Jump to content

Aimez-vous B?


Mama_mia

Recommended Posts

Upravo sam htela da prenesem isto. I to zbog necega sto ljudi mahom izbegavaju da komentarisu, ili odmahuju rukom - ma gde bi rusi

 

....svakom ko je to video jasno da litije nisu „spontane“ - da li ih možda nije organizovala neka druga država koja bi da svoje ingerencije proširi i na teritoriju naše države.

Link to comment
Share on other sites

Ako bi državi Srbiji i pošlo za rukom da se odvoji od crkve - što je za sada nemoguća misija - još bi nemogućija misija bila odvajanje države Srbije od „spoljnih saradnika“, tj. neformalnih grupa i pojedinaca bez političkog ili bio kakvog drugog legitimiteta, koji državnicima uz određenu naknadu u kešu ili naturi zanose muda sve dok joj ih na kraju ne otkinu.

 

Tu pre svega mislim na „huligane“, „navijače“ i razna „patriotska udruženja“, ali i na gomilu volontera, privatnih lica, koje država Srbija tradicionalno koristi da bi javnosti saopštila poruke koje joj je blam da pošalje sa „zvaničnog mesta“ ili da bi stvorila „tenzije“ koje državi ne priliči da stvara ili - što je najpogubnije za državu - da bi izvrdala zakone koje je sama donela, ali koje zbog zasenjivanja prostote i uvlačenja u dupe biračkog tela okleva da primeni.

 

Za razliku od crkava kojima je u opisu radnog mesta da popreko gledaju na homoseksualnost - mada su krajnje blagonaklone prema homoseksualcima i pedofilima u svojim redovnim sastavima - iole moderne države bi morale da budu odvojene i od seksualnosti (svih boja). Jer, pazite, kad se seksualnost umeša u državna posla, lako se dođe u situaciju da, kao u slučaju ovde pominjanog Heliogabala, visinu položaja u institucijama sistema određuje veličina qwrza.

 

Dosta ćeranja komendije. Gvozdeno pravilo je sledeće: ako zbog sitnog ćara zaobiđeš zakon, zakon te, pre ili kasnije, sačeka na krivini. Teofil Pančić je u subotnjoj kolumni u Danasu podsetio da se Carstvije JexS-ovo strmopizdilo upravo zbog neodržavanja Gej parade, inače neodržane iz istih razloga - država „ne može da garantuje bezbednost“ - zbog kojih ni ovogodišnje neće biti. Teofil kontrolu nad „nekontrolisanim elementima“ koji se pripisuje tadašnjoj „radikalskoj i postradikalskoj opoziciji“, što je tačno, ali je isto tako tačno da ni jexsovci nisu bili imuni od očijukanja sa „elementima“. Umiljati „elementi“ dve ovce sisaju, kužite, stari moji.

 

Da ne bih ponovo pisao ono što sam tom zgodom pisao, poslužiću se tehnikom copy-paste. „Neko će se možda setiti“, piše Teofil, „da je Basara, sa ovog istog mesta (u Danasu), tada upozoravao da je besmisleno da se država koja nije u stanju da ostvari puni suverenitet u dve-tri ulice u glavnom gradu i da ga održi sat-dva, zanosi fantazijama o suverenitetu na Kosovu ili ko zna gde. Jer te države zapravo i nema. U najmanju ruku, nema vlasti: ona je već u transferu na neku drugu stranu. Nije preterano reći da su Tadić i društvo izgubili vlast onog trenutka kad su pokazali da nisu u stanju da tu vlast zaista drže i zadrže, čak ni pod prozorima svojih kancelarija.“

 

Tačno. Gubitak vlasti je bio momentalan, s tim što je SNS sledeće dve i po godine mic po mic preuzimao vlast; uspentravanje na vlast nije momentalno. Trenutna situacija je slična, a: Ima sličnosti, ali ima i razlika. Ovoga puta kontrolu nad nekontrolisanim elementima ne drži opozicija, tj. Đido, Dildo i Guzijan, nego vlast. Ali ne naša.

Link to comment
Share on other sites

  • 4 weeks later...

Posle dužeg odsustvovanja iz javnosti, pre neko veče se u „Utisku nedelje“ pojavi istaknuti predstavnik islamskog ogranka Srpskog sveta Muharem Bazdulj da bi - uz Bećkovićkinu asistenciju, a suprotstavljen Izabeli Kisić i Vladimiru Veljkoviću - stao na branik pravoslavne veronauke i usput isponapušavao potpisnike apela za njeno ukidanje u državnim školama.

 

Bilo je to dva u jedan. Sve što je rekao u „Utisku“ Bazdulj je napisao i objavio - gde? Kako gde - u Rotopalanci. Ili je možda prvo napisao tekst, pa ga onda izdeklamovao kod Bećkovićke. Ko će znati. Tekst sam (s verovatnim zakašnjenjem) pronašao na Rotopalankinom sajtu.

 

Beoramzan je tek od relativno skoro u Srbiji, ali je na ubrzanom kursu ispekao stare srpske zanate. Samo oslušnite: „Sve u tom apelu je sporno na najmanje četiri nivoa. Personalno je indikativan jer su prvi potpisnici apela isti oni ljudi koji su potpisivali peticije podrške Milu Ðukanoviću.“ Šta to znači? Kako šta? Oni koji su potpisali peticiju podrške Ðukanoviću mogu biti samo neprijatelji Srba i svega što je srpsko, uključujući i svega što je srpsko Muhamedove vere.

 

Bilo je žalosno gledati nekada talentovanog momka kako podaduo, stilizovan kao arlekin, daje sve od sebe da ostavi utisak nezavisnog intelektualca koji hrabro ide uz kurac moćnicima iz pederskog lobija, uspevajući samo da ostavi utisak da (sve niže) ide niz dlaku. Kome? Kome treba.

 

Pustimo mi Bazdulja da ide niz dlaku sve dok ne ode u qwrz. Pređimo na meritum stvari. Apel - koji sam po sili potpisivanja peticije Ðukanoviću i ja potpisao - fakat nije najpreciznije sročen. U parapolitičkom delovanju SPC veronauk je najmanje sporan, poglavito zahvaljujući veroučiteljama - poznajem ih petnaestak blagočestivim ženama i muškarcima od kojih deca mogu čuti samo dušekorisne stvari.

 

Apel je u suštini poziv - bolje reći džaba krečenja - da država povrati ingerencije koje je iz pogrešne računice prepustila - ne pravoslavnoj crkvi, ona je vrlo širok pojam i s njom je manje-više sve u redu - nego Buloviću i Periću. Tim redosledom.

 

U Euromahali se smatra da napred pomenuta sveštena gospoda kopiraju „ruski model“. Imaju oni i te kakve veze s Rusijom, ali wrong. I u Rusiji su crkva i država u filharmoniji, ali redosled stvari je obrnut. Tamo Putin ide napred i donosi odluke, a Kirilo cupka iza njega, prska svetom vodicom, kadi i govori amin.

 

U Srbiji nije tako. U Srbiji Bulović donosi odluke, Perić ih saopštava, Visoki Vučić kaska iza i aminuje. Državin ustav kaže Prajd je dozvoljen, Perić u ime Bulovića kaže ne može i - ne može.

 

Ne svidi se Buloviću državni udžbenik iz biologije, Bulović se naroguši, Perić reaguje, a državni ministar promptno šalje udžbenik na reviziju.

 

Ode Perić u Bijeljinu na Dan nacionalnog barjaka, sozercava nešto o relativnosti državnih granica, kad, gle, opravdanije jego ne dolazi od Bazdulja, nego od bivšeg ustaše Pilsela, koji kaže da Porfirije u stvari „hoće da smanji“ Srbiju. Wrong, Drago. Neće. Ali će je smanjiti.

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

... oni litijasi bi trebalo da okade Basaru i njegovu kolumnu, zgrozena sam

 

i samo cu da prepricam da je napisao da ako ne bude nuklearnog rata i opet bude Prajda, on, basara\, ce se nakarminisati, obucice tesne pantalone od latexa ili kozne ali sa obaveznim prorezom na guzi i takav ce na ulicu.....

 

Boze pomozi

 

!!!!!!!!!

 

:lol_2:

 

 

 

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

Čim se probudim, hitam na sajt moje omiljene žutare Blic da proverim nije li se možda pojavio drečeći crveni naslov - NAJNOVIJE - u kome piše POČEO ATOMSKI RAT. Treba me razumeti. Ovo je druga nuklearna kriza u mom životu.

 

Dobro pamtim onu prvu, takozvanu „kubansku“, kada je svet takođe bio na ivici nuklearnog rata. Ne znam da li je svet bio bliži atomskoj katastrofi tada ili danas, ali dobro pamtim da je bio mnogo zabrinutiji sa manje razloga. Donekle logično. Prvi put je najteže. Treći put će biti piece of cake.

