Tema je i Hamletovska i Faustovska, ali na srpski nacin.
Naziv romana je Seobe, a ne kako mi zamisljamo seobu Srba jer ovo nije jedno preseljenje nego lutanje gde covek ne zna
sta ce i kako ce i gde biti sutra. Moguce je da je i to razaralo duh i dusu Isakovica, ali i njegovog brata.
U romanu se pominju i Nemci koji naseljavaju Banat, ali je razlika izmedju njih i ovih nasih Srba velika jer su ti Nemci
znali da tu dolaze da tu zive pa su onda krcili, susili mocvare, radili ko crvi, a ovi nasi stalno su zeleli nesto drugo
ili kako Crnjanski na nekoliko mesta kaze veliki ( beskrajan) plavi krug sa zvezdom u njemu.
Neverovatna je i njegova ( Vukova) utopijska predstava o Rusiji i odlazka u Rusiju ( definitivna selidba) za njega
predstavlja neki izlaz iz praznine u kojoj zivi.
Ja u liku Isakovica vidim i samog autora , ali i svakog od nas.
Velmar Jankovic ima jedan roman sa nazivom Nigdnina, a toj je Nigdnini ziveo i Isakovic, a danas na neki nacin zivimo i mi.
Seobe su za moj citalacki ukus najbolja, najlepsa knjiga napisana na jos najlepsem srpskom jeziku.
Istorija, knjizevnost i jezik jednog naroda samo u jednom romanu.
Pazarila sam dve knjige od gospodina Irca, ali ne ovu koju si ti naveo.