Igrom slučaja cijeli život živim par desetina metara od mjesta na kom je poginuo narodni heroj Vladimir Perić Valter. U školi, koja je u ono vrijeme nosila njegovo ime, svake godine se održavalo takmičenje u znanju o Valterovom životu, ili bar o romantizovanovoj verziji koju je furala tadašnja komunistička vrhuška. Godine 1989. dana 6. aprila, postao sam školski prvak u ovom takmičenju i za nagradu dobio Knjigu o Titu Francea Bevka sa posvetom, te plaketu, bronzana gravura sa nekim ideološkim frazama. Na moju ličnu žalost oboje je izgorjelo u požaru 1993. No taj požar nije i neće uništiti sjećanje na ponos koji sam osjetio izašavši na improvizovanu binu postavljenu u fiskulturnu salu za dan škole, aplauze učenika i nastavničkog vijeća, te mali članak sa fotografijom na 11. strani sutrašnjeg Oslobođenja (i on je izgorio). Pišem sve ovo iz razloga da znate da je ime Vladimira Perića Valtera nekad zaista nešto značilo, kako meni tako i svim stanovnicima Sarajeva. Niko ne bi ni u najluđim snovima pomislio da će postati sinonim za klovna koji sipa izanđale floskule i širi mržnju i primitivizam na nekom zabačenom forumu u šupku svemira. No, eto, tako je kako je.