Ja mislim da je autentičnost stvar broj jedan kojoj svaka umetnost treba da teži. Zašto je klasična muzika mrtva, zato što više nije autentična i svi koji je izvode su pre svega interpretatori. Ta veličina dela upravo leži u autentičnosti, jer ako poslušaš ove najbolje albume gangsterskog repa iz devedesetih (za mene bi to bili prvi Nas, prvi Wu-Tang i Liquid Swords i drugi Mobb Deep) videćeš da je to potpuno novi i drugačiji muzički jezik po pitanju atmosfere i umeća pravljenja matrica, veštine izvođenja, kvaliteta tekstova, pop-kulturnih referenci, igre rečima, humora u odnosu na Afriku Bambatu, Run DMC i ostale prekusore iz osamdesetih. Kad u Goldu sa Liquid Swordsa krene scena kako čekaju da prođe metro da bi voz prigušio pucanj pištolja, ili kad u NY State of Mind ide scena kad protagonista beži od pucnjave u ulaz od zgrade koji je verovatno pun dece, samo ih ne vidi koliko je razbijen od droge... kao da u glavi gledam taj film.