Jump to content

Aimez-vous B?


Mama_mia

Recommended Posts

deo iz danasnje kolumne: Racionalnost dupeta

 

.......Potrajaće ovaj rat, biće još prilike za filosofska smatranja na tu temu, tema naše današnje kolumne - takođe povezana sa inercijom - domaća je. Sabajle jutros mi kroz Viber, moj prozor u svet, ulete tvit u kome piše, citiram: 50% mladih u Srbiji nije za ulazak u u EU, ali 3/4 njih svoju budućnost vidi u nekoj evropskoj zemlji, što kad se preklopi, znači da bar četvrtina nastavlja svetlu tradiciju prethodnih generacija ludaka koji takođe nisu mogli da slože dve koherentne misli o svetu oko sebe!

 

Moja neznatnost drži da to jeste apsurdno, ali da uopšte nije nekoherentno. Nisu tu pomešane misli dupeta i glave. U stvari jesu, samo na zanimljiv način. Dok žive u Srbiji, mladi po inerciji misle (glavom) da je bolje biti „protiv EU“, ali kad malo razmisle (dupetom) - pa kad im iz dupeta dođe u glavu - dokonaju da će za dobrobit dupeta biti bolje ako se presele u neku zemlju EU.......

 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Politička filozofija gumna

 

Opštepoznato je da je srpsko državotvorstvo na žeravici - spolja (i nako) tihoj, kako je unutra, ne zna se - glede pitanja od 1.000.000.000.000 (na „enti“) evra/rubalja - kome će se privoljeti carstvu.

 

Otimačina za srpsku ratnu (i posleratnu) naklonost u punom je jeku. Nakon dvostrukog „nepravilnog“ glasanja u UN, ruska je ljubav malčice kao ohladnela, ne treba, međutim, sumnjati da su ruski off the record - uma grešna mi duša ne napisah „off shore“ - pritisci intenzivirani. Na drugoj strani, EU i Amerika pune su optimizma i reči hvale i ohrabrenja, ali ni u tom slučaju ne treba sumnjati da se off the record sprovode tzv. indijanska vatra i zavrtanje ušiju. Srbije :lol_2:što se tiče, zna se - za koje god se carstvije opredeli, biće degeneka, sa minimum jedne od zaraćenih strana žestoko će dobiti po pičci, ali carstvija ovoga sveta - kako američko i evrounijsko, tako i rusko - pojma nemaju da bi im se moglo dogoditi da skupo plate srpsko svrstavanje uz njih. :lol_2:

 

Amerika, recimo, u 19. veku umalo nije ograjisala, doduše ne zbog Srbije nego zbog Crne Gore, a i zvanična verzija kaže da je sve to „srpski svet“. Izvukla se Amerika u poslednji čas, navodno samo u vicu, ali ne bih se ja baš zakleo da je to bio samo vic.

No dobro, uzmimo (uz zrno soli) da je to bio samo vic, pa pogledajmo šta kaže.

 

Elem, kaže vic, nešto se USA zamerila Crnogorcima, junačka krv uzavrela, momentalno sazvan zbor na cetinjskom gumnu da se vijeća šta nam je činjeti. Nakon kraćeg vijećanja, zbor je većinom glasova odlučio da se Americi objavi rat, da se uvreda spere krvlju i da se Americi nametnu crnogorski uslovi. Tako bi i bilo, kaže vic, da se među vijećnicima nije našao glas razuma - ni istorija ni vic mu nisu zabeležile ime - koji je zborašima postavio neprijatno, ali otrežnjujuće pitanje - „a šta ako mi pobijedimo, ko će Ameriku izdržavati“.

 

Epilog: glas razuma je vijećnike otreznio, Amerika je zahvaljujući tome izbegla težak poraz, a Crna Gora preveliki trošak. Kad maločas rekoh „ne bih se ja baš zakleo da je to samo vic“, nisam hteo reći da se to možda zaista tako dogodilo, ali sam hteo reći da je vic verna slika mentaliteta ispraznog kurčenja i junaštva bez pokrića koji je lako mogao dovesti do toga da se tako nešto zaista i dogodi.