 

U to vreme nije bilo interneta, jedva da je bio telefona, pa sam, umesto Blicovog sajta, otvarao prozor da proverim pomalja li se atomska pečurka. A znate kakvi su oblaci i dečja mašta - često zaliče na pečurku. Šta da vam pričam, strah i drhtanje. Odahnuo sam kad je kriza prošla.

 

Sve nešto mislim da bismo - da je svet tada odleteo u vazduh - bili pošteđeni gomile gluposti i sranja koja su se u međuvremenu izdogađala, a koja će se tek događati. Da su bombe detonirane ‘62, Kosovo bi odletelo u vazduh u sastavu Srbije - koja je ionako nebeska - pa ne bi bilo potrebe da potpisnici Proglasa za reintegraciju Kosova - usual suspects, sve moj do mojega - donesu rezoluciju, citiram, „da su neprihvatljivi svi predlozi koji podrazumevaju podelu, razmenu teritorija, odricanje od Kosova i Metohije, predaju dela ili cele teritorije, članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama, ili na bilo koji način ugrožavaju budućnost celovite pokrajine u sastavu Srbije“.

 

Deklaraciju je pročitao lično Bećković - a Guzijan Jeremić mu je zanosio muda - što podrazumeva, u stvari garantuje, tri stvari: 1. da deklaracija dobija status „svetinje“, 2. da od tog svetog posla nema ništa i 3. ako od tog posla nešto i bude, onda će to biti sranje. Guzijan je bio još rezolutniji i izjavio „mi ne treba da priznamo Kosovo čak i ako ga ceo svet prizna“.

 

Mora da su se lažnim državnicima u Prištini zatresle gaće kad je do njih stigao crni glas da im majke predu crnu vunu reintegracije. Kome se ne bi zatresle, osim beogradskim vrapcima, koji su se zacenuli od smeha nad zgubidanskom deklaracijom i planom Boškića Obradovića o nenasilnoj reintegraciji Kosova putem pregovora sa Albancima.

 

Pre nego što pređemo na meritum stvari, valja reći da je Boškićeva ideja u suštini dobra, ali da kasni tridesetak godina. Da se, recimo, pregovaralo krajem osamdesetih, Albanci bi se - bar za duži period - zadovoljili autonomijom manjom od „više od autonomije, manje od nezavisnosti“. Šta bi potom bilo, možemo nagađati, ali nagađanje je ćorav posao. Sigurno je, međutim, da bi bilo mogo bolje nego što jeste (i što će biti).

 

Sada dolazimo do merituma stvari. Do prelaska sa (praznih) reči na dela i do neprijatnih pitanja. 1. Zašto bi kosovski Albanci pristali da pregovaraju sa Matijom i bratijom, koji nemaju nikakav legitimiteti, i pitanje 2. Ko bi od potpisnika bio spreman da pregovara sa Albancima, a da ga ne sustigne kletva, „ne bilo ti od roda poroda, rđom kapo dok ti je koljena“, itd.

__________________________________

Evo može ovaj skroz desno. Zašto baš on, pa već je zasukao rukave :lol_2:

 

fdsfdsfd.jpg

  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

 

.... ne secam se ko je prvi postavio pitanje `zasto nije bilo sestog oktobra`

ali posle tog prvog koji je to pitao, pitanje je postalo aktuelno toliko da su se skoro svi to pitali, uglavnom javno po medijima

no, neki su znali zasto se nije dogodio sesti, ali znati taj odgovor je za vecinu koja se pravi da ne zna, bilo nesto preko cega se prelazi i sta se precutkuje...jer potrebno je stalno zabrinuto i iznova pitati isto....

 

 sada basara koji skaredno :lol_2: negira postojanje vidovdana za vreme kosovskog boja:

 

Dvanaesti oktobar

 

To je datum koji predlažem za buduća „obeležavanja“ Petog oktobra. Prvi, naime, put tokom trinaest i kusur godina, koliko Famozno izlazi, kolumna za dan 5. oktobar nije bila posvećena Petom oktobru, koji će - nastavi li se ovako - za pedesetak postati neka vrsta Vidovdana, sa kojim će pravi Vidovdan imati nekih sličnosti.

Kao što znamo - kao što i vrapci znaju - Kosovski boj se (zvanično) dogodio na Vidovdan 1389. Problem s tim znanjem nije to što Vidovdan 1389. nije padao na dan 28. jun - kad se gromoglasno „obeležava“ - nego trinaest dana ranije, ali to pada na dušu manjkavostima julijanskog kalendara.

Problem je - mada na prvi pogled ne izgleda kao problem - to što 15. juna 1389. nije bilo nikakvog Vidovdana, niti ga je bilo sve do (čini mi se) 1896, kada je debitovao u crkvenom kalendaru. Kosovski se boj, dakle, dogodio, tu spora nema, ali ispada da se dogodilo na dan koji nije postojao.

Sad počinju analogije. Nešto se takođe dogodilo dana 5. oktobra 2000, niko to ne poriče, datum je nesporan, ali ni posle dvadeset dve godine nije sasvim jasno šta se dogodilo. Za mnoge je to „dan kada je pao Milošević“, za mene lično - doduše sa „istorijske distance“ i uz mnogo naknadne pameti - to je dan kada je izvršena primopredaja čaršijske vlasti.

Milošević je, ne baš rado, ali ko te pita, predao vlast rezervnom Miloševiću, Koštunici, tako da se suštinski ništa nije dogodilo, samo je trebalo dve i po godine da se ponovo vaspostavi čaršijski red i ubije Ðinđić, koji je bio remetilački faktor. Čim se čaršijski red ponovo vaspostavio, družina koja je - doduše iz tupoumnosti, ne iz ubilačkih namera - arlaukala protiv Ðinđića i sasluživala vaspostavljanju čaršijskog reda, stala je da na sav glas nariče što se nije dogodio „šesti oktobar“.

Koji se - osim u astronomskom smislu, u kome je i osvanuo - nije ni mogao dogoditi, jer se suštinski nije dogodio ni peti, u svakom slučaju ne u smislu koji mu je post festum učitan (i što je gore, upisan).

Ako je neko znao da se Peti oktobar nije dogodio, onda je to bio Zoran Ðinđić, koji pet sitnih para nije davao ni na značajnije jubileje i datume, ali je lakomislen i hrabar kakav je bio verovao da će uspeti da s vremenom oduzme vlast od Koštunice, koga je uz ogromne napore lično on i doveo na vlast.

 

Filosofski posmatrano - a Ðinđić je to tako posmatrao - to nije bio mission impossible. Na nekom bi drugom mestu bio mission accomlished, i to srazmerno brzo, ali ne i u Srbiji, u kojoj se vesela družina koja vapi za demokratijom, slobodom medija, ljudskim pravima i sl. sranjima slizala - opet napominjem iz tupoumnosti, ne iz loših namera - sa čaršijskom ekipom koja je isprva potuljeno, potom sve beskrupuloznije radila na tome da se nikada ne dogodi figurativni šesti oktobar, tj. početak procesa emancipacije, institucionalizacije i modernizacije Srbije. Eto, zato vam se danas dogodio 12. oktobar.

 

 

Edited by Mama_mia
Link to comment
Share on other sites

KULTURA SRBOVANJA

 

Ova subota, tradicionalni dan za kulturu, posvećena je kulturi srbovanja, starom srpskom zanatu, unosnom za zanatlije, ali pogubnom po Srbiju. Ideju za današnju kolumnu dao mi je St. Protić, koji je u Ninu - u inače razložnoj kritici grotesknog reintegracionog performansa - Matiji i bratiji „poručio“ da „su nikakvi Srbi“, što me je navelo da - na verovatno čuđenje Matije i bratije - odlučno stanem u odbranu njihovih srpskih prava.

 

St. će se verovatno iznenaditi, možda i naljutiti, kad pročita da su Matija i bratija u dlaku isti Srbi kao i on, Protić. Ideja, naime, o postojanju „dobrih“ Srba, „Srba sa dna kace“ (ovi su kao najžešći), „loših Srbi“, „rasrbljenih Srba“ itd., puštena je u opticaj sredinom XIX veka i od tada naovamo udarnički zavija Srbiju u crno.

Već je rodonačelnik srpskog džaba krečenja, sin Ilije Garašanina Milutin, upozoravao da će pomahnitali patriotizam i nadsrbljavanje uroditi gorkim plodovima. Niko ga nije slušao. Već tada su mnogi preduzimljivci shvatili da je patriotizam leb bez motike, pa su postali Srbi po zanimanju, koji solidino žive samo zahvaljujući tome što su Srbi i - najčešće - ništa drugo.

