Nije ok, malo je veca od prosecne, a ja ipak nisam prosecan radnik ni po iskustvu ni po skolovanju.
Nije samo to u pitanju. Posao je, smejacete mi se, previse opusten, za nekog ko ipak nije ostvario jos uvek svoje zivotne ambicije, kao sto sam ja, cak i dosadan. Ali najveci problem je ovo sto sam vec pisao. Cak i da hocu da se potrudim za vecu platu, ne znam kako jer nema jasno definisanih ciljeva, normi, obaveza koje mozes da preuzmes. Ovde mozes da imas i jedno i deset zaduzenja, zavisi samo od toga koliko si, aj da kazem, posvecen radu. Ali nemas nista od toga, cak ni jedno "Bravo", ni pohvalu, nista. A da nista ne radim u smislu inicijative, istu platu bih primao. Kapiras? Ja nemam zapravo na osnovu cega da trazim vise, jer sve sto se trudis niko ne belezi, niko ne vodi racuna o tome. Klasican socijalisticki pristup, tolko ti je pa ti ako si budala ti zapinji, a mozes i da kuliras.
Daleko od toga da je novac jedina stvar koja je vazna, vazan je dok ne dodjes do neke minimalne sume dovoljne za pristojan zivot. Nakon toga je vazno da covek napreduje, da se oseca da ne tavori u mestu. Ja toga nemam, delimicno kazem i zbog svoje krivice jer je trablo verovatno odavno vec da odem. A onda saznas ovakve stvari, da neko ko ne radi ni pola onoga sto ti radis ima isto ili cak i vise.