Bojkot referenduma je direktna posledica viđenja tekuće političke i društvene situacije u Srbiji, odnosno legitimiteta vlasti. Priča se o energetici, o konkretnim projektima, o pravcima razvoja energetike u zemlji, o balkanskim inicijativama kao alternativama punopravnom članstvu u EU (zapravo koskama bačenim kao kompenzacija), o referendumima, a uporno se gura pod tepih čitav niz fundamentalnih pitanja. Da li je sns politička organizacija? Da li je legitimna vlast i da li je moguće shvatati ozbiljno odluke, ali i obaveze koje proističu iz odluka jednoorganizacijskog parlamenta? Da li je moguće ozbiljno shvatiti referendum u organizaciji sns? Pričamo o ekipi koja nam je podarila hirurge amatere iz Ritopeka i koja ih je koristila u osvajanju i održavanju na vlasti. Pričamo o ministru zdravlja koji je uključen kao najdirektniji mogući izvršilac u aktivnosti ekipe koja je prethodila ovim hirurzima amaterima. Pričamo o organizovanoj državnoj preprodaji oružja direktno iz fabrika. O nerešenim ubistvima ili ubistvima najdirektnije moguće izvršenim od strane predstavnika vlasti, za koje su namešteni piloti, šoferi, vozači ili optuživana albanska mafija. Razgovaramo o ljudima koji su najdirektnije moguće povezani porodično sa izvršiocima fascinantnih zločina o kojima se pre samo par decenija pričalo godinama. Pričamo o suštinskom suživotu i planiramo nekakve projekte i rudnike i očekujemo nekakve odluke od sistema koji već punu deceniju vode ljudi koji lažu da su završili škole koje ili nisu završili ili koje ne postoje. Pričamo o ozbiljnom sistemu kriminala koji je uspeo da se brzo konsoliduje i ostvari kontinuitet sa kriminalom iz 90tih godina, uz iste "istočne prijatelje" i namećući konstantno dve iste teme kao okosnicu svoje "politike". Pričamo o ekipi koja svesno i sa samozadovoljnim osmehom izvrće reči i pravi celi auditorijum ludim (poslednji je valjda lik iz Leskovca, kojeg pitaju o petardama, a on odgovara da je vakcinacija bitna?) Pričamo o organizaciji koja dokazano uređuje sve medije i sve novine (osim danasa, nove i n1) preko jedne viber grupe i nekakve čistačice koja izdaje naređenja i direktive. Iskreno, i dalje sam iznenađen pravcem diskusije ovde, a pošto sam dovoljno star - pokušavam da zamislim kako negde početkom 2000te godine bedni ostaci DSa i DSSa i ostalih opozicionih stranaka razmatraju Mrkonjićeve planove obnove pre roka i daju konstruktivne predloge koji most bi trebalo kojom tehnologijom raditi... Smešno.
Mislim, nije smešno, daleko od toga. Rio Tinto jeste bitna tema, zaštita životne sredine je jedna od najvećih rana Srbije, Bosne, Kosova, Crne Gore, Makedonije, energetika je tu negde, odmah pored. Međutim obe teme su striktno političke. Kao neko ko je proveo neko vreme u energetskom sektoru, mogao bih da dajem sopstvene procene i ocene energetskog miksa Srbije, da pišem kako je bilo u EPSu pre samo deset-petnaest godina, da uključim u priču i hidroelektrane, da diskutujemo i o onome što su neki realni potencijali Srbije i kada su u pitanju OIE, biomasa, vetar i sve ostalo. Ali mislim da to nije ključno u ovom trenutku, kao što je i bespredmetna rasprava o nuklearkama. Da, naravno da bih podržao izgradnju ne jedne nego deset nuklearki, ali to jednostavno nije realno u skorijoj budućnosti. I Đerdap može biti mnogo efikasniji ukoliko bi se u njega uložilo. Termoelektrane ne moraju biti onakva groblja kao što su na celom Balkanu, ukoliko se urade ispravno. To sve jesu značajne teme, ali su minorne u ovom trenutku.
Država je grubo okupirana, kada kažem grubo, mislim upravo na to - grubo. Nije u pitanju nekakva politička ili ideološka grupacija koja se trudi da sprovede određenu, ma koliko pogrešnu ili ispravnu politiku, pa se onda infiltrira u sve pore sistema i onda sprovodi nekakve programe i planove. Ne. Gruba okupacija u smislu da vladavina sns ima samo dva suštinska cilja: jedan po horizontali i jedan po vertikali. Dok je horizontalni cilj pre svega samo masovna pljačka i ispumpavanje aposlutno svakog dinara koji je moguće ispumpati (a čak i iz ovako bednih država je moguće cediti i cediti, verovali ili ne), vertikalni cilj je mnogo pogubniji. Izvrtanje stvarnosti i promovisanje najprimitivnijih, najlopovskijih, najnesrećnijih, najneobrazovanijih, najpohotnijih komada ološa i davanje istima svojevrsnog carstva zemaljskog. Otuda je toliko i bitna borba Maloga za doktorat, koji nije odbranio i koji nikada neće ni odbraniti, otuda je i bila sva ta pomama, istina pre desetak godina, raznih Tabakovićki, Mensa vozača, pečenjara, konobara, pecaroša i ostalih. Ukoliko jedan Šapić može da bude doktor (!), onda ništa od onoga što smo učili i od načina na koji su nas vaspitavali više nije tačno. Možeš postati sve, od nekog sitnog lopova koji se predstavlja kao upravnik zgrade i kraducka po par hiljada dinara nesrećnim penzionerima, pa do direktora EPSa. U tome se ogleda i privlačna, lepljiva, gotovo hrišćanska "ideologija" snsa okrenuta nižnjima duhom, koja se zapravo bazira mnogo više na klasičnim postulatima dve poznate italijanske organizacije, jedne političke i jedne neformalnije - obe su menjale oblike i transformisale se, ali su njihove ideje žive i žilave i dan danas.