Evo, oduzmite deklaracionim reintegracionistima imenicu „Srbija“, pridev „srpski“ i paket zaumnih značenja koja uz to ide, i videćete da su to puki prosečnjaci, beznačajnici i zgubidani. :lol_2:Ti svati zarađuju za život, stiču uticaj i privilegije isključivo zahvaljujući tome što su Srbi. Ali ne „obični“ Srbi. Da bi profitabilno obavljali zanat, dilberi se u javnosti predstavljaju kao ultra-Srbi, Srbi posebnog kova, a to im - usled zakasnelosti srpske nacije - prolazi u pučini, stoci jednoj grdnoj.

 

Krajem osamdesetih Ðinđić je negde napisao „Srbi su već dvesta godina fascinirani činjenicom da postoje“. Tih dvesta godina fasciniranosti očiglednim - u krajnjoj liniji i sporednim - dodatnih su dvesta godina zakašnjenja na već poveliku zakasnelost s kojoj je Srbija zakoračila u noviju svetsku istoriju i velika (možda nepremostiva) smetnja svakom napretku i svakom postignuću, osim distribucije brašna, zejtina, sendviča i „ferarija“.

Ni po jada da se ta autofascinacija zadržala unutar granica srpstva. Ali jok. Iz te fascinacije su proistekla sublesasta očekivanja: 1. da i ostatak sveta bude fasciniran Srbima, :lol_2:2. da svaka srpska namera bude zakon :lol_2:i 3. da su Srbi, budući da su pravoslavni, uvek u pravu.:lol_2:

Pa i to bi bilo samo malo više od polovine jada da se fascinacija (i profesionalizacija) srpstva nije pretvorila u utočište nitkova, muljatora i lopuža, a „Srbija“, „srpski“ i „srpstvo“ u džoker kojim se otpisuju brljotine i zapušavaju usta koja postavljaju neprijatna pitanja. Mic po mic se došlo do toga da se pitanje „zašto si obijao trafike“ ućutka odgovorom „kako te nije sramota da tako nešto pitaš dok Hilandar gori“, a pitanje „gde su pare“ obesmisli odgovorom „reći ću ti kad Kosovo ponovo bude srpsko“.:lol_2:

 

 

....preterivanje i karikiranje u cilju osvescivanja je dobra stvar, ovde ne valja jedino sto Basara uopste ne preteruje - to je to.

 

I jos nesto, onaj bold da su srbi dvesta godina fascinirani cinjenicom da postoje -  da Djindjic nije nikada nista vise rekao osim toga - moje licno misljenje, a da cije je, je da je to bilo sasvim dovoljno da navuce sav onaj odijum na sebe i da rezultat toga bude siroka podrska za njegovo ubistvo. Stvarno gde mu je, Djindjicu, pamet bila da izbaci fascinaciju srbije sto uopste postoji.

 

Kostunica da je umro tada, prevrtao bi se u grobu sto ne moze da da svoj blagoslov i trepcucu podrsku Legiji i Zmiji.

Ali, bio je ziv, pa je mogao....

 

 

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

Svetislav Basara: Dubina uverenja

 

Ako se pukim slučajem dogodi da izneverimo zavet dat drugu Titu - „druže Tito, mi ti se kunemo da sa našeg puta ne skrenemo“ - pa uprkos tradiciji i našim najdubljim uverenjima, „skrenemo“ u pravcu EU, na to će nas naterati samo sila prilika i teška nužda, najverovatnije velika. Da, da, mislim na neko sranje.

 

Nisam zakletvu Titu pomenuo bez neke; tesno je povezana sa temom naše današnje kolumne - „tradicijom“ i bezdanom dubinom naših „uverenja“. Napred citirani zavet su svečano, radno i na sav glas godinama davali svi potonji zakleti antititoisti i Srbi „sa dna kace“, počev od velikog meštra svih hulja, Ćosića, plejade sitnijih političkih riba-pljuckavica, zaključno sa akademicima SANU i najuglednijim srbskim piscima i pjesnicima. (Čast retkim izuzecima.)

 

E sad, da Tito nije pio, pušio, jeo crveno meso i da nije voleo sve što vole mladi, pa poživeo do današnjeg dana - na čemu su davači zaveta udarnički radili ubeđujući ga da je besmrtan - svi napred pomenuti, uključujući Đida, Dilda, Guzojana i Boškića Obradovića, koji su nerođenošću ili maloletnošću bili sprečeni da daju zavet - i dan bi danas zapjevali „druže Tito, mi ti se kunemo“.

 

Stvar ovako stoji: srpske elite (gore od rulje) svoje trogatelne zavete i zakletve polažu onako kako muve polažu jaja: okupe se oko govneta neke ideologije, svejedno koje, i polože zavet. Kad se govno, po prirodi stvari, raspadne, pronađu sledeće govno - bar govana ima na svakom koraku - i iznova polože zavet. Za takve je „naš narod“ - pre nego što je postao njihov narod - imao sjajnu reč - „položare“, koja je u etimološkoj vezi sa jednom drugom rečju - „položaj“. Čudo je etimologija. Ako hoćeš da imaš „položaj“, moraš da budeš „položara“.

 

Dobro de, politika je sinonim za prevrtljivost, svuda je manje-više tako, pogledajmo zato kako u Srbiji stoji stvar sa identitetskim „svetinjama“, npr. pravoslavljem.

 

Ugledah jutros na Rotopalankinom sajtu naslov „Englezi napuštaju hrišćanstvo i okreću se šamanizmu“, pročitah tekst i obavestih se „da se jedva 46, 2 odsto građana Engleske i Velsa izjašnjava kao hrišćani“, što je jad i beda u odnosu na 96% Srba koji se izjašnjavaju kao pravoslavci. Što je porast vernika od najmanje 100% odsto u odnosu na, recimo, 1982, kada hrišćana nije bilo ni za lek.

 

Već čujem glasove položara, čuvare tradicije koji ćućore: „Komunisti nam nisu dali, progonili se našu crkvu i našu tradiciju“, što je dvostruka laž. Osim za članove i simpatizere SK (96% tadašnje populacije, rezultati svih izbora) praktikovanje hrišćanske vere je bilo slobodno.

 

A gde je druga laž. Evo je. Da u Srbiji pripadnost SPC nije podrazumevana, zagarantovana (i besplatna) samom činjenicom da si Srbin, da, nadalje, članstvo u crkvi podrazumeva plaćanje takozvane crkvene takse, da ne kažem baš članarine, što je u svetu praksa, da godišnja članarine ne premaša, da kažemo, 100 evra, procenat pravoslavnih Srba bi se za 24 sata vratio na podešavanja iz 1982. Prekardaših. Ako skrenemo sa puta, pa uđemo u EU, tamo ćemo se naći greškom.

 

Svetislav Basara: Zadružni meni

 

Kakvo Kosovo, kakve svetinje, srce Srbije su zadružne, seoske i periferijske prodavnice, tj. klupe (alternativa: prazne gajbice) na kojima složna braća cevče mlako pivo (hladno dođe isto što i promaja) i bistre domaću i međunarodnu politiku. Te prodavnice (i njihova klijentela) moji su univerziteti.

 

 

Iako sam, prema raširenom mišljenju patriotskih intelektualaca, „odnarođen“, kad god sam boravio na selu i odlazio u kupovinu - a često sam boravio (i boravim) - uvek bih posedeo pola sata-sat pred zadružnom prodavnicom, cevčio pivo sa širokom narodnim masama i pomno osluškivao vox populi. Jedina vidljiva kulturološka, je li, razlika između mene i širokih narodnih masa bila je temperatura piva - mase su pile mlako, ja hladno, tačnije - ladno.

 

Sad me slušajte pažljivo. Tokom decenijskih ispredzadružnih pivskih seansi ustanovio sam da nema nikakve bitne razlike između onoga što na večne srpske i geopolitičke teme govore ispijači mlakog piva pred zadružnim prodavnicama i onoga što na iste teme govore patriotski akademici, profesori univerziteta, doktori nauka i pjesnici.

 

Ako se poneka razlika i nađe, ona ide u korist zadružnih ispijača piva. Pitoreskniji su nekako. Slikovitiji. Rečitiji. Manje mrsomoude. A to što i oni nisu patriotski doktori nauka, univerzitetski profesori i akademici, posledica je triju jedino mogućih razloga: 1. ili nisu imali sreće ili 2. nisu imali vezu (u SANU), il’ su, što reko Džordž V. Buš, 3. imali pravi, pošten posao.

 

Davnih godina, dok još nisam pio pivo - bio sam, čini mi se, u sedmom razredu - pred periferijskom prodavnicom užičkog trga pred. „Gradina“, čuo sam (i za sva vremena memorisao) sledeći razgovor trojice složne braće.

 

Jebena stranka u tom razgovoru bio je moj komšija (zaboravio sam kako se zvao) koji je ‘41. otišao u četnike, pa ‘44. okrenuo ćurak naopako i prešao u partizane. Na vreme, fakat, ali na njegovom liku i delu ostala je senka.

