demag

Moja isprika što tek sada odgovaram, bila velika gužva. Odgovor na tvoje pitanje je ona narodna; ista govna, druga pakiranja. E sada, mene brine nešto drugo, ono što si ti napisao je normalno za naše društvo ali nikako ne drži vodu u realnosti, samo u nekoj mašti. U SRH nisu postojali građani, nego klase i narod. Građanima su zabranjeni, zatvoreni ili likvidirani i ostali su drugovi i radnici, koji su se oteli imovinu građana. S.Mesić je najbolji primjer. S.Mesić se ne bi mogao sudjelovati u političkom životu SRH da se nije učlanio u KPJ 1964god. Toliko o nestranačkom kandidatu. Da nije bio član KP, ne bi mogao pozivati na hapšenja kulturnih djelatnika SRH na čelu sa Krležom 1967 i to zbog velikog NIČEGA Da je S.Mesić bio građanin, ne bi sam završio na robiji zbog NIČEGA, odnosno završiš na robiji jer je "veliki vođa" ustao na krivu nogu. Uljepšavanje totalitarnog režima, nema smisla. + Temelji liberalnog građanskog društva je privatna imovina a ne raspodjela sredstava na podobne ili reketarenje (čitaj: porez). Odnosno, sustav poštivanja privatnog vlasništva i prava na slobodu upravljanja privatnom imovinom predstavlja sam temelj zapadne civilizacije i prosperiteta. Naše političke elite i naše društvo je odgojeno i odraslo na otimačini privatnog vlasništva i što je najbitnije, društvu je usađen prijezir i mržnja prema privatnoj imovini i profitu. INA je najbolji primjer Vlasnicima INA su prvo ustaše i nacisti oduzeli slobodu i većini živote, da bi im komunisti oduzeli imovinu kroz nacionalizaciju. Tito i smetlarski drugovi su pretvorili INA u praonicu novca i leglo korupcije i kriminala Da bi Račan, Mesić, Sanader i drugovi, prodavali tuđe vlasništvo MOL-u. Teško da liberalno građansko društvo možeš graditi na otimačini i nije mi jasno kako takve teze prolaze u društvu i na forumu. Navedi jednog liberalnog građanina koji ima stav da se oduzeta imovina treba vratiti vlasnicima ili njihovim potomcima? NEMA Gdje bi nam živili drugovi od Tuđmana, preko Josipovića i ostali koji se šepure u otetoj imovini ŽALOST.

Predsjednicki izbori u HR su svakih 5god, to i nije neki trošak. Manje su koštali svi izbori u HR u periodu 1990 do danas, nego jedna sanacija; Uljanika, ĐĐ, HŽ-a ili Petrokemije. Mislim da na izbore ne treba gledati kao na trošak. HR je mlada demokracija i treba nam što više izbora, demokracija se ne može uvesti, ona se vježba. To po meni ima velike nedostatke. Prvo i osnovno, smanjuješ demokratku narodnu praksu i ukidaš jednu od poluga vlasti. Ta poluga vlasti u HR sada nema neku veliku moć ali kada bi predsjednika birao parlament, onda bi funkcija predsjednika izgubila i to malo težine, što sada ima. Nije isto kada je osoba izabrana dogovorom stranačkih vođa u parlamentu ili na dikretnim izborima, voljom većine građana. Bilo bi dobro da je ta poluga vlasti i snažnija, odnosno što više poluga vlasti imamo, to su manje šanse za loše zakone i korupciju, rekli bi stranci:"checks & balances" sustav upravljanja državom. Ovako bi to ispalo: o ustavnosti zakona koje donosi parlament (Plenković) odlučuje Ustavni sud čiju je većinu izabrao taj isti parlament (Plenković). Postoji li neka poluga vlasti koja bi mogla kontrirati ili kontrolirati Plenkovićeve odluke onda kad su upitne ili loše? Ne. Građani HR su napravili dobar posao na izborima, izabrali su protutežu Plenkoviću. Bez obzira što ja imam loše mišljenje o Milanoviću.

