Vicevi su u velikoj mjeri nastali iz raznoraznih literarnih formi i audio-vizuelnih sadržaja. Neko čuje neku dobru priču/anegdotu, malo to oblikuje i predstavi kao neku svoju genijalnost. Nije to loše, ali nije ni nešto originalno.
Dok sam išao u srednju školu bio je popularan TDI radio, tu su se pričali neki dobri vicevi. Jedan od najboljih viceva je tada bio onaj za Cetinjanina. Kao lik doživio saobraćajnu nesreću, žali se bratu i nabraja sve prelome i povrede koje je zadobio. Onda brat kaže: ne mogu ja to sve zapamtiti, pa ću reći kući da si umro. Tada je to izgledalo kao nešto originalno, svježe, neka fora smišljena u tom vremenu. Par dana nakon što sam to čuo, ide na TV domaći film Kuduz, neki lik iz filma ispaljuje bukvalno istu foru, a taj film je sniman 1987. Moguće ni da sam Sidran nije to smislio, možda je čuo to čuo neđe iz naroda, ko će ga znati.