 

„Pa dobro, čoveče“, pitao je komšiju drugi komšija (koji nije bio ni u četnicima ni u partizanima), „šta ti je trebalo da ideš u četnike. Da si odma’ otišao u partizane, sad bi bio šef žel. stanice Vrujci, a ne desetar pruge.“ „Jbg“, odgovorio je komšija, „kod četnika bila bolja ‘rana“ (hrana, prim. prevodioca).

 

Ta drevna rečenica objašnjava mnoge nedovršenosti, drljavosti, traljavosti i alavosti koje pustoše Srbiju. U Srbiji se politička opredeljenja - kao i pripadnost paravojnim formacijama - ne temelje na čvrstini uverenja ili bar na afektu, nego na kvalitetu hrane koju ovo ili ono političko uverenje (ili paravojna formacija) nudi na meniju.

 

Jesti se, naravno, mora, kvalitet hrane nije nebitan, ali ako vođen kategoričkim imperativom guzice ideš od političkog kazana do kazana, kazani se zbog navale jedan po jedan isprazne i na kraju moraš da jedeš govna.

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

U sklopu saborno-multilateralnog skupštinskog i postskupštinskog međusobnog napušavanja svih persona dramatis na srpskoj histeričnoj političkoj sceni, najbolje mi se dopalo Visoko Napušavanje Koštunice dr Vojislava, uz napomenu da je bivše Najviše Mesto napušeno zbog pogrešnih stvari, ali, jbg, napušavanju se u zube ne gleda.

 

Stotinama sam puta napisao - i hiljadama puta bio napušen zbog napisanog od strane Euromahale i takozvane građanske Srbije - da moja neznatnost Visoko Mesto vidi kao stečajnog upravnika, kao nekog ko već deceniju vadi trnje iz mindže opustošenja koje je zakuvao Prvopotpisani na peticiji za nedavanje Kosova.

 

Sad će građanska Srbija i Euromahala ponovo da graknu: ali bilo je stoput bolje za Koštuničinog vakta. Ne kažem da nije, ali je bilo „bolje“ onako kako je prvi stadijum raka stoput bolji od terminalnog. Visoko, naime, Mesto nije prokockalo šansu kakva se Srbiji daje jednom u sto godina - mada je činio sve što je u njegovoj moći da bude prokockana - tu je šansu prokockao Prvopotpisnik tako što je Srbiju - nakratko probuđenu iz vekovne omađijanosti i letargije - mic po mic vratio na fabrička klerofašistička podešavanja, doduše „s ljudskim likom“.

 

Uprkos tome, Koštunicu aboliram od svake odgovornosti - naravno, čisto deklarativno, ne bi vredelo ni da ga optužim, jer rečeni lebdi visoko iznad zakona u koje se kleo - zato što je Srbija (svih boja) debelo zaslužila sve što ju je posle snašlo i sve što će je snaći.

 

Petooktobarski je prevrat bio seljačka sapunska opereta, u kojoj su jedinu dramsku (posle i tragičnu) ulogu imali Zoran Ðinđić i još dve-tri osobe. Svi ostali „dosovci“ - koje ovom zgodom saborno nabijam na qwrz - nisu ni pomišljali na modernizaciju i reforme, hteli su (i nakratko dobili) isto ono što su i Miloševićevi satrapi, dakle laki keš, slatki život, doduše s „ljudskim likom“.

 

Iako je već šestog oktobra bilo jasno da je Koštunica rezervni čaršijski Milošević, iako se posle godinu i po dana videlo da će Ðinđić biti streljan, iako su pred očima javnosti tekle tonske, tehničke i čitajuće probe atentata, iako su svi tragovi zaverenika vodili u Koštuničin kabinet, nikome od „revolucionara“ nije palo na pamet da se zapita nije li možda bolje ubiti Koštunicu nego dopustiti da Koštuničini saradnici streljaju Ðinđića i tim činom Srbiju (možda i zauvek) vrate u pretpolitičko stanje. (Sada je na potezu UBPOK-ova konraminority report jedinica, koja treba munjevito da reaguje i spreči atentat u prošlosti.)

 

Kao što istoričarima serbskim koji trabunjaju o sjaju i slavi srpske istorije uvek kažem jedite govna, trenutno stanje je suma srpske istorije, tako bajagi demokratskim politikantima koji nariču da je Vučić zarobio državu i ukinuo slobode takođe kažem jedite govna, da ste bili demokrati i da ste bili slobodni, niko vam ne bi mogao ništa, bili biste jači od sudbine. Ovako vam je Vučić sudbina.

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

BOJA KOŽE NA ŠILJKU

 

Kao što je Putin naseo na sopstvenu propagandu i jurnuo na Ukrajinu ubeđen da će njegove trupe biti dočekane cvećem, tako su marta 2003. beogradski pučisti s političkom guzicom na čelu bili sigurni da će ubistvo Zorana Ðinđića naići na topao prijem u javnosti temeljno kretenizovanoj danonoćnim višemesečnim pričama o Ðinđićevom kriminalitetu, špijunstvu i antisrpstvu.

Kako onomad rekoh, ta računica uopšte nije bila bez krčmara. Sve bi bilo kako se pučistima i Guzici snilo da nije uvedeno vanredno stanje i da država Srbija, prvi (verovatno i poslednji) put u svojoj istoriji, nije reagovala onako kako bog države zapoveda.

 

Da li hoću da kažem da bi - da ne bi vanrednog stanja - streljački državni udar prošao bez ikakvog otpora u javnosti? Da, upravo to hoću da kažem. Društvo koje je, ko danas, 98 procentno za kralja i otadžbinu, a, ko sutra, isto toliko procentno za Tita i partiju ladno bi prihvatilo svršeni čin. Ali kad je država pokazala zube - i kad su se pacovi posakrivali u rupe - svih 96% građana, koje je do juče navijalo za Ðinđićev strmopizd, okrenulo je ćurak naopako i 96 procentno se zdravo ožalostilo zbog Ðinđićeve smrti.

 

Pučistička propaganda je kasnije - kad je puč uspeo iz drugog pokušaja - tvrdila (između ostalih bljuvotina) da su Ðinćića ubili „njegovi“, što uopšte nije netačno, s tim što je kao „ubice“ označila pogrešne osobe, da bi skrenula pažnju s dobro dokumentovane činjenice da su u Ðinđićevoj vladi sedeli i dilberi koji su aktivno sarađivali na Ðinđićevom smaknuću.

Unutarvladini pučistički saradnici jesu bili manjina, ali u ostatku zaklane vlade nije bilo dovoljno jake ličnosti - a verovatno ni političke volje - da stvar istera do kraja, da savata sve zavereničke personae dramatis, da ih utamniči ili da ih - efikasnije i dugoročnije rešenje - naprosto postrelja. Surovo, divljački. Da. Ali je i ubistvo Ðinđića - i posledični sunovrat Srbije - bilo surovo i divljačko.

Docniji razvoj situacije pokazao je da je, ako ne baš masovno streljanje, a ono masovno utamničavanje, bio jedini gorki lek koji bi ovo učmalo društvo prenuo iz vekovne začaranosti. Naravno, od tog posla nije bilo ništa. Pučisti su se - sa zakašnjenjem od godinu dana - uspentrali na vlast, Politička Guzica se udobno smestila u fotelju premijera, dočim je politički komesar atentata, glavni propagandista i najavljivač Ðinđićevog streljanja Glavonja Tijanić - koji je od 2001. do 2004. obnašao dužnost guzicinog savetnika - zaseo u fotelju direktora RTS.

Glavonju je spaslo samo to što nije bio crnac. U suprotnom bi, zajedno s mnogim kolegama, završio kao njihove kolege iz Ruande, koje su, zbog možda blažeg huškanja na krvoproliće završile pred isturenim odeljenjem Haškog suda. Dvostruki rasistički aršini, šta reći.

Boja kože i veroispovest su spasle i Političku Guzicu. Da je počem bila Arapin i musliman, ne bi američka ambasada čestito planula, a već bi dobila krstareći projektil u bulju. Ovako je iz rasne solidarnosti prošla sa ukorom pred isključenje.

 

...`dvostruki rasisticki arsini` :lol_2:....ili dzabe krecenje....tj, iritantni basara kao uvek ❣️

 

 

  • Thanks 2
Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Šta je to BCKČ, doznaćete kasnije. Dobro bi bilo - bar se ovoj babi tako snilo - da je neki političar kova Ðukanović Mila, zašto ne i Milo, došao na vlast u Srbiji 1990. i na vlasti ostao do pre neki dan. Ali, jbg, nemamo mi „visinu“ za političare Milovog kova, a kad se neki pukim slučajem pojavi, onda ga složna braća brzo skenjaju.

 

U mučnom procesu tranzicije zakasnelih nacija i nedovršenih državnih provizorijuma - a takve su, sa (delimičnim) izuzetkom Slovenije, sve ex Yu banana-državice - česte, ponekad i nasilne promene vladajućih garnitura samo komplikuju stvar, što će reći dodatno povećavaju nacionalne zakasnelosti i državne nedovršenosti.