Pomenuo je ovde Crni Bombarder u jednom postu čini mi se pre par meseci, uzgred, a zapravo je ta njegova rečenica, po meni, ključna. Ovde je značajno zatrti zauvek, saseći u korenu i staviti izvan zakona - kada već nije stavljeno izvan morala - naprednjaštvo ili kako je kolega to nazvao preciznije radikalsku ideju. Jer dok sama sns nema nikvu odliku političke organizacije u savremenom smislu reči, naprednjaštvo jeste realno i njegova konkretizacija je upravo društvo u kojem danas živimo. Sa navijačima kao definitivnim implementatorima pravde i estetike, sa angažmanom pojedinih delova državnog aparata po potrebi (bilo da su u pitanju tenderi za vađenje novca, upotreba u medijsko propagandne svrhe), sa jurcanjem oko grafita Ratka Mladića u centru grada, sa konstantnim podgrevanjem antivakserskih, ksenofobnih, šovinističkih i klerikalnofašističkih ideja u društvu. Ideja naprednjaštva je omogućila neškolovanima, onima koji su sa poteškoćama izgurali osmoljetku, da budu za komandnom tablom države uz, svakako, poslovanje nekoliko jednostavnih pravila. U krajnjoj liniji, imamo i akademiju za odstranjivanje ostataka savesti i pristojnosti te za merenje penisa koji su polaznici spremni da progutaju, koju vodi supruga.
Poenta moje priče, a valjda sam potrefio sub: ovo je ipak vox populi, a ne RT tema, je da je bitno podvući razliku. Pogotovo naši ljudi sa foruma ili pogotovo one hiljade koje nisu na forumu, ali koji žive u inostranstvu često nemaju najbolju percepciju o kvalitativnoj razlici u Srbiji od 2000-2012 i od 2012 do danas. A razlika je ništa manje suštinska od one koja je pređena u oktobru 2000te. Tužno mi je kada vidim prenebregavanje ne slona, nego krda slonova u sobi. To je manje više, neću da kažem istorijski, ali svakako društveni trenutak. Kao što je bio društveni prelomni trenutak 2000ta godina, kada su ljudi konačno ukapirali da od obnove zemlje neće biti ničega i da cela antizapadna retorika i manje više otvorena diktatura ne vodi ničemu u smislu hrane na stolu i nekakvog poslića. Kao što je bio društveno prelomni trenutak i cela atmosfera oko belih listića, a zapravo pokazna vežba nezrelosti onog sloja ljudi koji bi trebalo u svakom iole normalnom društvu da kreira politiku svoje zemlje - dakle nekakva srednja klasa, nekakvi intelektualci, nekakav sloj koji bi, po definiciji, trebalo da ima svest o kontekstu. Ne, taj društveni trenutak je promakao i vlast je predata u ruke političkom krilu zemunskog klana i to, o ironije, iz besa što je isti klan pre toga uspešno ubio najistaknutijeg eksponenta politike koju je isti sloj ljudi najviše cenioi! Nakon upadanja u glavnu zamku, za koju iskreno nisam tada verovao da je moguće dok nisam malo više razgovarao sa bliskim ljudima, besmisleno je bilo očekivati da će se izbeći i ostale, mnogo banalnije zamke: svi su isti, nećemo bivše, hoćemo nova neukaljana lica, ne zna se ko je gori.
Pišem ovo dan pošto je de fakto oslobođen Darko Šarić. Par dana pošto je osuđen Babićev vozač na 4 i po godine zatvora za ubistvo koje prilično izvesno nije počinio. Dan nakon što je oslobođen gradonačelnik koji je organizovao paljenje kuće novinara. Zaista duboko verujem da u ovakvim situacijama ne postoje tri, četiri ili deset strana. Postoje samo dve strane. Druga stvar u koju verujem je da je iako interesantna intelektualna vežba razmatrati kako će se razvijati Rio Tinto i da li će ga biti ili ne, kao i šta uraditi sa energetskim sistemom, vežba je podjednako besmislena. Besmislena onoliko koliko je besmislen bio i Mrkonjićev SPS plan obnove Srbije. Nije se, naime, nikada ostvario, odnosno ostvario se, ali ne pod okolnostima pod kojima je planiran.