Ahh......nesto mi se danas i ne umire.....Webb me je danas prakticno vratio u zivot nakon par nedelja samoizgnanstva iz istog.....i kako zalimI sto nisam bar 10 godina mladja, da lepo ispratim sva ta epohalna otkrica koja ce ovaj teleskop/sonda da postigne. Pricam sa sinom, radnik u nauci, o tome koliko ce sva ta saznanja o dubokom kosmosu promeniti nasu civilizaciju, on ne deli moj optimizam i kaze, bilo je epohalnih otkrica i pre Webba pa nista, ostajemo varvari u dusi.
Podelila sam svoju egzaltaciju sa dragim prijateljem iz detinjstva, vrsnjakom, njegova prva reakcija je " Hvala Bogu, vise nece da buse nasu planetu u potrazi za rudama i energentima, imace sta da burgijaju vekovima na tim novootkrivenim planetama i asteroidima" .
Sta sa mnom nije u redu?!
Zasto samo ja verujem da (sa)znanje oplemenjuje duh?
Nesto sacinjeno od vrhunskog znanja nase vrste, poslato u duboki svemir i opet - nista, svet nije ni trepnuo, nije mu zastao dah pred tom emanacijom ljudskog duha i uma, srce nije zatreperilo od nade, iscekivanja? Zamisljam Sokrata, Platona, Aristotela i sve koji su dosli posle njih, sta bi oni dali da su ovo doziveli?
Da se ja pitam, proglasila bih eru olimpijskog mira, bratimljenje zaracenih strana, pravednu raspodelu svih resursa, covecanstvo je na pragu otkrica velikih tajni, potrebna je tisina i mir, toliko je ovo veliki korak nase vrste.
Gledam ove prve slike i dodje mi da se cerekam: vasiona mi lici na supu, onu prvobitnu, sa koacerkvatnim kapljicama iz kojih je nastao zivot i razmisljam o mikro i makro svemiru....ne mogu da se setim kada sam poslednji put bila tako ponosna na nas, ljude.....na onaj pametniji deo vrste.
A Webbu od srca zelim mirno more.....