 

Bilo kako bilo, Crnoj Gori je zapao Milo, a nama je zapao Milošević. Takozvani background takoreći im je isti - obojica Crnogorci, obojica kadrovi SKJ. Obojica će, takođe, do maksimuma, iako svako sa svojim predznakom, iskoristiti političke veštine i iskustva napabirčena u političkom sistemu socijalističkog samoupravljanja, čiji će poslednji ostaci otići u grob zajedno sa Dačićem, baštinikom stare škole.

 

Srećna okolnost za Crnu Goru je što je tamošnju politiku, uz malu pomoć prijatelja, krojio lično Milo, nesrećna okolnost za Srbiju (i tragična po Miloševića) bila je što je Miloševiću politiku krojio ambiciozni, polupismeni, rapalj sa megalomanskim ambicijama, Ćosić.

 

Milo je izvesno, ne baš kratko vreme, bio lojalno „drugo oko“ u glavi, disciplinovano je učestvovao u beogradskim avanturističkim projektima - šta je o tome lično mislio, možda će izneti u memoarima - ali je u jednom trenutku dokonao da će ga istrajavanje na tom projektu odvesti u Hag, pa se blagovremeno, ali postepeno distancirao od beogradskih mahnitanja.

 

Imao je, doduše, jednu veliku prednost u odnosu na Miloševića. Nije imao beogradsku cincarsko-kalbursku čaršiju (u daljem tekstu (BCKČ) na grbači. Nije da BCKČ nije pokušavala - i dalje to pokušava, ali je hendikepirana Ćosićevim opravdanim odsustvom - da se Milu popne na grbaču. Polovično je i uspela, popela se na grbaču Milovom ex pajtašu, Momiru, koji je izgubio duel i na kraju repatritan u Beograd, gde je prdnuo u čabar.

 

Milo je bio dovoljno dalekovid i promućuran da u pogodnom trenutku preuzme independističku politiku svog do tada najljućeg rivala, Liberalnog saveza Crne Gore - što je bilo isto kao da je Milošević preuzeo politiku Građanskog saveza - i da se za samo nekoliko godina izbori za crnogorsku nezavisnost.

 

I sve je to uradio bez (političkih) žrtava u ljudstvu i materijalu i uz minimum turbulencija. Da su se u CG vlade menjale onako često (i nasilno) kao u Srbiji, da su politički protivnici odstreljivani kao što su bili u Srbiji, Crna Gora bi danas bila mediteranska Abhazija u kojoj besne plemenski i verski ratovi.

 

Mila nije, kako se površno misli, strmopizdio Amfilohije, još manje (u Srbiji sve manje popularni) Jakov, Milu je naprosto isteklo vreme, koje nije straćio, nego je konsolidovao crnogorsku državu do mere da može da podnese i tri Amfilohija, a kamoli jednog Joanikija, sirka tužnog bez iđe ikoga.

  • Like 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

  • 6 months later...

Da nisam stigla u poslednji minut, Basara bi se nasao pod rusevinama svega i svacega sto pada s naseg neba i pritom ne resava stvar

 

 

LEVO I DESNO

30.10.2023. 14:00h

 

Na marginama Sajma knjiga do mene stiže blaga vest da je na osnovu Visokog Ukaza Ričard Grenel odlikovan Ordenom srpskog barjaka prvog stepena. Zbog serijskog dodeljivanja kojekakvog ordenja, vest da je neko odlikovan „visokim odlikovanjem“ je vest tipa „pas ujeo čoveka“, ali je obrazloženje Grenelove odlikovanosti vest tipa „čovek ujeo psa“.

U obrazloženju, naime - između ostalog - piše da je Grenel odlikovan zbog „poznavanja srpske nacionalne filozofije“. Ostavimo sad po strani što bi (nenapisana) knjiga Srpska nacionalna filozofija na policama stajala pored knjiga Italijanske junačke pesme i Telefonski imenik Tirane, ostavimo po strani i to što po zlu i dobroj obaveštenosti nadaleko čuveni beogradski jezici tvrde da, osim dobrog poznavanja srpske nacionalne filozofije, Grenel odlično poznaje i srpsko dupe, u vazduhu i dalje lebdi pitanje zašto moja malenkost - koja si laska da je dobar poznavalac srpske političke filozofije - ne samo da nije odlikovana ordenom srpske zastave, nego je se niko nije setio na Dan državnosti.

Eh, zašto, reći će cinici. Nema za tebe odlikovanja, ti nemaš nikakav uticaj u Vašingtonu. Tačno. Ravan je nuli. Ali ima li Grenel uticaj u Vašingtonu? Ima otprilike koliko i ja. Ali ima tu jedna razlika dostojna odlikovanosti. Grenel bi - ukoliko se Trampu posreći da dobije predsedničke izbore - mogao imati uticaj i Vašingtonu. To se u beogradskom žargonu iz sedamdesetih godina zvalo „hranjenje mesa“. Tj. ulaganje u neko levo mudo koje bi u određenom trenutku moglo doneti korist (mada je i sedamdesetih retko kad donosilo).

0

Za to vreme širom Jevrope se održavaju masovni protesti podrške palestinskom narodu u Gazi, a sa svih strana pljušte osude Izraela. Belosvetski (pre)bogati levičari i prononsirani davači podrške potlačenima ovog sveta - Varufakis, Čomski itd. - optužuju Izrael za genocidne namere, pa čak i krvoproliće koje je pokrenulo čitav pičvajz pravdaju onim otrcanim „a šta su oni njima radili“.

Jeste Izrael svašta radio Palestincima, ali to možda ne bi radio da politička filozofija - i u granicama mogućnosti praksa - „palestinskog naroda“ ne podrazumeva samo „oslobođenje Palestine“ nego - kako je to u subotu objasnio Kišjuhas, namerava da izbriše Izrael sa lica Zemlje i da poubija sve Jevreje. Sve to piše u palestinskim poveljama. A isto je pisalo i u Hitlerovim.

 

Pisac hoće da kaže da svi koji nisu Jevreji ili Palestinci ne bi trebalo da zauzimaju (nijednu) stranu i da, koliko mogu, doprinesu eventualnom smirivanju sukoba umesto da tuđim qwrzem mlate gloginje i upisuju političke poene.

Podsećanja radi: belosvetska levica, neuporedivo bolja od ove današnje, levičarskom drljavošću, praznoslovljem i mrsomudnjavom dovela je Hitlera na vlast. Na koju se - opet podsećanja radi - Hitler uspentrao najlegalnijim mogućim putem.

To što današnja tupoumna levica (još uvek) nije dovela nekog novog Hitlera na vlast, treba zahvalnosti samo tomo što kandidati za Hitlera nemaju potrebnu visinu. I da vam uncle Bas nešto kaže za kraj: razlika između levice i desnice je kao razlika između levog i desnog muda.

 

 

....niko ne mora da se slozi sa svakom misli koja stize iz Basarine glave preko njegovog pera,

ali cudno mi je ne sloziti se sa fundamentom. Ili ostati ravnodusno neutralan.

  • Love 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

@Div

 

Nije mi tu jasno, da li smeta 
Basara ili kurir, ili to sto divni basara pise u bezveznom kuriru ili sto zli basara pise u divnom kuriru ili nesto sedmo? Da li je Basara imao `lepsi rukopis` dok je skrabao po Danasu? 

 

Mozda gresim, ali nije ni do kurira ni do danasa vec do kolumniste - gde god pise ne valja ...Iritira :lol_2:

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Basara uopste ne misli na citaoce cistunce, on kao da se tako izrazava cistuncima u inat... meni je neprijatno sve od naslova do poslednje reci da citam to sto je pisao, stavila sam masku na oci....a kad zamislim kako je tek neprijatno cistunici Ljilji Smailovic. 

 

 

619.000.000 MUDA STERLINGA

 

Politika - a. k. a. Rotopalanka - od osnivanja je bila dupeuvlakački list. Nije, doduše, imala izbora. Da je bila ono što bez krčmara tvrdi da je bila, ne bi izlazila duže od dva meseca. To je tome tako. U Srbiji nikada nije bilo, nema ih sada, niti će ikad biti novina tipa Njujork tajmsa, Vašington posta ili televizora tipa BBC-ja, od kojih strepe tamošnja Visoka Dupeta.

Napred rečeno uopšte ne znači da Politika u takozvanom periodu između dva rata nisu bile odlične i da u periodu SFRJota nisu bile nešto manje odlične novine. A evo i zašto, što reko Blic. Biti (po višoj sili i naređenju „odozgo“) dupeuvlakačke novine, ne znači biti nepismene, jadne i bedne novine.