Ja očekujem puno od Hrebraka (gradonačelnik Bjelovara)/HSLS i stranke Pametno. Bez obzira na izborni sustav, najveći problem je što nemamo jaku liberalnu stranku u HR. Ove što si pobrojao, uključujuči Kolokaušića, Škoru i Juričana, socijalistička škola radničkog samoupravljanja.

O kakvim ti procesima u regiji pričaš? Z.Milanović i hrpa delikvenata u razdoblju 2011g-2015g, praktički su nas ekonomski uništili a da ti klošari toga nisu svijesni. Baš kao što klošari iz HDZ-a nisu svijesni da nismo ušli u EU, još uvijek bi bili u krizi iz 2009god To nisu smisleni procesi, to je hrpa državnih uhljeba, koji isključivo znaju parazitirati a ne raditi i zaraditi.

Zoran Milanović u debati tvrdi da je kao premijer smanjio poreze. Ako je 25% manje od 23%, onda je to istina i to se može slobodno tvrditi nepismenoj stoki u RH.

Mediji su puni Kolindinih "bisera", zanimljivo je kako nema niti jednog Milanovićovog bisera. Milanović; smanjili smo poreze sa 23% na 25% Teški retard

Ne može Kolinda parirati Milanoviću u debati, to svi dobro znaju, pa čak i ona. Kolinda nema kapacitet za debatu ali i ostalo joj baš ne štima najbolje. To je tako kod vjernika i onih drugih, smatraju križ na majci za nešto extra bitno kod kandidata. žalosno Za normalne ljude je dovoljno što se radi o najgorem premijeru u povijesti RH, a konkurencija je više nego žestoka. Od dizanja poreza i porezne presije, predstečajnih nagodbi i nakaradnih ovršnih zakona, stvari koji su srušile gospodarstvo i izbrisale 220.000 radnih mjesta u realnom sektoru, zbog retardiranog klošara Milanovića. To je dovoljno normalnim ljudima, treba biti teži debil, da zaokružiš tog klošara. A opet, sa druge strane KGK...i ispadaš ponovno debil ako nju zaokružiš odlično

Novokompovani istoričari bi te upozori da je CG bila suverena država a Dalmacija NE i da se to ne može upoređivati. CG je imala svoju legalnu skupštinu, vladara, vojsku i bila jedna od članica Atante. Što sljedeće upoređujemo, novi Mercedes AMG i tjunig fićeka iz Bugojna? Nije za usporediti, ako razumiješ.

U biti to sam pročitao u članku...nema puno veze sa mojom maštom. https://euractiv.jutarnji.hr/PiD/susjedskapolitika/sto-se-dogada-u-crnoj-gori-zavrsna-borba-za-konstrukciju-pravoslavne-drzave-pravoslavnom-crkvom-srpska-pravoslavna-crkva-zbog-toga-je-krenula-u-rat/9797710/

Ne navijam za nikoga, samo mi se gade izjave iz SPC Poslano sa mog VOG-L29 koristeći Tapatalk

