Kad je dete bilo dete
 
	 
 
	hodalo je mašući rukama
 
	želelo je da je potok reka,
 
	reka ponornica,
 
	a ova bara da bude more.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	nije znalo da je dete,
 
	sve je imalo dušu,
 
	i sve su duše bile Jedna.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete
 
	nije imalo svoje mišljenje,
 
	nije imalo navike,
 
	često je sedelo prekrštenih  nogu,
 
	neprestano trčeći,
 
	imalo je kovitlac u kosi,
 
	i nije se kreveljilo pri fotografisanju.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	postavljalo je ova pitanja:
 
	Zašto sam ja baš ja, a ne ti?
 
	Zašto sam ovde, a ne tamo?
 
	Kad je počelo vreme
 
	i gde se prostor završava?
 
	Da li je možda život pod Suncem
 
	samo jedan san?
 
	Nije li ono što vidim, čujem i osećam
 
	samo odraz nekog Sveta pre ovog Sveta?
 
	Ako znam da postoji zlo,
 
	postoje li zaista i zli ljudi?
 
	Kako to da JA, uopšte kao da nisam postojao
 
	pre nego što sam postao JA,
 
	i da jednom JA, koji sam,
 
	više neću biti JA?
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	davio ga je spanać, grašak, sutlijaš,
 
	na pari kuvan karfiol,
 
	a sad sve to guta,
 
	ne samo zato što se mora.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	u tuđem se krevetu jednom probudilo,
 
	i potom nikad prestalo.
 
	Mnogih ljudi, tada, dobrih mu se činilo,
 
	a danas tek par, ako je sreće. 
	 
 
	Jasnu je sliku Raja u sebi imalo,
 
	da li baš Raja, pita se sad?
 
	Kad od Ništavila vizije
 
	i danas ga strese strah.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	igralo se sa oduševljenjem,
 
	i sad, ima isti onaj entuzijazam,
 
	ali samo kad je posao u pitanju.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	bilo mu je dosta jabuku da jede... hleba,
 
	pa je tako čak i sad.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	slatke bobice bi mu ispunile šaku
 
	baš kao što to bobice čine,
 
	pa i sad bi.
 
	I zeleni bi mu orah gorčinom jezik natopio,
 
	baš kao što sad natapa,
 
	i sa svakog bi vrha planinskog,
 
	još višem vrhu hitao,
 
	u svakom gradu velikom,
 
	još većem gradu klicao,
 
	i ništa se nije promenilo.
 
	Za trešnjama je do najviše krošnje posegao,
 
	sa strašću koju i danas poseduje,
 
	ali i sramežljiv pred nepoznatima,
 
	baš kao nekad.
 
	Prvi je sneg nestrpljiv iščekivao,
 
	na isti način kao i danas.
 
	 
 
	Kad je dete bilo dete,
 
	bacilo je štap kao koplje,
 
	pravo u drvo,
 
	gde i danas podrhtava.
 
	 
 
	Peter Handke