U 21. veku gumno ispred prezidencijalnog konaka je trezvenije od cetinjskog gumna iz 19. veka. Vijećnici na prezidencijalnom gumnu ne galame, ne potežu svijetlo oružje, ćute, čekaju... Šta čekaju. Eh, šta. Prvo, čekaju čudo i drugo, ukoliko se čudo ne dogodi, bar naznaku koje će carstvije pobediti, pa da onda donesu odluku. Carstvija su tu možda u većoj opasnosti nego Srbija :lol_2: koja, kako god okreneš, najebe. Jer pazite: opredeli se Srbija za jednu od zaraćenih strana, srpska podrška se pokaže kao presudna i zaraćena strana pobedi. Kad - cap - posle pobede u ratu, sve izgubi u miru. Potom počne da misli da „može i ono što ne može“ i - šta da vam pričam, znate priču. Ali ne znate da će, ko god da pobedi, tako i biti.

Link to comment
Share on other sites

Hall of blam!

 

Krajnje je vreme da neki „agilni“ izdavač - „Vukotić medija“ npr. - prione na posao i objavi knjigu „Izabrane peticije Matije Bećkovića“. Biće to žestok must read. :lol_2:

Tokom svog dugog i plodonosnog života i rada, Matvej je potpisao - mnoge (verovatno) i napisao - sijaset peticija. Neke od njih su ostavile dubokog traga u srpskoj istoriji i životu. Najuspešna - nije preterano reći ni antologijska - bila je ona koja je srpsko javno tužibapstvo odvratila od zakonske obaveze da građanina Koštunicu dr Vojislava zbog neodazivanja na poziv nadležnog organa stražarno privede na informativni razgovor o okolnostima zavere za ubistvo Zorana Ðinđića.

 

Juče-prekjuče pojavio se i najnoviji hit u svetu patriotskih peticija - peticija protiv uvođenja sankcija Rusiji. Već je održana i

promocija, kritike su pozitivne, a ne bi me začudilo da bude upriličena i turneja po Srbiji.

Tko su potpisnici? Usual suspects, predvođeni alfa Bećkovićem, tko bi drugi bio. :lol_2:S tim što je - zbog težine istorijskog trenutka - umesto uobičajenih 70-80 potpisnika - protivsankcijsku peticiju potpisalo njih „više od dvesta“.

A tko su preostalih 120? Eh, tko! Delom regruti, delom slučajni prolaznici. Kad kažem „regruti“, mislim na ambiciozne N. N. dame i gospodu, koji po svojim postignućima i uzeti sami po sebi čak ni u Srbiji ne znače ama baš ništa, ali koji čim stave potpis na spisak koji su potpisali Matija i bratija, po kratkom postupku bivaju pripušteni u srpski Hall of Fame. :lol_2:(Cinici kažu - Blame, mangupi bi rekli blam.)

Procedura uspona u srbske visine ipak nije onoliko munjevita koliko bi se dalo zaključiti iz prethodnog pasusa. Naprotiv, postupna je. Potpišeš ko danas, recimo, peticiju kao 200. na rang-listi, posle nekoliko godina izbiješ na 123. mesto, posle još nekoliko godina doguraš do 58. i polako... Pre ili kasnije ćeš stižeš i pred prag SANU, a tamo - šta ti bog da. Tako se uspinjao i TOP TEN.

O razlozima nužnosti uvođenja sankcija Rusiji - koje nas što se tiče (za Rusiju ne garantujem) uopšte ne moraju značiti neprijateljstvo - pisao sam u više navrata, ne bih da se ponavljam. Razlozi potpisnika peticije takođe su, iako su tupoumni i resantimanski, kristalno jasni i legitimni.

Nejasno je šta kaže tzv. proevropska opozicija? Eh, šta kaže? Ili (po običaju) kopira Visokog Vučića pa odugovlači, čeka čudo i ništa ne govori ili - ako progovori - progovori tako da bi bilo bolje da je progovorila na dupe.

 

Evo, recimo, najnoviji Saša Janković, Naš Ponoš, general Zdravko izjavio je - i time se izborio za pet minuta slave na sajtu Rotopalanke - citiram: „protivim se sankcijama, one pogađaju samo običan narod“. To je fakat. Ali je isto tako fakat da i ruske granate i rakete pogađaju običan narod. Takav je ovaj svijet, tirjan tirjaninu, kamoli običnom narodu. Generalisimus, uzgred, najavljuje i osnivanja stranke. Hoće li ta stranka biti alternativa Vučiću? Jok, Vučić će biti alternativa toj stranci.