Ukidanje autokefalnosti pravoslavnih crkava u tadašnjem Kraljevstvu SHS i njihovo objedinjavanje u jedinstvenu SPC na području cjelokupne bivše prve Jugoslavije proces je u kojemu se bilježe tri ključna datuma: 26-5-1919, 12-9-1920 i 2-4-1922. Kako piše Rajko Veselinović u Istoriji Srpske pravoslavne crkve sa narodnom istorijom, dakle u službenome crkvenom udžbeniku za V razred srpskih pravoslavnih bogoslovija, “u granicama nove jugoslovenske države našle su se tri autokefalne srpske pravoslavne crkve: Beogradska, Karlovačka i Crnogorsko-primorska mitropolija kao i autonomna srpska crkva u Bosni i Hercegovini.” Karlovačka se odnosi na Srijemske Karlovce u Vojvodini, a ne na Karlovac u Hrvatskoj, sjedište Gornjokarlovačke eparhije. Spomenutim crkvama treba pribrojiti i Dalmatinsku eparhiju koja je obuhvaćala cijelo područje Kraljevine Dalmacije, od Krka do Budve, i koja je dotad bila u sastavu autokefalne Bukovinsko-dalmatinske mitropolije. Episkopi svih tih crkava sastali su se, na poticaj kraljevske vlasti, u Beogradu i 26. svibnja 1919. proglasili “duhovno, moralno i administrativno ujedinjenje svih pokrajinskih crkava u jednu pravoslavnu crkvu Kraljevstva SHS”. Dakle ne srpsku, nego srpsko-hrvatsko-slovensku (tj. jugoslavensku, kako se tada govorilo). S tom odlukom, koju je zapravo inicirala, suglasila se i država Kraljevim ukazom o ujedinjenju, koji je u ime Petra I potpisao prijestolonasljednik knez Aleksandar Karađorđević kao namjesnik. Iako je donesena odluka o formiranju pravoslavne crkve nove države, dakle faktički o osnivanju Jugoslavenske pravoslavne crkve, ona je ubrzo “modificirana” i na novu autokefalnu tvorbu je samo prošireno ime Srpske pravoslavne crkve. To je bio izraz stalne težnje za srpskom nacionalističkom hegemonijom u dobrom dijelu srpskopravoslavne hijerarhije, a time i jedan od važnih povoda nezadovoljstva nesrpskih pravoslavaca u Jugoslaviji. Istina, slabo poznajem CG, nisam pojma imao da su oni vodili ustanak protiv Srbije do 1925god Na kraju je odlučila sila i prevara. U biti je CG jedina od pobjednica u WWI koja je izgubila samostalnost. Bez obzira na period od prije 100god, što se čudite što se danas pokušavaju odmaknuti od takve politike?

Potpisali su kapitulaciju, nisu se samoukinuli, ostali su zaracena strana u sukobu. Na koncu su i oslobodili CG 1918god od AU Uglavnom, nitko nije pozvao Srbiju da okupira CG, pozvali su se sami.

Žandari iz Beograda i popovi SPC vjerojatno, baš kao i danas 100god kasnije? Ili skupština, kralj, itd? Oni su utrpani u krilo Srbije na silu, nema potrebe to raditi danas

Mislim baš 1918god kada je CG okupirana od strane Srbije i kada je ukinuta autokefalnost CG crkve.

U biti, karta je dokaz da su obrazovani ljudi praktički nepismeni. Zaokružiti između 11 debila, baš največeg debila poslje Đapića, moraš biti teški bolesnik u glavi. U biti, moraš biti ekonomski nepismen i totalno neinformiran.

Sve mi je jasno, nije kao prije, razumljivo. Nije mi jasan onaj dio o "propasti". Živim u objektu iz doba Rimskog Carstva i prodam to za 3000€/m2 ili bacim na najam po 100€/dan. Pa kakva je to vražja propast? I još uz tolike novce, netko bi silom da imam plavu kutu i čekičam u nekoj tvornici plastike? Nema mi to smisla, tebi ima?

U biti da prevedemo članak na starodalmatinski: Turisti/investitori, šaljite novce i ostanite doma

