznavanje), ponekad vidimo da se sekvence ne završavaju logično, jer je nešto krenulo nizbrdo. Ima prizora koji nisu smešni (najčešće je reč o seksualnim prostaklucima). U filmu se pojavljuje lično i Tom Henks, procenio je da neće mnogo rizikovati. U gradiću Mejkon (Arizona) održava se tradicionalni porodični bal na kojem ugledne porodice predstavljaju nadodorene buduće udavače. Borat se tamo pojavljuje sa čerkom, plešu na skandalozan način i dobro se uklapaju u ovaj drečavi kič-prizor. To je jedna od najvedrijih deonica ovog raskošnog filma. A negde u blizini Mejkona, Borat naleće na neke matore rokere, sada okorele konzervativce, i oni njemu otkrivaju da je korona virus prevara, da sa novinarima koji ne odgovaraju njihovom ukusu valja postupati oštro, kao u slučaju nestanka novinara u Turskoj, u ambasadi Saudijske Arabije (takozvana operacija „mleveno meso“). Veći deo ovakvog humora ostavlja neprijatan ukus u ustima. Ali pilula je gorka i delimično lekovita. Ivicom noža se najviše išlo u sekvenci kad Borat prerušen u karikaturalnog Jevrejina ( preuzeto iz najgorih naci-novina Gebelsove epohe) upada u jevrejsku sinagogu. Tamo naleće na dve starice koje mu otkrivaju da je „holokaust ipak postojao“, suprotno onome što je zvanična propaganda njegove zemlje. Boratu lakne, a i nama, jer poigravanje ovakvim osetljvim temama uvek izaziva osećaj „da se smrzneš“. Naravno, snimanje ovakvog filma nije oslonjeno na klopku „skrivene kamere“, a prilično sam ubeđen da je prizor iz sinagoge pažljivo zamišljen unapred, sa dobro pripremljenim učesnicima iz nekadašnjeg Aušvica. Najveću halabuku film je izazvao zbog epizode sa nekadašnjim gradonačelnikom Njujorka Rudijem Đulijanijem. Njega intervjuiše Tatar, uvedena u priču kao tv-novinarka. Sav razgaljen, nesrećni Rudi u kameru izgovara neverovatne gluposti i bedastoće, uzaludno se takmičeći sa svojim šefom Trampom, koji ga je unajmio kao advokata. Tatar mu otkriva svoju sklonost ka starijoj gospodi, on je neoprezno uvodi u svoju spavaću sobu, nađu se u krevetu, a onda upada uzrujani otac da „odbrani čast“ svoje kćeri! Kasnije se Rudi sramno vadio, ali kasno, bolje da nije. U Holivudu od ranih početaka filma postoji komedija kao noseći stub zabave, veliki majstori su nekad pravili komedije za više gledanja (Bili Vajlder, Alfred Hičkok, Vudi Alen), ali poslednjih godina na male ekrane se sele podžarovi: sitkom (situacione komedije), romkom (romantične komedije), većina toga ima težinu kokica u rukama gledalaca. Saša Koen radi nešto što uslovno pripada političkoj satiri, a to je uvek bilo najteže. “Borat, jedan i dva“ nisu za ljude sa slabim nervima, niti za one koji se zaklanjaju iza neke stare ili nove moralnosti. I neka bude tako. Jednog dana Borat će možda kao filmski junak svratiti i u ovaj „svračji kutak“ (divan Krležin izraz za naše balkanske prostore). A možda je već bio, samo nam to nije javio. Autor:Milan Vlajcic Izvor: https://nova.rs/kultura/kritika-filma-borat-milan-vlajcic-surovo-ruganje-gluposti/?fbclid=IwAR0FG47QUGdML-xsQTgCpA5s7m34jWAxjJXvTBz8uCekw4GyWyfPgZhgh2o

"Ašikovanje na mesečini", Sava Šumanović,1934.

Videh onako "u prolazu" neku vest..mozes li reci o cemu se zapravo radi?

Aha,nisam provalio ironiju,izvinjavam se. Maks vas je doveo do dva finala LS u kojima ste igrali protiv spanskih velikana,tj.jednog spanskog i drugog katalonskog. Oba su u u to vreme bili bolji od Juventusa..i bolji u samim finalnim mecevima. Razumem navijacko razocaranje porazima,ali nemate tu sta da mu prebacujete,realno.

