Odvedu mene pokojni deda i ćale u neko proleće/leto '98-e ma jednu planinu iznad Banjske, kao sprema se rat bilo bi dobro da znaš da pucaš. Daju mi neki pištolj i papovku, pištolj je bio kul, ali mi puška nikako nije legla. Uostalom, znam da sam sve vreme mislio da to što radimo nema nikakvog smisla i da ako je nada u opstanak spala na to da četranestogodišnji klinci pucaju i brane đedovinu, nema 'leba od toga. Naravno da nisam ništa rekao, ali mi se čini da su oni dobro razumeli moju ne-naprženost i da im nije baš bilo drago. Jaka je ta military crta u Srbalja, šteta samo što nisam deo nje da bih to umeo potpuno da shvatim i prihvatim