Naravno da ne podržavam, kada su zasrali i šefa i stanicu. Vidim po komentarima, da neki ljudi i dan danas ne mogu skopčati osnove i da žive u nekom svom paralelnom svemiru. Znam jako dobro kako su funkcionirali. Od iznosenja proizvoda iz firmi, do izgradnje vikendica šefovima i direktorima, nabavke građevinskog matrijala, muljanje sa bonovima, ilegalne gradnje u gradovima i na moru, šverca svega i svačega, rad u fušu, krađe nafte iz strojeva...ljudi su se trudili uništiti državu i takav sistem još uvijek imamo u državnim firmama. I takvo ponašanje je normalno? U biti, to je STANDARD. Kada su ti pisali o bonovima, jel su ti napisali da je glavni biznis bio muljanje sa bonovima, pogotovo sa bonovima za naftu? Ljudi su plaćali 10.000DEM za rad na INA benzinskoj, to je bio raj. 10.000 DEM si vratio za 2mj i to samo prek šverca nafte. cca.1,5 milja ljudi je moralo iseliti...neki ih gledaju sa visoka i zovu ih "niskoobrzovanom radnom snagom", sistem ih nigdje nije niti zaveo kao "nezaposlene, iseljene itd" cca.30% do 50% je bila prikrivena nezaposlenost, odnosno ljudi koji su sjedili u firmi i nisu ništa radili, pa čak niti nisu dolazili na posao na 35% invalida su došli, išli u mirovine sa 50g-40g starosti, da se YU nije raspala sada bi svi bili invalidi ili u mirovini 1,4 milja je bila latentna nezaposlenost u poljoprivredi, svi članovi seoskih gospodarstva su se vodili kao zaposleni. Ako si sa sela, bila si zaposlena. itd Totalni raspad i to baš zbog trošenja kapitala dobivenog od zapada na čistu zajebanciju naroda, maršala i JNA. Marković je genije, shvatio je sa 20god zakašnjenja da socijalizam ne funkcionira za razliku od većine ostalih, koji to ne razumiju 30god nakon pada "zida". Marković je zakasnio i to debelo, 70ta je bila zadnja godina da se napravi prelazak na slobodno tržište i privatno vlasništvo. Ali to se baš nije moglo napraviti zbog zapadne pomoći, koja je održavala lažni standard i totalitarnom režimu davala pogonsko gorivo. U SFRJ nije sistem bio loš, nego je bio totalitaran i nitko nije smio zucnuti. Dok su genijalci ladili jaja u Jadranu, igrali ZX i C64, vozikali se po YU i Europi...ljudi su završavali na robiji a zbog čega? 1977good. Isječak iz intervjua koji je Gotovac dao švedskoj televiziji i novinaru Berntu Gorannssonu radi kojega će biti osuđen na 2 godine zatvora i još 4 godine zabrane javnog djelovanja. Poslušajmo što kažu neprijatelji naroda Jugoslavije

Nema ništa dobro u 300km tramanjkanja u raspadnutom fići, zbog jednog običnog proizvoda. Nije problem koliko je tebi šverc bio super, nego što mladenvz iz varaždina nije proizvodio dovoljnu količinu traperica, nego je zujao po pogonu sa drugovima u varteksu A ti iznosiš devize iz države a te devize trebaju mladenu-varteksu da proizvodi traperice. Koja ironija

ZX je bio crni a C64 bijeli, C64 si mogao lakše zaprljati da izgleda kao polovni i stari. 😄

commodarac je bilo lakše prešvercati preko granice.

I prvi Commodore 64 I Pampers pelene I Milka čokoladu itd U biti je iseljeništvo već 70te, donosilo više deviza od turizma a 1975 devizne doznake iseljeništva, premašuju ukupno turizam i promet/tranzit SFRJ. Uh, kako su milicija i carinici reketarili gastarbajtere...dolaze doma, uzmu im pasoše i daju bon za izgradnju cesta na 100DEM. Ako se želiš vratiti na posao, 100DEM za "izgradnju cesta" koji lopovski sistem

Ne želim nikog povrijediti, brojke jasno pokazuju da ste srljali u propast. Ako to niste znali prije, znate jako dobro danas, nakon svih sranja.

Jedna su vaša osobna sjećanja, bila loša ili dobra a nešto sasvim drugo je stvarno stanje.