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Gvozdena nedisciplina

 

Rekoh onomad da osnovano sumnjam da će Srbija - koja je prespavala rušenje Berlinskog zida - učiniti sve što je u njenoj moći da prespava i izgradnju novog, višeg (možda i dugovečnijeg). Lepo je rekao vladika Rade: „Pleme moje snom mrtvijem spava“. Može li se pleme prenuti iz sna. Čisto sumnjam. Što reko Čanak: „Nemoguće je probuditi onog ko se pretvara da spava.“

 

Ono, fakat, Srbija će davati sve od sebe da se pojebe a da joj ne uđe, da uzme i jare i pare i da bude umiljato jagnje koje dve (ili čak četiri) ovce sisa, ali bojim se da to skorih dana više neće biti moguće.

 

Već godinama slušam samomotivacione govorancije iz Euromahale i Krugova dvojke koji tvrde da je Evropa (i EU) naše prirodno stanište, da mi, ko biva, pripadamo zapadnom kulturnom krugu, samo imamo peh da nas kojekakvi tirjani zavode sa pravoga puta. Moram priznati da sam i ja dugo tako mislio, sve dok mi nije došlo iz dupeta u glavu da mi - osim u teritorijalnom smislu - suštinski ni po čemu drugom ne pripadamo „Evropi“ (pod tim generičim imenom podrazumevam opstojnost sistema, vladavinu prava, uređenost i toleranciju.

 

Da stvar bude gora - ili možda bolja - mi isto tako suštinski, ako ne i suštinskije, ne pripadamo ni alternativi, geopolitičkoj fantaziji zvanoj Evroazija sa Rusijom na čelu. Što rekla Desanka Maksimović, „ljubav je lepa samo dok se čeka, samo dok od sebe nagoveštaj da“. Kad se ljubav približi, tikva puca.

 

Blizina Zapada nas je - Evroazijati bi rekli „iskvarila“, ja kažem „omekšala“ - tako da se isto onoliko, samo bolnije, koliko nismo u stanju da se prilagodimo standardima Zapada, ne bismo mogli prilagoditi ni ruskim ni evroazijskm sistemima i standardima.

 

Za razliku od zapadnih, ti sistemi i standardi su fleksibilni tamo gde bi bilo probitačnije da su krući i krući gde su u Evropi fleksibilniji, ali su svejedno sistemi, na svoj način, vrlo funkcionalni.

 

Rekoh na „svoj način“, koji bi bio teška muka duhu i najzadrtijem ovdašnjem rusodupeljupcu. Prilažem primer iz svakodnevnog političkog života. Kad je ono Boško Obradović gostovao u „Crvenom kartonu“ i stao kovati Rusiju u zvezde, u jednom trenutku dođoh u napast da ga priupitam: šta mislite, šta bi bilo da ste, umesto u Beogradu, u Moskvi nasilno upali na državnu televiziju. Koliko li bi vam godina robije u Sibiru bilo odrapljeno i da li bi vam se možda moglo dogoditi da vas obezbeđenje upuca?

 

Pitanje nisam postavio da Obradovića, koji je prijatno drag i čestit čovek, dovodio u ćoroskak iz koga bi morao da traži triper izlazne strategije, slične onima kojima je pribegao u slučaju ispredskupštinskog štrajka glađu.

 

Pisac hoće da kaže da u meri u kojoj nemamo volju (ni sklonost uređenosti) za Evropu, takođe nemamo visinu (a još manje muda) za prisilnu uređenost i gvozdenu disciplinu Evroazije i Rusije. Jednom smo - u periodu 1944-1948. pokušali, pa je drug Tito morao da kaže istorijsko NE. Što reko „naš narod“ - nigde nismo pristali.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

:lol_2:

 

(smesno je ono sto je rekao canak o budjenju)

 

A bilo je i nesto sto je preneo da je rekao G.Markovic da vucic nije sarl de gol vec autogol

...a onda basara kaze da je vucic zapravo golgeter

 

ps. U srb kad se neko smeje to izgleda nenormalno...natmurena lica setaju kroz grad,

zato uvek nosis sa sobom masku i kad hoces da se cerekas nekoj pojavi samo je stavis preko lica ...

 

Da neko ne kaze - a cemu da se smejemo? Pa sebi ako smo ljuti i namrsteni.