Ovo se odnosi na Alegrija? Sta mu to trebate "oprostiti"?

Gledljiva tekma. Drugo poluvreme siromasnije od prvog.^

Citam danas intervju nekog naseg trenera koji je dugi niz godina kao kosarkaski trener u Svajcarskoj. Prvi je trener Friburga,a bio je i selektor A tima. Ide tako prica o tome kako je on ustvari selektirao ovu njihovu reprezentaciju,uveo mnoge igrace u ekipu,a nije nastavio mandat jer mu je bilo prenaporno da radi posao na dve klupe. LM..hvali on te igrace,kaze nisu neznalice itd..pita ga konacno nas novinar "pa,kako protiv njih? sta je recept?".. -Odigrati cvrsto,insistirati na kontaktu..to ne vole i ne umeju da se snadju na takvu igru protivnika..eto to je otprilike bio recept koji Igor sa momcima nije umeo da sprovede..ne znam..meni to deluje prilicno jednostavno cak i sa ovim igracima.. Bas blamcina. Izgubiti od Svajcarske,ne u fudbalu,ne u rukometu..u kosarci. Od ovoga bi bila jedino veca senzacija da nas dobiju u vaterpolu otprilike..

@ Miley Cyrus Meni je ona postala gotivna nakon pojavljivanja u sitkomu "Dva i po muskarca"..ok..jeste da je serija tada vec uveliko bila u slobodnom padu i jeste da jept2 imala malu ulogu,ali mi se predstavila na simpatican nacin..video sam da nije produkt komercijalizacije bez ikakvog talenta i sustine..nije to muzika u kojoj uzivam niti kojoj tezim,ali na njene novije stvari necu promeniti stanicu dok se vozim npr...

Celu polusezonu "lutam" u procenama nasih mogucnosti..imao sam i par bas pogresnih procena,ali ako se negde moje predvidjanje obistinilo - to je u slucaju Genta. Pisao sam odmah nakon zreba da je Gent ponajbolja opcija sa pozicije nosioca grupe. Gledao sam ih u mecevima kvalifikacija za LS protiv kijevskog Dinama i ostavili su mlak utisak na mene..utisak nedorecene i narocito neposlozene ekipe. I tad se videlo da imaju dosta problema u igri,a nisu ih otklonili ni sinoc. Njihov problem,njihova stvar. Ne umanjuje mi to pozitivan utisak..proci u knockout fazu dva kola pre kraja takmicenja po grupama je stvarno za cestitke.