'LEŠ GRADA KOJEG SU UBIJALI POLAKO' 18.11.2010. | 23:07 REPORTAŽA KOJA SE PAMTI Novinar Slobodne Dalmacije ušao 1991. u okupirani Vukovar Vukovar su silovali i masakrirali, izvadili mu oči i razvalili utrobu, ubijali ga polako, kuću po kuću, oderali mu kožu i zapalili ga, a sad njegov izmrcvareni leš vuku po novinama i pokazuju ga svijetu, dok po njegovom sakatom i izmučenom tijelu Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne palače i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgrađa i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisuća stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad. Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu. Oderali mu asfaltnu kožu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni leš po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i ukočenim mrtvim tijelom Vukovara poput mušica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, liječnici i promatrači, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan džip i jedan novinar... I tek pokoji sijedi Vukovarčanin koji je došao da potraži svoju kuću i obitelj, da identificira leš grada na dnu Panonskoga mora. Gledaj i povraćaj Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavloviću iz Službe za informisanje SSNO objašnjavao zašto želim vidjeti mrtvi grad. U sobici na četvrtome katu velebnog socijalističkog zamka u Ulici kneza Miloša palio sam cigaretu (“Sad će drug pukovnik, druže... kako ono rekoste, Dežulović?”) i prisjećao se srednjoškolskog ljeta 1982., švercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Brčkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlović mi ljubazno saopćava da mi ni uz najbolju volju ne može dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer “ne može da mi garantuje tamo ličnu bezbednost, ako razumete šta hoću da kažem”. “Znate, ljudi su tamo, kako da kažem, još... nervozni, razdražljivi, sem toga, još se puca, još ima skrivenih ustaša po Vukovaru... a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oružju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za vaš život... molim vas da me razumete!” Primjećujem da je dosta neobično da mi “moja” “oslobodilačka vojska” ne može garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i “zna da ja ipak razumem”. Završavamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar neću vidjeti. Ipak... “Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola... Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i... možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo... jebi ga. Samo gledaj i povraćaj... al’ nemoj u džip, ha ha ha... Sutra u osam i nemoj da kasniš!” Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u Šidu Božo se vraća s dvojicom rezervista iz press-centra i kaže mi da su izbile nepredviđene komplikacije. Neće moći bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti... “Jebi ga, šta da ti kažem... znaš i sam zašto.” Ostajem s rezervnim kapetanom Beloševićem iz Pančeva, dok Božo još nešto ne pokuša. Uz šestu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan čovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali “ima budala, čoveče, još se puca... ma neće oni ni da te pitaju odakle si, ubiće te, bre, za tu jaknu, razumeš... ti Šešeljevi tamo, rezervisti... to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ideš...”. Počinjem i ja razmišljati ima li smisla i već odustajem, ali dolazi Božo i kaže mi da upadam. “Idemo, kasnim već...” Kapetan mu još nešto govori s druge strane džipa, Božo se smije i krećemo. S nama, na zadnjem sjedištu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na šljivovicu, znoj i smrt. Ćutim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pušku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naročito veseo čovjek. Prvi put danas šaljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tuče poput minobacača... “Ajde, čoveče, dok si sa Božom, nema frke... Kako sam isposlovo da ideš? Idi, bre, jesam ti obećo?...” Ugljenizirana Slavonija Kasnije ću, prolazeći onim što je ostalo od Tovarnika, saznati da je Božo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u Šidu, gdje bih morao ostati do navečer, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pažnjom vojske za mene. Božo se zajebava da je srpska duša široka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedištu se ne zajebava. Tek iskašljuje iz dna pluća i bučno ispljune kroz otvoren prozor. A prljavim prozorom promiču slike Slavonije na kraju dvadesetog stoljeća. Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom “SITNO 045”, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje... Tovarnik, Ilača, Orolik... mjesta koja više ne postoje. Cesta za Vukovar spušta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao “Pakao”, bilo bi ih deset. Jurimo džipom kroz uništena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, međutim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i svašta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Božinu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, međutim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva četnika. Bradati s kokardom Najkrupniji među njima, s najvećom kokardom koju sam u životu vidio, pričvršćenom o džep uniforme, naređuje da izađemo i traži dokumente. Božo ga bezuspješno uvjerava da žurimo, vojni policajci sa strane promatraju i šute. Pogledom pitam što da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je već prilično ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pružam mu je. Bradonja je zaprepašten. “Šta ti radiš ovde, jebo te Bog?!?” Božo opet nešto prtlja, bradati ga i ne sluša, već naređuje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i džepni sat, ali ih vraća. “Što ćemo s tobom, Dežuloviću?”, gleda me bahato i pravi stanku. “Nemaš dozvolu, nemaš ništa... moraćeš da ostaneš ovde. Ti, ćoravi, produži, novinar mora da ostane ovde”. Gledam Božu, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas šaljem samog sebe u kurac. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedišta, koji cijelim putem riječi nije progovorio, otvara vrata džipa i dere se na četnika. “Čoveče, žuri nam se, ne zajebavaj!” Smederevac sada meni i Boži naređuje da uđemo u džip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku pušku s ramena, a Božo me ugurava u džip i uz škripu guma krećemo. Prestravljen, čekam rafal... ali ništa. Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu džipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. “I, jebo te, šta si se usro!” Smederevac šuti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun šaržer metaka za “kalašnjikov”, za “uspomenu”, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala! Pljačkaši na djelu Legendarni vukovarski izvjestitelj Siniša GlavaševićIza teške zavjese od magle i rijetkih kapi kiše nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz porušenih obiteljskih kuća. Nijedna kuća nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvorištu tri mrtve svinje, četvrta umire od gladi, vide joj se rebra. U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Kažem Boži da uspori, da stane... da zavirim u koju od kuća, da zapišem u notes, da uhvatim zraka.“Kako se zove? Šta ja znam, Ohridska, Osječka, Šeste proleterske... sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje...”. Čini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. “Šta ti je, bre, još ništa nisi video. Sledeću čitavu kuću videćeš tek u Beogradu, kad se vratimo.” Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Kuće su uništavane minobacačima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u “čišćenju oslobođenih teritorija”, dokrajčene ručnim bombama. Teško dišem. Odnekud smrdi zapaljena guma. Na kraju ulice bager raščišćava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion diže olupinu prepolovljenog autobusa. Teško se naš džip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakrčene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom... i krvavim pokrivačima pod kojima su do jučer ležale stotine leševa. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zapriječen je žutom trakom i velikim tablama s natpisom “MINIRANO”. Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kući preko puta zlokobno se vijori crna četnička zastava s natpisom “Sloboda ili smrt”. Tri kuće niže dva muškarca popravljaju krov. Što kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kuće sravnjen je sa zemljom. Može li čovjek tu živjeti? Božo naglo skreće u pokrajnju ulicu, pokraj velike table “PAŽNJA! MINIRANO”. Gledam ga i vičem. “Koji ti je kurac, šta radiš?!!”, Božo se smije. “Očišćena je još prekjuče. Ostavili su valjda da ne beže Hrvati... još ih ima tamo.”. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo “čiste” u okruženju potpuno porušenih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, međutim, još uvijek “dobro opskrbljen”. “Ne uzimaju ljudi, boje se da je minirano”. Približavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusrušenih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na željeznoj armaturi... vide se spavaće sobe, kuhinje, slike na zidovima. Jedan krevet pravim čudom još visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa pokušava sakriti golemu rupu. Pet katova niže iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim koječega. Nešto nam viču. Božo ubrzava. “Slijepci” iz podruma Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. “To je samo jedno od improvizovanih groblja”. Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset “temišvarskih” leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve. Nisu dočekali pokop prije “oslobodilaca”. Pitam može li se do bolnice. “Radije nemoj. Ali ja mislim da leševi više nisu tamo. Videćeš ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju”. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvučnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale građane da dođu i pomognu pri identifikaciji. Pretječemo traktor koji upravo tamo vozi četiri leša. Božo poznaje vozača i staje da mu nešto kaže. Ubrzo me njegov kolega zove. “Novinar”, dođi da vidiš! Pod šatorskim krilom, u prikolici traktora, leže užasno izobličena tijela starice i triju muškaraca. “Sad smo ih izvukli ispod ruševina”. Sjedamo u džip i nastavljamo. “Kažu da su našli juče i petoro djece... od tri do deset godina”. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvorištu ciglane naslagano je više od sto leševa. Većina u crnim plastičnim vrećama. “To nisu svi. Ima ih još, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad”. Pitam što znači ono “ZOV” na vrećama. “Nemam pojma”. Užasan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Nešto dalje izlazimo iz džipa i ulazimo u nešto što bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Božo me upoznaje sa starijim bračnim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. “Ovi su O.K., nema frke. Tu ćeš da me sačekaš”. Ljudi me nude rakijom. “Samo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije.” Pričaju o devedeset dana užasa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su preživjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. “Kako, kako ste...” Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu. “Jebo te, je l’ to prvo što ih imaš pitati?”, govorim sam sebi. “Ništa, ništa...”. Imaju li svojih, rodbinu... “Imamo, tamo u Pionirskom, ništa ne znamo o njima... ne znamo jesu li živi. Sin, snaja i dvoje unučadi”. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi izašli iz podruma “ne prepoznavši kvart u kojemu žive trideset godina”, pitaju mene kako je u Splitu! Kad stranci plaču Pred hotelom “Dunav” – onim, zapravo, što je ostalo od njega – puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. “U hotelu je bio Jastrebov štab, sad je to turistička atrakcija”, govori Božo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedinačna pucnjava, a onda, već mnogo jasnije, čuje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. “To je iz Borova Naselja”, tamo još ima skrivenih “zengi”. Ne zadržavamo se dugo. Idemo nazad. Susrećemo vojni kamion pun vojske. Čuje se pjesma “Od Topole pa do Ravne gore”. Pitam Božu je li ovo vojska ili... Malo mu je neugodno. “Pusti, pijane budale. Ne znaš više ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci... jebi ga, svi imaju kod kuće te uniforme”. Pitam ga je li istina da se po Vukovaru pljačka sve što je ostalo po kućama i neboderima. “Sve, čoveče, ja ti kažem! Nose autima i traktorima televizore, muzičke uređaje, frižidere, slike, sve...”. Ima li nekog da to spriječi, vidjeli smo miliciju po gradu...? “Šta ti je, ko će da ih spreči... oni su ‘oslobodili’ grad, ej!”. Vozimo dalje, između kostura kuća, kao kraj kulisa za neki film strave i užasa. Zjape izgorjele kuće bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od čijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene čelične šipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota poveće društvo gladnih mačaka. “Ono ti je Hercegovačka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko... u onom tenku su trojica izgorjela... ono ti je bio taj dvorac, jebem li ga ako znam kako se zove... u ovoj kući je bilo jako uporište “zengi”, kažu da ih je pod ruševinama barem trideset ... pogledaj ovamo!”, pokazuje mi Božo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja. Priča kako je prije nekoliko dana vozio također neke novinare, strance. Plakali su, kaže, kao mala djeca... šokirani, skoro ga ništa nisu ni pitali. “Fotoreporter je počeo da snima tek posle pola sata”. Grad mrtvaca i “ministara” Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Božu, samo odmahuju. “Vozi!”. Primjećujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake “Milicije SAO Krajine”. “Ko zna odakle su, doveli su ih sa svih strana... nema Vukovarčana uopšte”. Goran Hadžić, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar “resore” unutrašnjih poslova, zdravstva i pravosuđa. “Imaće grad više ministara nego stanovnika”, smije se Božo. Na odlasku pretječemo poveću kolonu vojnih kamiona. Vojska diže tri prsta i mahnito urla. “Vidi ih, jebo te, ko životinje da voze u zoološki vrt!” Promiču posljednje kuće ubijenog Vukovara, čekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvorištu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbušenog vodotornja, Božo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije.Oba šutimo! Vukovar je na početku ove godine imao više od osamdeset tisuća stanovnika. Kraj godine u potpuno razrušenom gradu na Vuki dočekat će tek nešto više od njih tisuću. Nitko ne zna i teško da će se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom “oslobađanju” Vukovara. Te subote više od tri stotine leševa čekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat će se novi, pod ruševinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat će ga “hrvatskim Staljingradom” i “srpskim Galipoljem”. Bio je, međutim, Vukovar. Bio je grad. Boris dežulović Poslano sa mog VOG-L29 koristeći Tapatalk