 

 

Link to comment
Share on other sites

 

.............tabloidi serbski nisu zapali u nevericu, nego u amok:

„Putin zabio nož u leđa Srbiji (Srpski telegraf). „Goli interes“ (novine koje upravo čitate). „Vučić zatražio od Hrvatske zakup Golog otoka za smeštaj putinofila“.  :lol_2:Ju, ju, ju, a koje su to novine objavile. (Zasad) nijedne. To sam ja izmislio, ćeram komendiju..........

 

Kada Ljilja smajli procita ovaj bold naslov ... da se ne oseti prozvanom?

 

...ma nece, ljilja se sigurno, zapravo mozda - razume i u komediju, osim u koprofagiju...

 

  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

Ono što čvrsto povezuje (većinske) Ruse i (većinske) Srbe nisu tesne međusobne veze - za ogromnu većinu Srba Rusija je terra incognita - još je to manje (basnoslovno preuveličana) sličnost jezika, a ponajmanje zlatno pravoslavlje koje je - ovakvo kakvo je danas - pre casus belli nego faktor mira.

 

Ne, to je nešto mnogo čvršće, to je resantiman, pojam koji se često zlorabi, a o kome se u ovom dobu površnosti premalo zna. Sve i da se o resantimanu sazna i mnogo više, čak i sve, bilo bi to džaba krečenje. Videćemo zašto.

 

Terabajti su straćeni na objašnjenja resantimana, o njemu je možda ponajbolje pisao Niče, ali najširim narodnim masama „našeg naroda“ najjasnije će biti ako to pogubno stanje duha definišem kao „idenje uskurac“ po svaku cenu, bez obzira na gubitke u ljudstvu i materijalu.

 

Resantiman se rađa - i onda živi dovjeka - kad pojedinac ili društvo izgube sposobnost prevazilaženja nesreća i tragedija, što je u direktnoj suprotnosti sa Čerčilovim odgovorom na novinarsko pitanje šta on misli šta je to uspeh. Uspeh - odgovorio je ser Vinston - to je lakoća u upornosti u podnošenju neuspeha.

 

Svako od nas je tokom života sretao pojedinačne muškarce i žene kojima nije pošlo za rukom da prebole neki težak gubitak i koji - ukoliko se ne samoubiju - životare kao takozvani slomljeni ljudi. Ima, međutim, i „slomljenih nacija“. Mi i Rusi smo među takvima, naravno, svako na svoj način.

 

Mi smo, recimo, na počecima naše državnosti (teške li reči) našu državnu antipolitiku zasnovali na ideji „osvete za Kosovo“ i halucinaciji o obnovi Dušanovog carstva. I tu počinje igranka. Na osnovu dostupnih dokumenata - ipak nije sve prekrio ruzmarin, sneg i šaš - da se uočiti da je gubitak boja na Kosovu (iako je u stvari rezultat bio 0:0) mnogo teže pao dalekim potomcima nego učesnicima, uključujući poginule i ranjene.

 

U predresentimansko doba, izgubljene bitke nisu doživljavane kao kosmičke tragedije, pogotovo ne kao „rane neprebolne“, nego kao normalan poredak stvari u kome ponekad dobiješ, ponekad izgubiš. U slučajevima kad izgubiš, pokupiš mrtve i ranjene, otreseš prašinu sa odela i život teče dalje.

 

Ako, međutim, nisi u stanju da preboliš gubitak, ako ti je motivacija da „odizgubiš“ (u smislu „otpriznaš“) izgubljenu bitku, e onda srljaš iz gubitka u gubitak, štaviše - kako je to mudro zapazio Ćosić - gubiš i kad dobiješ.

 

U međuvremenu - koje ume da se otegne na vekove - jad, čemer i pečal stvaraju akumulaciono jezero teških frustracija i ozlojeđenosti na sve i svakoga, što u konačnici rezultira u „potpunoj nesposobnosti da se deluje (i misli) pozitivno, u čistom negativitetu kao jedinoj reakciji na okolni svet“. (Ovo je, inače, napisao jedan Rus, savremenik, Mihail Jampolijski).  I - šta? Preostaje samo kurčenje.

 

Šansu da se početkom 2000-ih izvučemo iz kaljuge resantimana smo prokockali, a Ðinđić je to platio glavom, veliko je pitanje da li ćemo prokockati ovu koju je otvorio rat u Ukrajini. Kad smo već kod sramotnih reči, treba dodati i ovo: posle jebanja nema kajanja.

