I meni je žao jer i ja patim što ne mogu biti kod svojih i pomoći im sada kada sam im najviše potrebna. Da li da rizikujem i ugrozim njihovo zdravlje ili obratno, oni mene/nas. Teško je doneti pravu odluku. Moramo biti jaki i podržavati u onoj moći koju imamo i pozitivno razmišljati. Ponekad ćemo biti tužni i osećati se nemoćno, ali nismo sami.
Možda je i vaš rodjak, u ovoj situaciji imao vremena da razmisli o familiji i rešio da stupi u kontakt s vama. Ne morate pitati zašto.
Primećujem u svom okruženju da je ovaj virus doneo i mnogo pozitivnog, komšije staju i razgovaraju, pozdravljaju mašući sa suprotne strane ulice, familije (mame, tate, deca, mezimci) šetaju, voze bicikle, sve sa razdaljine, ali sa osmehom i iskrenim prepoznavanjem da nas ovo sve dodiruje. U mom komšiluku, deca pišu i crtaju šarenim kredama po trotoaru i ispred svojih kuća, poruke nade, ljubavi, pozdravi drugarima, rodjendanske želje i osećaje tuge zbog gubitka pravog druženja i dodira. Jedan komšija redovno organizuje prikazivanje crtanih filmova sa projektorom ispred garaže.
Izvini za skretanje, namere su dobre, hoću reći, ima nade za nas. 🙂