Odavno sam svesna jedne cinjenice: sto je manje duse u ljudima, ima je vise u zivotinjama svih vrsta. Jako sam dugo na svetu, jako dugo imam vrlo slozene odnose sa mackama i psima i tvrdim da su se i jedni i drugi pomerili na toj skali samosvesti. I to me ne cudi, priroda uvek nastoji da bude u ravnotezi.
Ako ima iceg smislenog u ovoj tragedniji biblijskih razmera u Siriji i Turskoj, onda su to ovakvi i slicni primeri odanosti, zahvalnosti, odgovornosti, pozrtvovanosti zivotinja koje su sa ljudima podelile svu strahotu zemljotresa. Da li ce to bar malo da promeni one neljude koji muce, ubijaju zivotinje, ne znam, sklona sam da ne verujem u takav epilog. Priroda radi ono sto priroda zna ali da nije ljudske pohlepe, iskvarenosti, neodgovornosti emocionalne uskracenosti, razzmere razaranja bi bile neuporedivo manje.
Nikome, ni Bogu ni Prirodi ne mogu da prastam stradanje neduznih svih vrsta, dece, zivotinja, nemocnih.
I tako, da ne bi puklo, moje srce se zaledilo.