Da li znate ko je Dai Guofang?
Kineski preduzetnik koji je uvideo predstojeci urbanisticki bum u Kini. Novi autoputevi, poslovni centri, stanovi i oblakoderi nicali su sirom Kine devedesetih godina dvadesetog veka, a Dai je smatrao da ce takav rast dobijati samo na snazi u sledecoj deceniji. Mislio je da bi njegova kompanija Jingsu Tieben Iron and Steel mogla da osvoji siroko trziste kao jeftin proizvodjac, narocito u odnosu na neefikasne drzavne celicane. Dai je planirao da izgradi pravog diva u industriji celika, i uz podrsku lokalnih partijskih sefova u Cangdzou 2003.zapoceo je izgradnju. Do marta 2004.godine, medjutim, po naredjenju kineske Komunisticke partije u Pekingu njegov projekat je obustavljen, a Dai je iz nikada razjasnjenih razloga uhapsen. Vlasti su mozda mislile da ce na njegovim racunima naci nekakav dokaz njegove krivice. Zbog toga je proveo sledecih pet godina u zatvoru i kucnom pritvoru, a 2009. proglasen je krivim po manjoj optuznici. Njegov prvi zlocin je bio zapocinjanje velikog projekta bez saglasnosti visih rukovodilaca KP, koji bi konkurisao kompanijama pod pokroviteljstvom drzave. To je sigurno bila pouka koju su ostali izvukli iz tog slucaja.
Reakcija KP na preduzetnike poput Daija ne bi trebalo da predstavlja iznenadjenje. Chen Jun, jedan od najblizih saradnika Denga Sjaopinga, i verovatno tvorac pocetnih trzisnih reformi, sazeo je gledista veceg dela partijskog kadra kroz analogiju "ptice u kavezu" za ekonomiju: kineska ekonomija je bila ptica,a kavez, odnosno partijska kontrola, bilo je potrebno prosiriti kako bi ptica bila zdravija i zivahnija, ali kavez se nije smeo otkljucati ili ukloniti, jer bi ptica onda odletela.
Djang Cemin,ubrzo posto je dosao na mesto generalnog sekretara KP 1989.godine,najmocniji polozaj u Kini,otisao je korak dalje sazevsi partijsko podozrenje prema preduzetnicima nazvavsi ih "samomprozvanim trgovcima i torbarima (koji) varaju, cine pronevere, i izbegavaju placanje poreza". Cak i kada su strane investicije tokom devedesetih godina pocele da se slivaju u Kinu,a drzavna preduzeca bila podsticana da rastu, privatno preduzetnistvo je nailazilo na podozrenje,a imovina mnogih preduzetnika bila je eksproprisana,a oni cak i zatvoreni. Glediste Djanga Cemina na preduzetnike jos uvek je rasireno u Kini, iako relativno slabi. Velike drzavne kompanije mogu se ukljuciti u velike projekte. Ali kada to ucine privatne kompanije,narocito u konkurenciji sa drzavom, onda svuda nastaje velika nevolja.
Iako privatne kompanije u Kini danas ostvaruju profit, mnogi elementi privrede su i dalje pod partijskom kontrolom i zastitom. Na direktorskom stolu svake od najvecih drzavnih kompanija u Kini stoji crveni telefon. Kada zazvoni, to partija zove sa naredjenjima sta treba da budu njeni ciljevi. Ove gigantske kompanije su i dalje pod kontrolom partije, cega iznova postajemo svesni kada partija, bez mnogo objasnjavanja, odluci da premesti njihove sefove, otpusti ih ili unapredi.
(izvor: Ricard Mekgregor,novinar)
Ove crtice nikako ne poricu da je Kina nacinila velike korake prema inkluzivnim ekonomskim institucijama, korake koji podupiru spektakularne stope rasta u poslednjih trideset godina. Vecina preduzetnika je donekle bezbedna zato sto uzivaju podrsku lokalnog partijskog kadra i elite Komunisticke partije u Pekingu. Vecina drzavnih preduzeca zaradjuje i takmici se na medjunarodnom trzistu. Ovo je radikalna promena u odnosu na Maovu Kinu.
Uprkos skorasnjim naglaskom u Kini na inovacije i tehnologiju, kineski rast je zasnovan na prihvatanju postojecih tehnologija i dinamicnim investicijama,a ne na "kreativnoj destrukciji" - zameni starog novim. Bitan aspekt toga je da svojinska prava nisu sasvim sigurna u Kini. Malo-pomalo neki preduzetnici budu eksproprisani,bas kao Dai. Pokretljivost radne snage cvrsto je regulisana,a najosnovnija svojinska prava,kao sto je pravo prodaje rada po sopstvenoj zelji, i dalje su vrlo nepotpuna. Koliko su ekonomske instucije jos uvek daleko da budu zaista inkluzivne (slobodne) - pokazuje cinjenica da bi se samo nekolicina preduzetnika/ca upustila u posao bez podrske lokalnog partijskog kadra ili, jos vaznije, Pekinga. Veza izmedju poslovanja i Partije za obe strane je vrlo unosna. Poslovi koje partija podrzava dobijaju povoljne ugovore, mogu iseliti obicne ljude kako bi eksproprisali njihovu zemlju, i mogu nekaznjeno krsiti zakone i ostale propise. Oni koji stoje na putu ovakvog poslovnog plana bice pregazeni,a mogu cak biti uhapseni ili ubijeni.
Prema tome,ekonomija u Kini (iako radikalno drugacija od Maovog vremena) i dalje nije slobodna kao u Juznoj Koreji, Americi ili Japanu. Carine, drzavni aranzmani, namenska industrija, strategije razvoja..to su sve manje-vise legitimna orudja koja stoje na raspolaganju maltene svakoj drzavi u svetu. Medjutim, gore navedeni i opisani odnosi su danas nezamislivi i nepostojeci u free market ekonomijama. Zasto? Pa,zato sto tamo postoje pravila koja to regulisu, nadlezna tela koja ih sprovode i jake politicke institucije inkluzivnog karaktera koje sve to nadziru. Ovo poslednje najvise fali Kini da bi dostigla standarde drzava cije je rast veliki i odrziv bezmalo tri prosla veka.