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

Gledaj(te) ovo danasnje

 

naslov: Ljilja Zaharova :lol_2:

 

deo kolumne izvadjen iz sredine:

...........To, naravno, ne znači da zapostavljam close reading Smajlovićkinih pisanija. Daleko od toga. Čitanje Smajlovićkinih sočinenija za mene je neka vrsta gatanja u šolju - kombinaciju klozetske i kafene :lol_2:- na osnovu koga sa popriličnom pouzdanošću predviđam pravce razvoja lokalnih regionalnih i svetskih sranja.

Poslednja dva meseca pokušavam da proniknem u mistične dubine Smajlovićkinih smatranja o megasranju u Ukrajini, ali po običaju, džaba krečim. Vidim samo put i dobitak, ali ništa više od toga. Smajlovićka mnoštvom malih sranja zakloni veliko sranje i čiča miča, gotova priča.

Da su generalštabovi ovog usranog sveta malčice pronicljiviji, promptno bi naredili da se kamuflažni dezen vojničkih uniformi dizajnira po uzoru na socijalno-političku psihologiju Ljilje Smajlovićke. Bio bi to bingo. Tada bi vojske pucale kao što ja krečim - džaba. Vojnike obučene u maskirne uniforme, nazovimo ih „M70 Ljilja“:lol_2: ili bi bilo nemoguće videti, ili bi - ako bi ih dušmani na momenat i ugledali i pripucali - pogodili sami sebe..............

Link to comment
Share on other sites

Gde nam je mesto!

(danasnja)

 

Kao što sam u petak najavio, tema naše današnje kolumne biće dugo najavljivana (i odlagana) Visoka Govorancija o pravcima daljeg razvoja naše zemlje s osvrtom na usložnjene međunarodne okolnosti. Ako mene pitate, najvažnija Visoka Rečenica je bila, citiram: „Naš posao nije da podilazimo javnom mnjenju.“ Ostatak govorancije se uglavnom vrteo oko stvarnog, mogućeg i predvidivog. Ostaje nam samo da se nadamo da će Visoka Adresa preći s rečenice na dela.

 

Pre nego što zađemo u sitnija crevca, valja napomenuti da u svemu što je javno - uključujući javno mnjenje i javne ličnosti - ima bar malčice psihologije javnih žena, iliti narodski - kurava. Podilaziti javnom mnjenju, iliti u žargonu „igrati za raju“, to znači plivati niz struju, a igrati za raju i plivati niz struju u ovim vremenima - a pogotovo u vremenima koja se munjevito približavaju - znači završiti u nižerazrednom Vratniku, u odnosu na koji je onaj Vratnik opevan u pesmi Zabranjenog pušenja favorit Lige šampiona.

Mojoj pažnji nisu promakla izvesna komešanja u opozicionim taborima, koji su s povišenom pažnjom pratili Visoku Govoranciju u nadi da će u njoj pronaći neki povod za stvaranje „kritične mase“ i posledični Visoki Strmopizd. Ne treba to opoziciji zameriti. Tu se radi o Pavlovljevom refleksu :lol_2:(zajedničkom za sve srpske boje). Ali se treba zapitati nad njihovim mentalnim zdravljem. A evo i zašto. Svako ko u ovoj situaciji - i još gorim situacijama koje slede - pretenduje na presto je ordinarna budala.

Nedovoljno se ovde ozbiljno shvata dramatičnost situacije u kojoj se našao svet, a unutar sveta i Srbija. Što je posledica katastrofalne srpske zablude da svet funkcioniše na istim principima - tačnije na odsustvu principa - na kojima funkcioniše Srbija. Ovde se misli (tj. ne misli se) da će rat u Ukrajini potrajati neko vreme, da će onda oružje utihnuti i da će se posle sve vratiti u uhodanu rutinu.

Ali to se neće dogoditi. Ratni sukobi i svetska komešanja ovog reda veličina izbijaju upravo zato da bi se prekinula inercija i razbucala rutina koja je zaglavila u ćorsokak. Što reko istoričar Fernan Brodel - veli istorijski događaji su prašina. Kad se prašina slegne, formiraće se nova rutina.

Ono čega se ja pribojavam je da će Srbija kao i toliko puta do sada - u stvari kao uvek - udarnički raditi na tome ili da 1. svoju rutinu nekako ugura ugura u novonastalu ili 2. (još pogubnije) da novu svetsku rutinu pokuša dovesti u sklad sa svojim snovima, potrebama, planovima i željama.

