Događaj od juče.
Odem ja na sahranu, sahranimo ujnu. Mlada žena, odnela je bolest za samo godinu dana. Ona najteža, Mihina.
I sad ja, onako strogo odlučan da ostanem pribran i čvrst, da glumim neku mušku jačinu... ali ne mogu. Rasplačem se, valjda od one atmosfere tamo, koja ti dodatno stane na leđa uz svu objektivnu tugu.
I tu me saseče. Pomislim kako li je onim ljudima bilo kada su posle tragedije u Ribnikaru sahranili svoju decu. Ej...decu. Najveća muka i prokletstvo. Sahraniti dete. Pomislio sam da baš niko to ne zaslužuje da mu se desi.
Eto, taj blesavi tok misli.
Odem na slavu ženinom bratu kasnije. I tu se prvi put vide moja ćerkica i njegov sin, bliski rod. On Godinu i po, ova moja baš danas 14 meseci. Malo su se tukli, malo su se grlili.
Šta ti je život. Neki trenuci strašni, drugi pak predivni. U istom danu. A na kraju poente nema, tu smo na planeti neko vreme. Još je i ova pamet kao nama data da mislimo o tome. Kao da se neko sprda sa nama.