Zamislio sam ovu temu kao zbir nekih licnih iskustava, dobrih i losih, o tome kakav je bio zivot u bivsoj drzavi. SFRJ je formirana 1963, tako da niti pamtin FNRJ, niti mislim da ima smisla ovde pisati o tome, mada znam da ce jedna grupacija poceti o Golom otoku i slicno, tako da je na moderaciji da eventualno vodi racuna o tome.
Ova tema bi trebala da rastereti Proizvodnju u SFRJ, gdje se mnogo toga potpuno van te teme napisalo, a moja malenkost cak i kaznila zbog toga sto sam pokusavao da se tome suprostavim.
Dakle da pocnem i napisem nesto o tome kako ja pamtim to vrijeme. Poticem iz jedne siromasne , zezam se, iz potpuno prosjecne porodice, ziveci daleko od centra, u naselju ekvivalentnom mozda Zarkovu u Beogradu, samo sto je to sve mnogo manje, tako da je trebalo jedno 15-20 minuta do centra tramvajem, koji je bio 2 minuta od moje zgrade,
Ovo je pogled vrlo slican pogledu sa mog balkona pocetkom sedamdesetih godina proslog vijeka, ova mala zgradica u lijevom donjem uglu je bio Kino Kumrovec, lokalni bioskop, gdje smo kao klinci gledali Brus Lija, kaubojce i danske erotske filmove, kao sto je Mazurka u krevetu i sve ostale iz serijala ... u krevetu. Tu smo gledali i italijanske i francuske filmove, Belmondo, Alen Delon i mnogo holivudske B produkcije.
Da bih dosao do tramvajske stanice morao sam samo da predjem ovaj most. Sledecih 15-tak godina Sarajevo je bilo jedno veliko gradiliste i izgradilo se na desetine hiljada stanova.
Djetinjstvo je bilo bezbrizno, igrali smo lopte (tako smo zvali igranje fudbala) po cijeli dan na parkinzima, jer nije bilo jos mnogo automobila, kao i na dva sportska centra, so obje strane rijeke.
Iza ovih nebodera u izgradnji je bio postavljen kos na parkingu i sjecam se da smo tu igrali kosarke i po kisi. Kada sam bio u osnovnoj skoli kosarka mi je bila najvaznija stvar na svijetu i jedno vrijeme sam trenirao u lokalnoj skoli u okviru Kš (Kosarkaska Skola) Bosna, jedan vrlo agresivan program da se pronadju mladi talenti. Prosao sam kroz dosta rigorozni procese selekcije, sto je bilo jako stresno za djecu, jer svi smo htjeli da postanemo kosarkasi kao Kindje (Delibasic) koji je tada jako mlad postao najbolji igrac Bosne, koja je bila jedan veliki politicki projekat, nevjerovatno uspjesan da se za 7 godina dodje od ulaska u prvu ligu do sampiona Evrope 1979.
Negdje pred kraj osnovne skole sam se povrijedio i napustio treniram kosarku, ali nastavio da igram rekreativno jos mnogo godina. Shvatio sam da nemam dovoljno ni talenta, ni snage da budem cak ni drugoligaski igrac, a kamoli da doguram do prvog tima Bosne. Objektivno moj domet je bila neka republicka liga, medjutim kao tinejdzer sam vec poceo da ludujem za muzikom, i tako je moja sportska karijera zavrsena. Sjecam se fenomenalnih klinaca, koj su mnogo talentovaniji od mene, ali koji nisu takodje napravili nista, jer od nekih 30-40 skola od sve dijece, mozda njih 4-5 doci do kraja, to je bila ogromna konkurencija.
Kada govorimo o zivotu mladih ljudi u to vrijeme, jedino sto je mene interesovalo je bio sport, rokenrol i trebe (djevojke). Politika, socijalizam, buducnost. nije bilo uopste u mom vidokrugu. Naravno bio sam Titov pionir i prema Titu sam imao za to vrijeme jedan normalan odnos, prije svega kroz ucenje o nasoj herojskoj NOB i borbi protiv Nijemaca. Tako je vjerovatno i nastala pjesma Zabranjenog Pusenja, koj isu moji savremenici, Necu da budem švabo.
O standardu sta mogu reci, stari je kupio prvo auto kada sam ja bio drugi razred, bila je to polovna Diana 6, Citroenov malo veci Spacek, sjecam se da je bila jako udobna, sa francuskim amortizerima, pllivala ja kao ladja, maksimalne brzine 90 km/h Kako je skupio pare, nemam pojma, poslije je negdje osamdesetih kupio Reno 4, mali div u kome smo prevukli jednom zamrzivac ladicar
Prvi put sam otisao na more 1969 godine, u Trpanj, trajektom, i bilo smo 15 dana. Od tada sam svake godine isao na more, a do prvog srednje sa drustvom sa kampovao, uglavnom u Makarskoj, to je bilo nama najblize, 15 do 20 dana, sa minimalnom kolicinom novca. Hranio sam se po samoposlugama i jeo cuvena gotova jela koja je pravio 29 Novembar. Novac bih stavio na Postansku stedioncu i dizao bih pomalo, da ne nosim gotovinu. U stvari prvi put kada sam otisao tako na more, ponio sam gotovinu i onda otvorio stednu knjizicu u postu u Zaostrogu, Hrvatska, koju sam imao sve do kraja SFRJ. vazila je kao da sam je otvorio kuci.
Iz mog okruzenja vecina je isla redovno na more, vec na skijanje je bila druga prica, tu su isli samo dobrostojeci.
Ja se sjecam kao kroz maglu nestasica kafe i ulja i to me nije uopste doticala, niti interesovalo. Ono sto je meni bilo vazno je da imam da kupim cigare i malo para za izaci i to sam imao.
Kada uporedim svoje tinejdzerske dane, ne bih nikada mijenjao za tinejdzerski zivot djece u Kanadi. Oni su kao u kavezu, a mi smo paradoksalno u socijalizmu bili potpuno slobodni, isli smo gdje god smo htjeli, radili sta smo htjeli, nije bilo nikakvih zabrana.
Eto dosta za pocetak, da cujemo sta i drugi imaju da kazu.
Jos jedan promaseni komentar, da ne spominjemo kinesku decu