A upravo su takve, nepismene, jadne i bedne - i to u rekordnom roku - postale počev od osme sednice, zaključno sa petim oktobrom. Potom se u sledećem periodu između dva rata (ovaj drugi je u pripremi) Politika, istina, mogla čitati, ali nije to više bilo to. U svemu tome je paradoksalno da Politika nije najviše ličila na Politiku iz najboljih dana za vakta demokratskog favorita, ex-Bujketa, nego za vakta izabranice Koštuničinog dupeta, Ljilje Smajlovićke, nenadmašne majstorice visokosofisticiranog uvlačenja u visoke bulje.

Ne zna se - ili bar ja ne znam - kakav je kurcšlus izbio na relaciji Visoko Dupe - Ljilja Smajlovićka, kojigod, Smajlovićka je u jednom momentu smenjena, a Politika je pala u šake dilbera-ki za koje je Žika Minović bio kandidat za Pulicera, a glasilo Valjaonice bakra Sevojno, „Glas valjaonice“, nedostižni ideal.

U politici, osim niskih, drugih strasti nema, to bi trebalo da utuve tragači za „neokaljanim licima“, ali niskost političkih strasti se može znatno ublažiti visinom stila, lucidnošću i stepenom artikulacije.

Kakve ovaj uvod ima veze sa naslovnih 619.000.000 muda sterlinga? Radi se u stvari o 619 miliona Đilasovih evra koje je Rotopalanka u predizbornom žaru ponovo potegla kao argument protiv Đida, insinuirajući da su ti milioni ukradeni.

Šta je tu jadno, bedno i nepismeno? Evo šta: Đido je tih „enormno zarađenih“ 619 miliona evra - za koje ne znam kako ih je stekao, niti me interesuje - mirne duše mogao izdžepariti po tramvajima do poslednjeg centa i nikom ništa ne bi bilo. Kad, recimo, Njujork tajms objavi informaciju da je građanin i političar - nazovimo ga Kejn - nezakonito stekao ne 619, nego 6,9 miliona dolara, nadležne službe momentalno kreću u akciju i građanina Kejna privode istražnim organima, pa ako istražni organi utvrde da su pare nezakonito stečene, građanin Kejn odlazi u mardelj.

Ako pak istražni organi utvrde da je građanin Kejn legalno stekao pare i da ga Njujork tajms kleveće - što se gotovo nikad ne događa - građanin Kejn presavija tabak, utužuje novine i dobija visoku odštetu.

Da li će Đido utužiti Rotopalanku? Decidirano - jok. Stvar je u tome što su - kao krle22 - i Rotopalanka i Đido polovično u pravu, a svi mi ostali debelo zasluženo dobijamo karu.

Link to comment
Share on other sites

KONTRAPROSERAVANJA

17.11.2023. 14:00h

 

Da li ste možda čitali knjigu „O proseravanju“ (On bullshit) iz pera uglednog američkog filozofa Harija Frankfurta? Ako niste, obavezno pročitajte. Must read, šta reći. Ako pročitate knjigu - ne bojte se, laka je za čitanje - saznaćete da su politika i novinarstvo najidealniji tereni za proseravanje, ali da na teška proseravanja možete naići i u filozofiji, pravu, (pogotovo) ekonomiji, rečju, da je proseravanje naša sudbina.

Za one koji neće pročitati knjigu, evo kako Frankfurt (u mom slobodnom prevodu) definiše proseravanje: „Proseravanje je priča smišljena da ubedi ne obazirući se na istinitost. Lažov istinu uzima u obzir i trudi se da je zamagli, za razliku od proser efendija/hanuma koji ne daju pet sitnih para da li je ono što govore istina ili laž.“

Primera radi, iako je moja neznatnost načelno zakleti dušmanin proseravanja, u svakoj mojoj kolumni ima najmanje 50% proseravanja. Delom zato što uglavnom pišem o sranjima i seronjama, delom zato što se bez proseravanja naprosto ništa ne može reći/napisati. Ko hoće da pročita nešto bez trunke proseravanja, mora posegnuti za pesmama najvećih pesnika. I to onih kraćih.:lol_2:

 

Drugog primera radi: u kolumnama - i pogotovo u TV nastupima - Ljilje Smajlovićke index proseravanja ide do 99%. :lol_2:Ali Ljilja je majstorica, treba biti iskusan čitalac vičan metodi close reading, pa dokonati da se svi ti terabajti kićenih, društveno prihvatljivih proseravanja u stvari svode na jednu jedinu rečenicu: vrati me u Politiku. :lol_2:Osim što je teško dokonati, nemoguće je dokazati.

Prelazimo na stvar. Da je Hari Frankfurt proveo neko vreme u Srbiji i stekao uvid u njenu histeričnu političku scenu, knjiga „O proseravanju“ imala bi najmanje 1.500 strana. :lol_2:

Da ne bude zabune: nema na ovom svetu političke scene koja se ne davi u proseravanjima, u rasponu od podnošljivih do onih koja teraju na povraćanje. Takođe, nema političara i partije koji će namamiti glasače istinitim činjenicama i suvim statistikama - i dobro je što ih nema, to bi bilo gore od proseravanja - ali je malo političara i partija koje svu politiku svode samo na proseravanja, kao što je to slučaj u Srbiji.

Kao i sve ostalo i proseravanja su podložna famoznim „srpskim podelama“. Na jednoj strani imamo patriotska proseravanja - znate ih napamet - na drugoj strani imamo proseravanja tipa „Srbija pravna država u EU, pošteni i fer izbori“ itd., takođe ih znate napamet.

Da bih našu današnju kolumnu priveo kraju, moram pribeći demagoškom proseravanju i reći: sve je to u redu, gospodo, sve su vaše patriotske i evropske politike legitimne, ali šta ćemo sa mostovima koji se ruše, vozovima koji iskaču iz šina i bolnicama u kojima akrepe memla davi.

 

Na ovo proseravanje ide patriotsko kontraproseravanje: sve će to doći na red kad odbranimo „naše Kosovo“, a na proser pitanje Eurosrbiji - zašto vi ne govorite ništa na temu kako ćete popraviti mostove, pruge i bolnice - sledi kontraproseravanje: sve ćemo to uraditi kad strmopizidimo „ove“ (svih boja). I tako mic po mic, život prođe u proseravanjima i kontraproseravanjima.

  • Love 1
Link to comment
Share on other sites

Ide zima, bliže se izbori,

brašna, zejtina, graška i soli (navodno) ima dovoljno, takođe ima dovoljno uglja, nafte i gasa, ali obrni-okreni, Srbija pustoši žestoka energetska kriza; ne mislim na električnu i toplotnu, nego na društvenu energiju.

Hajde najpre da razmotrimo šta bi to moglo biti „društvena energija“. Ima o tome raznih škola mišljenja, ali ću se ja, kao kuhinjski politički filozof, držati svog, pa ću reći da je društvena energija sposobnost prevazilaženja katastrofa društvenog energetskog sistema, npr. ratova, poplava, zemljotresa i njima sličnih masovnih sranja.

Nešto slično je - upitan kako definiše uspeh - rekao i ser Vinston Čerčil: „Uspeh, mladi čoveče, to vam je sposobnost podnošenja neuspeha.“

I vaistinu, nema drugog recepta za uspeh osim uspešnog podnošenja i prevazilaženja neuspeha i nastojanja da se, ako je ikako moguće, ne ponavljaju greške koje su dovele do ovog ili onog neuspeha.

Po nekom naopakom pravilu, mi Srbi, u fizičkom smislu, nevolje podnosimo mnogo bolje od mnogih drugih naroda - nema nam spasa, ali nikad ne propadamo - naš problem je kolektivna navučenost na nevolje. Nikako ne uspevamo da se psihološki uzdignemo iznad nevolja koje su odavno iza nas. Nikako da prebolimo činjenicu da nam se nešto loše uopšte dogodilo, pogotovo da se neko drznuo da nam uradi nešto loše. To nacionalni bardovi i popovi zovu „oprostićemo, ali nikada nećemo zaboraviti“.

Pisac hoće da kaže - za tačnost informacije garantuje - da su učesnici i savremenici Kosovskog boja (inače vrlo diskutabilno) poraz podneli neuporedivo bolje nego njihovi daleki potomci u 19. i 20. veku. Tek je nedavno NATO bombardovanje malčice zasenilo Kosovski boj, ali to je i dalje „rana neprebolna“. (Takođe nacionalni bardovi i popovi.)

Tako je to išlo dvesta i kusur godina - jedna generacija najebe, tri sledeće ne mogu da prežale dedovske rane neprebolne - sve dok na početku 21. veka - nakon što je poslednji pokušaj resetovanja propao - nismo zapali u društvenu energetsku krizu i našli se na ivici entropije.

Došli smo do stadijuma u kome nesporno veliko društveno zlo - politički prostakluci, lopovluci, prepičkavanja i prenemaganja - daju jedinu dinamiku posustalom društvu svedenom na aritmetički skup. Eksperiment je, naravno, nemoguće izvesti, ali ako bi se - nasilnim putem, jer drugi nije moguć - zaustavio cunami napred navednih sranja, Srbija bi se istog momenta sunovratila u haos, možda i u ništavilo. (Garantujem i za tačnost nedokazive informacije.)