"Mrtvi, nemate pojma što propuštate" Tog 10. svibnja 1987. na mitskom San Paolu sve je bilo spremno za dan kad će se pisati povijest. Bilo je sunčano popodne, a ligašku utakmicu igrali su Napoli i Fiorentina. Na tribinama nije bilo mjesta ni za lijek. Ljudi su doslovno visili s bandera, stupova, semafora i svega onoga na što su se mogli popeti, samo da budu dio nogometne povijesti. Valjda ''milijardu'' temperamentnih Napolitanaca tog je prekrasnog proljetnog dana u trenutku zaboravilo na sve brige koje ih tište, na siromaštvo, na bijedu, na prezir bogatog Sjevera ''Čizme''. Svi životni problemi nestali su kao mokrom krpom prebrisani i jedino je važan bio epilog onoga što će se dogoditi nakon 90 minuta igre na San Paolu. Mali Napoli za prvi naslov prvaka Italije protiv Fiorentine trebao je bod kako bi i matematički osigurao titulu. Prvi naslov prvaka za Napoli, prvi naslov za bilo koji južnjački klub (Cagliari je bio prvak 1970., ali dolazi sa Sardinije, a najjužniji grad koji se dotad mogao pohvaliti titulom prvaka bio je Rim). Kad je Napoli poveo golom Andree Carnevalea, tribine su proključale. Sve je bilo spremno za ludo i neobuzdano slavlje. Ipak, prekrasnim pogotkom iz slobodnjaka izjednačio je mlađahni Roberto Baggio. Nervoza je zavladala San Paolijem. Međutim, do kraja utakmice rezultat se nije mijenjao. S posljednjim sučevim zviždukom Napulj je eruptirao poput Vezuva, a Napolitanci, inače gorljivi katolici, u tom su trenutku zaboravili na sve postulate Katoličke Crkve. ''Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene'', taj kanon kršćanstva tog je dana za stanovnike Napulja prestao važiti. Nije ih bilo briga hoće li gorjeti u paklu, jer oni su dobili novog Boga, a njemu je ime bilo Diego Armando Maradona. Pisati o Diegu iz današnje perspektive, s pozicije nekog tko ga je imao priliku gledati kad je bio jako mali, užasno je teško. Naravno, sjećam se dobro te Napolijeve titule, kao što se još bolje sjećam Božje ruke i prvog čuda koje je Mali zeleni izveo godinu dana ranije u Meksiku. No u to vrijeme Maradona mi je bio, baš kao i svim Napolitancima, neka vrsta božanstva, totem i ikona. Stav o Maradoni gradio sam manje na temelju viđenog i racionalno analiziranog, a više na iracionalnim podražajima bliže okoline i utjecaja medija koji su već tada od Diega napravili mit. O najvećem svih vremena. Najvećeg svih vremena nema, jedino u Napulju to ne važi. S pravom! Iako će svatko od nas, barem nekad, u ekstazi, u euforiji nakon neke utakmice, nakon nekog genijalnog poteza, gola, koša, voleja, što god, naprečac bubnuti: "e, on je najbolji svih vremena", ako samo malo stanemo na loptu i razmislimo shvatit ćemo da smo upravo izrekli golemu glupost. Jer pokušajmo biti ozbiljni i racionalni, pokušajmo ne upadati i sami u zamke pojedinačnih afiniteta i osobnih sklonosti, pokušajmo zanemariti iracionalnu simpatiju i još iracionalniju antipatiju. Ako sve to učinimo, složit ćemo se da je odabir nekoga kao najboljeg svih vremena u poslu koji obavlja ili je obavljao zapravo jedna totalno glupa i deplasirana rabota. Nemoguće je na egzaktan način utvrditi je li itko u svom poslu najbolji svih vremena. Posebno ne u sportu (Michael Jordan je izuzetak koji potvrđuje pravilo). Mijenjaju se trendovi, prolaze godine, desetljeća, stoljeća. Neke stvari krupnim koracima grabe naprijed i nema smisla uspoređivati razdoblja. Jedinstvene formule ili logaritma za izračunavanje parametara uspješnosti kroz godine nema, niti će ga ikad biti. Postavimo li grupici nogometnih navijača različitih dobnih skupina zadatak da izaberu najvećeg svih vremena, prije ćemo svjedočiti žučnoj raspravi koja lako može prerasti u fizički sukob, nego što ćemo dobiti ime pobjednika. Pele, Di Stefano, Best, Cruijff, Ronaldo, Ronaldinho, Zidane, Messi, Cristiano Ronaldo... Svatko će gurati svoga favorita i imati argumente s kojima će krvlju ako treba braniti svoj izbor. I to je normalno. I baš zato su te generalizacije i gradiranja dekada pogrešni. Jer pobjednika nema niti ga može biti. Diego je bio Matija Gubec koji napuljsku sirotinju poveo u ''seljačku bunu'' Za procjenjivanje ostavštine i karijere nekih ljudi potreban je širi povijesni kontekst, a Diego Armando Maradona je upravo jedan od takvih. Jer ono što je Mali zeleni napravio te 1987. za Napulj i za cijeli jedan dio Italije, potlačen, prezren i odnarođen, velika je stvar. I zato, kad Napolitanci kažu da je Diego najveći i da od njega većeg nema, nemamo druge nego da im vjerujemo. Ono što je on učinio za taj grad i za tu zajednicu, puno je važnije od nekakva naslova prvaka ili ikojeg drugog sportskog uspjeha. Diego je bio napuljski Matija Gubec, Robin Hood, Mesija koji ih je poveo u ''seljačku bunu'', u nogometnu revoluciju koja je prvi put u povijesti južnjačkoj sirotinji dala za pravo da bogataškom sjeveru s prezirom i guštom pokaže srednji prst. Kad je 1984. Maradona iz Barcelone za tada rekordnih 12 milijuna dolara prešao u Napoli, bila je to svjetska senzacija. Najveći nogometni genij svog vremena (a možda i svih vremena) zamijenio je glamur i neonska svjetla Katalonije siromašnim jugom Italije kako bi postao ''one man team'' provincijskog kluba koji dotad u cjelokupnoj klupskoj povijesti nije postigao zaista ništa vrijedno pažnje. U dvije godine igranja na