Ne mogu da komentarišem ovo o čemu piše Vilhelmina, jer apsolutno ne znam za takve slučajeve. Verovatno i jeste tako, ali iz mog ugla pogleda, tj. iz države u kojoj živim se to teško može proceniti, jer ČR nije ciljna zemlja za masovnu imigraciju, ovde dolaze Ukrajinci i Vijetnamci.
Za sebe mogu da kažem da sam otišao krajem 1992., bez znanja jezika, bez kinte, bez veza sa "našima" ili tudjima, apsolutno u nepoznato, sa par dojčmaraka u džepu i kršom od auta, jer mi je bilo najvažnije da nestanem. Ne znam šta je bio glavni impuls, nemogućnost normalnog rada, mobilizacija, 36 sati na Jugopetrolu na Ušću da bih kupio 10l čorbe, invazija srbovanja iz BiH, HR i Kosova, TV masaža, okruženje koje je totalno puklo i živelo za SMrada, ima toga puno...
I onda jednostavno naprasna bežanija, početak ne od nule, nego 100 ispod nule, nekakav smešan pokušaj sopstvenog bizMisa koji je pukao pre nego što je počeo i tek posle cca godinu i četvrt prvi posao u struci, pola stepenice iznad radnika, poslovodja na gradilištu na noćnoj smeni. Težak smor za radnu dozvolu, niko neće s tim da se zayebava, strepiš 12 meseci da li ćeš uspeti da je obnoviš jer je to za firmu pakao a za tebe duplo. E onda posle par godina dodje ono što je neko ovde napisao, radiš kao stoka na 150% i vrati se ti to, kreneš da napreduješ, budeš šef domaćim, sve, sve osim kurčenja u Srbiji na odmoru, jer tamo odem jednom u tri godina na dva dana a to sedim sa sestrom u kući.