Srpsko društvo naprosto više nema snage za „pristojnost“, „normalnost“, „fer i poštene izbore“ i ostala predizborna obećanja (svih boja) na isti način na koji heroinski zavisnik dobro zna prednosti nenavučenosti, ali nije u stanju da prestane da se fiksa.

Možda je upravo to razlog zbog kog moja neznatnost zahuktalost predizbornih radnji vidi kao takmičenja gubitnika (svih boja) koji po svaku cenu hoće da pobede.    

....Tek je nedavno NATO bombardovanje malčice zasenilo Kosovski boj....(posle se Neki, tj. ja, pitaju zasto Neki dobijaju konvulzije od Basare, pa evo zasto, dovoljna je ova recenica da normalan poludi, a lud da se smeje kao na brasnu/o, znamo i tko)

  • Love 1
  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

 

VESELA BRAĆA

Uroš Predić, otac srpskog realističkog slikarstva, bio je veliki slikar, toliko veliki u žanru da moja neznatnost napola u šali, napola u zbilji ponekad kaže da Predićeva platna ne vise u muzejima unutar srpske realnosti, nego da srpska realnost visi s njegovih ulja na platnu.

Tokom dugog života, Predić je naslikao mnoga remek-dela, a ono koje moja neznatnost najbolje voli nazvao je „Vesela braća, žalosna im majka“. Budući realista, Predić je naslikao jedan realan događaj, tačnije seriju događaja: grupu, naime, lola bekrija koji su u ranu zoru, vraćajući se iz birtije, pevali uz gajde na sav glas i budili seljane Predićevog rodnog sela Orlovata, da svi vide kako se oni vesele, ćerdaju imovinu i, uopšte, kako su iznad seoske situacije.

 

E, upravo na tu sliku me je podsetio izlazak naših tenisera - s Novakom Đokovićem na čelu i uz muzičku pratnju đakonise Crnogorčević - na otvaranje Dejvis kupa. Orilo se dok su teniseri izlazili „Veseli se, srpske rode“, a svetu je - rečnikom tupoumnih srpskih novindžija (svih boja) - poslata „snažna poruka“.

Držim da bi poruka bila „snažnija“ da su teniseri istrčali na teren sa po pečenim jagnjetom na ramenima, hrisovuljom sa Porfirijevim blagoslovom i predvođeni Matijom Bećkovićem s badnjakom u ruci. Kakogod, belosvetska teniska javnost nije prijemčiva za takve poruke, pa je poruka jednostavno izbrisana sa snimka otvaranja Dejvis kupa.

I - šta je onda bilo? Kako šta? Srpski navijači su „žestoko uzvratili Dejvis kupu“, tako što su inkriminisani snimak zakačili na bivši Tviter i saborno pljunuli Dejvis kupu pod prozor.

Ovo napred bio je samo uvod u (ko zna koju po redu) priču o jednom od najstarijih srpskih zanata - pravljenju veresije od gotovine. Majke srpske invencije su u jednom trenutku došle na ideju - a Đoković legao na rudu - da Novakovu svetsku slavu iskoriste kao sredstvo kojim će Kosovo vratiti pod okrilje Srbije. (Ideja je, inače, rođena sestra ideje Olivere Bećković i njenih političkih pozadinaca da Vučića strmopizde „Utiskom nedelje“.)

 

Šta je tu veresija, šta gotovina. Gotovina je Đokovićeva nesporna (i zaslužena) planetarna popularnost, veresija je traćenje te slave na Novakova ispisivanja „Kosovo je Srbija“ po objekivima kamera i ostale manifestacije pansrbizma koje su od Đokovića napravile najpoštovanijeg, ali i najomraženijeg tenisera „svih vremena“.

Tipično srpski. Da je Predić živ - a malo je falilo da bude; živeo je 96 godina - mogao bi naslikati još jedno platno „Vesela braća, kukala im majka“. Da se Novak uvek ponašao sportski i šarmantno - za šta je imao predispozicije dok ih nije spičkao - deo njegove globalne slave neminovno bi se „prelio“ i na „srpski rod“, belosvetski ljudi bi pomislili „možda smo ogrešili duše o Srbe, možda oni nisu onakvi kakvima ih slikaju po našim medijima“.

 

Avaj, Đoković - i ostali teniseri u granicama svojih mogućnosti - ponašaju se kao da im je scenario za scenski nastup pisao Aljbin Kurti, tako da belosvetski ljudi moraju pomisliti, „pa čekaj, ako je ovakav Đoković, svetski čovek, kakvi li su ostali Srbi“. Bilo bi dobro da se i mi sami to zapitamo.

 

 

... pitam se zasto ovom tekstu basara nije dao naslov `veseli se srpski rode- zalosna ti majka`....jer sve je vuklo na to 

 

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

 

 

...ponekad ako ne uvek, mi bude drago zbog istih observacija na nekim temama, ako ih ne delim ni sa kim po pitanju posta sa teme o izborima,

onda bar sa cika basom, i to je nesto :wink2: Ovde je c/p samo deo danasnje kolumne koga zanima zna gde da procita. Bitnije je bilo to sto je Basara spomenuo Mirka Kovaca.

 

ZEMLJA PRIDEVA
01.12.2023. 14:00h

................Mogao bih vam, recimo, pričati o utiscima koje su na mene ostavili participanti „prve predizborne debate“ na televizoru N1, in order of appereance - Miki Aleksić, Boškić Obradović, Miloš Jovanović i Guzijan Jeremić.............................

.............................

Jeste se pokazalo da je taj narod listom beskarakteran, drljav, kradljiv i lažljiv, ali da vam uncle Bas nešto kaže: čaršijski cincari i kalburi nisu ništa bolji - znam ih ko zlu paru - a Mirko Kovač je tvrdio da su još gori. I bio je u pravu.

 

Sada, (ne bas sada) pise Mirko Kovac:

:heart:

..........To što sam negdje rođen nije stvar moje sposobnosti. To je samo detalj u biografiji. Detalj koji ne smije odrediti moju sudbinu. Jedan pisac kaže: “Što su moje pripadnosti brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim”. I danas mi je bliska misao Georgesa Devereuxa da je “etnički identitet puka etiketa”. Jedna od najpraznijih priča koja je nanijela mnoga zla....

Mi nemamo nikakva razloga da se ponosimo podrijetlom (a stid je osobna stvar svakog inteligentnog stvora), potječemo iz malih naroda ma kako se oni zvali, iz kultura koje nisu imale utjecaja, iz zatvorenih svjetova u kojima nije bilo rasadnika ideja, ali je zato sve ono najgore i naopako s lakoćom usađeno i korišćeno za međusobne obračune i ratove. Intelektualci su imali utjecaja samo ako su bili propovjednici rulje, dočim su njihovi protivnici uglavnom bili popljuvani i proglašeni izrodima, ubijeni s leđa poput Tucovića, ili umrli u emigraciji poput Svetozara Markovića i mnogih drugih............

Zločinci su bili heroji; u naopakoj povijesti to je pravilo. Folklor, nacionalizam, atentati – to su vrijednosti za koje se isplatilo boriti. Domovina, narod – emocionalni pojmovi nejasni i primamljivi, jer je u njima ideja razdora. Te pojmove (zemlja, narod) Paul Valéry nazivao je les choses vagues. Goethe veli da “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Forsirati danomice naciju ili narod, te kolektivne kategorije, znači biti u sukobu s normalnim životom i pripadati “zajednici masovne deformacije i još se ponositi što si deformiran” (B. Hamvas). Nešto vrijedno i dobro možemo učiniti samo pojedinačno. U kolektivu smo stoka. Preziremo one koji su nam nedostižni, a vrijeđamo one koji su isti kao mi i s kojima dijelimo zemlju, zrak, vodu. Obasipamo ih pogrdama kako ne bismo grdili sami sebe, premda to činimo grdeći njih.

*Iz knjige “Pisanje ili nostalgija”

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

On 12/1/2023 at 8:36 PM, Mr Tuvok said:

Može i kraće. Nacionalizam je nesto što bazdi na privilegije, a čim nesto bazdi, to znaci da je kvarno i odvratno.

 

Sve se nadovezuje, odlomak iz danasnje kolumne:

 

........................Moj omiljeni književni junak Ostap Ibrahimovič Bender je imao različite hohštaplerske ideje pa je na osnovu njih trošio tuđi benzin, novokuštunice, iako su listom politički hohštapleri, nemaju nikakve ideje, a spremni su da troše tuđe benzine. Što će im - zahvaljujući sveopštoj tupoumnosti i srozavanju svih kriterijuma - u jednom momentu i poći za rukom. Uz napomenu da je kolektivnu tupoumnost i srozavanje svih kriterijuma sproveo Koštunica uz sasluživanje JexS-a Tadića.

