Aha, u pitanju je rođenje u prenesenom značenju, verovatno rođenje muzičkog ukusa. Da se ne zajebavamo, muzički elitizam je samo vrsta utočišta i coping mehanizam. Jer različite generacije (prirodno) vezuju muzičke pravce za određene vrednosti i stavove - zna se šta se misli recimo o muzici 90ih (u Srbiji). Tako uvek imaš starije generacije koje se sa setom prisećaju svoje muzike koja je bila "ona prava", izaberu neku vremensku odrednicu i kažu e, evo ovde je pobedio rokenrol/pank/narodna i sve posle toga je shit. Ono sa čim mogu da se složim jeste da je muzika (kao i svaka druga umetnost) slika društva. To se oseti kroz zvuk 90ih kad su postali popularni ti momci (mafijaši) sa beograCkog asfalta i ceo dizelaški fazon, pa 70te i 80te i ekspanzija panka i rokenrola koja se poklopila sa buntovništvom mladih i prenela čak u početak 90ih... To je u stvari društveno, pa i antropološko pitanje, ali nikako ne pojednostavljuje ova politička pitanja koja obuhvatamo likovima poput Cece i Dačića. Možda nisam rođena tada, ali veruj mi da sam bila izložena tome što je prethodilo pobedi narodne muzike koju spominješ.