Camp Nouu, Diego je često pokazao zašto je najveći na svijetu, no karijeru u Barceloni obilježio je stravičan lom noge za koji je zaslužan ''mesar iz Bilbaa'' Andoni Goikoetxea Olaskoaga. Za katalonskog diva Maradona je tijekom dviju sezona odigrao samo 36 utakmica (zabio je 22 gola) i jasno je bilo da je promjena sredine nužnost. Dolazak u ''nogometnu NBA'' bio je logičan, no transfer u provincijski i nebitni Napoli bio je šok za cijeli nogometni svijet Italija je u to doba bila nogometna meka. Sve što je vrijedilo stizalo je na Apenine i Serie A s pravom je nosila titulu nogometnog NBA-a. ''Čizma'' je bila logična buduća destinacija za Diega, ali Maradona je šokirao cijeli nogometni svijet kad je umjesto Juventusa, Rome, Milana ili Intera, odabrao maleni Napoli. Kad su Napolitanci shvatili da je san postao java i da nogometni Bog zaista dolazi u gradić podno Vezuva, grad je poput obližnjeg vulkana proključao. Već na predstavljanju Maradone na San Paolu natiskalo se rekordnih 75 tisuća ljudi, a grad je zahvatila nenormalna euforija. Tako su nekako zvučali komentari lokalnih novinara koji su svojim zapaljivim naslovima samo dodatno podizali ionako proključalu temperaturu u gradu. Navijači Napolija jedni su od najfanatičnijih na svijetu i nije im puno trebalo da im razum preplave emocije te da naveliko započne priča o naslovu prvaka. Međutim, osvajanje titule već prve sezone bila je nemoguća misija. Nogomet je kolektivni sport i koliko god pojedinac bio genijalan, sam ne može učiniti puno toga. Prve sezone Napoli je osvojio ''tek'' osmo mjesto, što je navijačima bio neuspjeh, ali objektivno, s obzirom na kvalitetom limitiranu momčad, u jakoj konkurenciji Serije A bio je to vrlo dobar rezultat. Međutim, Maradona je u Argentini imao ono što u Napoliju nije dobio. Imao je korektne sekundante. Burruchaga, Valdano, Pascoli, Brown, Batista… Možda nisu bili nogometna elita, ali jako dobro su znali što im je posao – biti na usluzi Diegu i za njega odrađivati prljavi posao kako bi Mali zeleni mogao, kad mu se prohtije, isporučivati "doze nogometne čarolije". Maradona i "družina od vješala" pokorili su najjaču ligu na svijetu Uprava Napolija pouku je donekle shvatila, ali ne previše ozbiljno. Iz Udinesea je to ljeto došao Andrea Carnevale, solidan napadač, ali ništa više od toga. I to je bilo to. Uoči početka sezone 1986/87. Napolijeva svlačionica nije imala nijednog reprezentativca Italije, ali ni stranca – osim čarobnog Argentinca. I s takvom bizarnom momčadi Maradona je morao osvojiti naslov. Na golu su bili Claudio Garella i Rafaele Di Fusco. Iskreno, jeste li ikad čuli za ovaj dvojac? U zadnjem redu bili su Giusseppe Bruscolotti, Moreno Ferrari, Alessandro Renica, Giuseppe Volpecino, Tebaldo Bigliardi, Antonio Carannante i tada još golobradi tinejdžer Ciro Ferrara. Ako je obrana bila smiješna, što onda reći za vezni red, u kojem su glavnu riječ imali Salvatore Bagni, Fernando De Napoli, Francesco Romano, Ciro Muro, Luigi Caffreli i Constanzo Celestini. Genijalno! U napadu, uz Maradonu i Carnevalea, zadaću da puni protivničke mreže imao je Bruno Giordano. Vjerujemo kako vam je ovo ime zazvonilo u glavi, ali nije riječ o renesansnom filozofu kojeg je katolička inkvizicija spalila kao heretika 1600., nego o talijanskom nogometašu o kojem danas ništa ne znaju mlađi navijači Napolija. Okružen takvom ''družinom od vješala'', Maradona je morao napraviti nemoguće – srušiti nikad jači Platinijev Juventus, Contijevu i Ancelottijevu Romu, Breigelovu i Elkjaerovu moćnu Veronu te probuđenog diva Milana, u koji je novi šef Silvio Berlusconi ulupao milijarde lira. Čudo se dogodilo, Napoli je izgubio samo tri utakmice u sezoni i titula prvaka stigla je Napulj. Grad je tjednima bio u kaosu. Vladalo je izvanredno stanje i Napulj je podsjećao na New Orleans tijekom Mardi Grassa. Ništa nije radilo u gradu osim kafića. Grad nije spavao, samo se slavilo. Nedugo nakon osvajanja naslova, u Napulju su održani lokalni izbori, a da se nekim slučajem kandidirao za gradonačelnika, Maradona bi uvjerljivo pobijedio jer je više od 30 tisuća Napolitanaca zaokružilo njegovo ime. 95 posto muške djece rođeno u to vrijeme dobilo je ime Diego, a vrhunac ludila bio je ogroman grafit koji je jednog jutra osvanuo na lokalnom groblju, a bio je jasna poruka umrlima: ''Mrtvi, nemate pojma što propuštate!'' Tri godine kasnije u Napulj je stigao i još jedan trofej prvaka, i to u konkurenciji najjačeg Milana u povijesti, predvođenog ubojitim nizozemskim trojcem Rijkaard – Gullit – Van Basten, a 1989. Napoli je osvojio i jedini europski trofej u povijesti – Kup Uefa. Tih godina Napulj bio Maradonin grad, a da je to zaista bio tako pokazala je i polufinalna utakmica SP-a u Italiji 1990. Sudbina je htjela da se Argentina i Italija susretnu upravo u Napulju, a više od pola stadiona navijalo je za Maradonu. Italija je izgubila nakon penala, no nitko na stadionu nije bio tužan. Napulj te večeri nije mogao izgubiti. Ti Talijani nisu navijali protiv svoje domovine, nego im je samo bilo drago radi čovjeka zbog kojeg su prvi i jedini put u nogometnoj povijesti postali veliki i važni. Kao nikad prije, ali i nikad poslije. Autor teksta: Sasa Cobanov Preuzeto sa: https://www.index.hr/sport/clanak/mrtvi-nemate-pojma-sto-propustate/969105.aspx