U posttadićevskoj epohi tupoumnost je, fakat, žestoko uznapredovala a kriterijumi su dodatno srozani, ali to je tome tako: Kad se stvari ne popravljaju, po prirodi stvari se sve više kvare..................

 

 

Link to comment
Share on other sites

....ova kolumna se zove Da se Vlasi sete i danasnja je, ali vise bi joj pristajao naslov - Zasto mrzim(o) Basa, jer ovde su neke odrednice za mrznju, ne moju nego dalekosezniju od mene

 

 

Nema subote, dana za kulturu, dok traje predizbornost. Nastavljamo gde smo stali. U našoj jučerašnjoj kolumni sam pozvao opozicione pravnike da me prosvetle glede legalnosti kol-centara, nadnica za kol-gerle i kupovine glasova, a na poziv se ljubazno - doduše preko Tvitera - odazvao kadija Majić sledećom pravnom poukom, citiram:

„Gospodin Basara je tražio prosvetljenje, pa da ponovimo; da, plaćanje bilo kom dilberu da na glasanju zaokruži bilo koji broj je krivično delo (videti čl. 156, st. 2 KZ). Eventualna uobičajenost takvog ponašanja samo ukazuje na to da smo na kriminal navikli.“

Ja stvarno nisam znao da li je kupovina glasova protivzakonita ili ne - finese su tu u pitanju, ima čitavo jedno mnoštvo gadosti koje se nekako uklope u zakonitost - i zato sam tražio (i dobio) pravničku ekspertizu. Dakle, kupovina glasova je krivično delo. Kadija Majić je u pravu i kad kaže da smo se navikli na kriminal, mada bih ja to malčice preokrenuo i stvar postavio ovako: nikad se nismo navikli na zakonitost.

I to poglavito zato što je Srbija od nastanka bila - a kako stvari stoje, ostaće do sudnjeg dana - pretpolitičko društvo kojim dominira „običajnost“, a ne zakonitost. Šta to znači - i kuda to vodi - možete se obavestiti u studiji Jovana Komšića „Prividi identiteta - demokratija u magli nacionalnog preporoda“.

Ali viđi sad vraga. Kadija Majić ne samo da se nije ogradio nego je i pohvalio podršku Matije i ljotićevske bratije ProGlasu. Šta je u toj podršci loše, bezbeli će zagrajati drkadžije? Evo šta, što reko Blic. Bećković je glavni promoter i telal pretpolitičke običajnosti, koja funkcioniše na principu moj pradeda je jeo govna, pa ću govna jesti i ja, a od koje je JexS-ov koalicioni partner napravio politiku.

Koja je, obrni-okreni, efikasnija od moralnog ibretenija i dizanja furtutme oko kol-centara, gerli i dnevnica, za koje kadija Majić nije rekao da su nelegalni, a sumnjam da bi propustio da to napomene da jesu. To je politika pljuvanja pod prozor.

 

Ali to je tako u društvu u kome, saglasno Čedi Jvanoviću, postoje samo dva i po političara - Vučić, Čedomir i Dačić. :lol_2:Treba li uopšte reći da je Čedina izjava izazvala ibretenije ravno ibreteniju zbog kol-centra, što samo znači da je 100% istinita. Jer smo mi - osim što smo društvo naviknutosti na kriminal - istovremeno i društvo u kome moralne panike ne izazivaju laži, nego istine.

A sušta je istina da u Srbiji postoje samo dva i po političara u pravom smislu te reči. Prvi je Vučić - čija je politika muka duhu moje neznatnosti, ali je uprkos mojim pljuvanjima pod Visoki Prozor sprovedena u delo; drugi je Čedomir - čija je politika melem za moju dušu, uprkos tome što je prdnula u čabar, a treći je polovični Dačić, koji veštim hokus-pokusima opstaje na histeričnoj sceni već decenijama.

Politika je tehnologija uspentravanja, opstajanja na vlasti i uređenja javnih poslova u skladu sa vlastitim pogledom na svet, što nije nikakva garancija kvaliteta, ali je osnovni preduslov. ProGlas ima još dva dana Grace Perioda da se ogradi od Matije i bratije.

 

..............stvarno uzasno je reci ovo sto kaze da od stotine politacara u srbiji on vidi samo dva i po i jos se slaze sa Cedomirom. Dokle ce ovaj covek, taj Basara da se ponasa kao Skarlet o`Hara....

Zasto kao ona? Zato sto ima tamo scena koju sam zapamtila jos kao klinka - objavljen je americki gradjanski rat, svi zaprepasceno idu u jednom pravcu jedino Skarlet u suprotnom - ne zanima je sta ce reci neki zgrazavajuci `polusvet`.

 

 

Edited by Mama_mia
Link to comment
Share on other sites

OKSFORDSKA SELJANA

 

Čovek bi pomislio da će Guzijan Jeremić, diplomac Oksforda ili Harvarda - ili oba - čovek koji je video sveta, a možda mu se omaklo i da nešto pročita - napraviti estetski solidan predizborni spot, ali to, kako sam ustanovio inspekcijom, uopšte nije slučaj.:lol_2:

Štaviše, Guzijanov spot je postigao nešto što je izgledalo nemoguće: da napravi predizborni spot tupoumniji od Boškićevog, autentičnu oksfordsku seljanu situiranu u prividno urbani ambijent.

 

Hajde da vidimo kako počinje Guzijanov triler. Pred očima posmatrača - bolje reći nevine žrtve - puca pogled na stepenište N. N. zgrade i neku ženicu koja sva usplahirena govori: „Znači, nećete verovati šta nam se dešava, iznose nam stvari iz kuće, ovo je nečuveno, zato što je moj muž zaboravio da zaključa vrata.“

Sledi švenk na dva loćovca koji doista iznose stvari iz stana, uključujući porodičnu srpsku svetinju, ikonu Sv. Vasilija Ostroškog. Dramska situacija se bliži vrhuncu, muž prelazi u kontranapad. Na koga? Na Tita, narod, partiju, ili možda na iznosače stvari? Ma jok! Na suprugu kojoj povišenim tonom kaže: „Nisam ja, ti si zaboravila da zaključaš vrata!“ Sve bi to odvelo pravo u kataklizmu makrokozma da se u tom trenutku ne otvaraju vrata susednog stana i da se na poprištu ne pojavljuje poslovična neočekivana sila koja se pojavljuje niotkud i rešava stvar.

Treba li reći da je neočekivanoj sili ime Guzijan Jeremić. E sad, ako je pojava Boškića, onako korpulentnog i rabijatnog, bila donekle uverljiva na poslu rasterivanja Vučićevih haračlija, pojava picopevca Guzijana, odevenog u plavi džemperčić, :lol_2:uopšte nije bila uverljiva. Doduše, Guzijan ne pribegava gruboj sili, nego lepim rečima. „Gospodo“, kaže, „ostavite to, to nije vaše.“ I stvari rešene, stvari vraćene. :lol_2:

Ubrzo biva jasno da je iznošenje stvari iz nezaključanog stana metafora za Guzijanovu političku poruku da je neko ostavio otključana vrata Kosova, da je neko drugi iskoristio priliku i sa Kosova izneo naše Kosovo, da sada neko treći namerava da pomoću francusko-nemačkog plana ozakoni pljačku, a da to on, Guzijan, nipošto neće dozvoliti samo ako savata dovoljno morona koji će ga dovesti na vlast.

Potrudio sam se da što preciznije opišem spot, ali to se mora videti i nakon gledanja se mora uskliknuti: krv ti jebem u dupe. Svaki drugi komentar je besmislen. Ideja je, dakle, Guzijanova, a nije ni skupa; vrednost produkcije spota procenjujem na maksimum 1.180 evra, koliko treba za honorare diletantima koji glumataju. Pitanje je od povelike sume rubalja - čiji će biti benzin? A koliko će benzin Guli sakupiti, to ostaje da se vidi.

Ali, bar nama starijima, ostaje i gorak ukus pred prizorom niskih grana na koje je Srbija - koja nikada i nije bila na posebno visokim granama - ireverzibilno spala. Guzijan nije džabe uložio 1.180 evra. Dolazi vreme dilbera koji će za male pare snimiti besmislen spot, uspentrati se na vlast i onda njihovim carstvijima neće biti kraja. Dobra vest je da će u tim carstvijima govana biti kol’ko ‘oćeš.

 

 

....nisam gledala predizborne spotove, ali kada basara preprica to nije potrebno, kao da sam gledala a da sam umirala od smeha, ko ne bi, pa da li je moguce ostati poker-fejsa posle ovog opisa....

 

Biti fin i uljudan moze da deluje sablasno.

....Molim vas lopove, ostavite ukradene stvari jer nisu vase i Lopov preplaseno pobegne zbog finoce (iako znamo da nas Guzijan ume da izadje na `ferku`)

Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...