Ustvari..Maradona je bio i vise od fudbala..bio je Pobuna i Strast

Ne znam koji reakciju da stavim na ovaj klip?^ Protivnički fudbaler kojem je Marakana aplaudirala. Bila je čast biti Vaš rival na terenu. Počivajte u miru.

Odvratna..ne znam..koliko je samo ljudi poznatih i nepoznatih otislo.. Jedno je sigurno. Fudbal ne bi bio isti bez njega.

Ode jedna od najvecih legendi svetskog fudbala..El Pibe,Bozja ruka..Diego Armando. Maradona.

Au,jbt..znaci ipak je ovo unutar-partijska igranka. Ovaj da je imalo posten i od morala pozvao bi AVeta da podnese ostavku na sve funkcije u politici,da se njegova kriminalna organizacija raspusti i tako se stvore uslovi da Srbija postane slobodno drustvo. Kao sto znamo, sloboda je pretpostavka svakog prosperiteta,pa i onog fudbalskog. Toliko.

Dajte braco neki link za to Maticevo pisanije

Upisao pogresan faks.

Ha-ha,dobra

Ohrabrujuce prve izjave Blinkena koje ukazuju da ce SAD da se odreknu stupidne politike samo-izolacionizma.

Pa,covece,jutros sam citao da je spreman..i da se na njega racuna u Belgiji

WoW!! Priznajem da nisam ni znao da je imala koncert u Beogradu! Jel ona poslednja velika,svetska zvezda koja je ovde nastupila pre nego sto je sve otislo u krasni?

Otkud ti to? Ja sam razumeo da je spreman i u kombinaciji za tim..

Jebote,lik Homelandera iz The Boys je zapravo aluzija na jednog americkog predsednika koji je nedavno izduvao na izborima..hah! Zanimljiva serija..ima tu sta da se vidi i kad se zagrebe ispod povrsine..odgledah pet epizoda prve sezone.

Imao je Roth malecnu rolu i u "Once Upon A Time..",ali na kraju scena nije nasla mesta u zavrsnoj montazi..tako da se to ne racuna..pa,u koliko se filmova pojavljivao Madsen? "Ulicni Psi", "Kill Bill 1&2"..jos negde?