Poslednji je, u najboljem slučaju pretposlednji, čas da prestanemo da „idemo“ u Evropu ili u Evroaziju - u stvari bilo kuda samo ne ovde gde jesmo :lol_2: - i da razaberemo šta ćemo s nama, siracima tužnim bez iđe ikoga (sa osloncem na „četiri stuba naše spoljne politike“). Što rekla tibetanska budistička poslovica - „problem nije tamo gde ga vidiš, nego u načinu na koji ga gledaš“. Ako ne promenimo način gledanja na stvari, nećemo otići ni u EU ni u Evroaziju, nego u 3LPM.

Gde nam, ruku na srce, i jeste mesto.

 

 

...Ovo je kada se pretuzna stvarnost napise tako da je citas sa smeskom...a i sire od toga...

 

 

  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Nedelja fašizma 2
 14.05.2022. 14:00h

 

Doguzeljasmo nekako i do kraja nedelje (anti)fašizma, a ovaj „nastavak iz prošlog broja“ posvećen je pitanju od 1.000.000.000.000 dolara: kako je došlo do toga da fašizam, bajagi do nogu potučen u Drugom svetskom ratu, ponovo uskrsne (iliti na zvaničnom srpskom „vaskrsne“) i da ponovo zakuca na vrata sveta.

Tačan (i kompletan) odgovor na to pitanje zna samo Gospod Bog, ali i mi, rabi Božji, možemo ponešto natuknuti o tome. Moja, recimo, neznatnost je još onomad blagonapisala da se deo tajne krije u činjenici da antifašisti pod 1. nisu ni izbliza tako agilni, bezobzirni i odlučni kao fašisti - i dobro je što je tako, jer bi u protivnom i oni bili fašisti - i pod 2. što ako im malo zagrebeš kožu, antifašisti nisu toliki antifašisti kakvima se predstavljaju.

Nije kapitulacija Nemačke čestito potpisana, a već se u najvažnijim zemljama antifašističke koalicije našlo i-ha-ha preduzimljivih dilbera koji su mislili da nije baš sve u fašizmu bilo loše, da tu ima ljudi, stvari i pojava koji se mogu iskoristiti na „dobrobit slobodnog sveta“. Atomska bomba, na primer.

 

Nije nepoznato da su nemački naučnici bili na korak da tu bombu učine operativnom, verovatno bi taj korak prešli da im antifašistička avijacija 43. i 44. nije razarala postrojenja za proizvodnju teške vode. I - šta? Umesto da nakon pobede razore sve planove i ostatak postrojenja, Amerikanci su sve to preselili u neku pustinju gde su radovi na A-bombi privedeni kraju.

Dve A-bombe su ubrzo detonirale u Hirošimi i Nagasakiju, tokom kubanske krize umalo ih nije detonirano još, a kako stvari stoje u svetu, uopšte nije isključeno da će ih detonirati sijaset. Sad će drkadžije da zagraje: kakve veze imaju A-bombe sa fašizmom? Evo odgovora: višestruke.

 

Umovi, naime, kojima zastrašujući destruktivni potencijali konvencionalnog oružja nisu dovoljni - a u stanju su da unište milione - i koji posežu za oružjem totalnog uništenja, naprosto su fašistički umovi. Isto važi za (manje eksponirane, štaviše ugledne) umove koji su - naravno na „dobrobit čovečanstva“ - preuzeli (i unapredili) monstruozna „istraživanja“ dr Mengela, vršena na živim logorašima.

Sledstveno kad u nekim novinčinama pročitate - ili na televizorima čujete - blagoglagoljive govorancije o eugenici, genetskim istraživanjima, kloniranju i sličnim tricama i kučinama, znajte da su sve te trice i kučine izašle iz Mengeleove laboratorije i da ne mogu biti ništa drugo nego fašizam. Sa „ljudskim likom“, ali fašizam.

 

Idemo dalje. Kad god čujete - u Srbiji se svaki dan može čuti, a i po svetu se sve češće čuje - da se o naciji ne govori (i misli) kao o političkoj, nego kao o etničkoj zajednici, koja ima svoju „dušu“ i „biće“, znajte da je fašizam na pragu, a da to što taj prag (zasad) ne prelazi, imamo zahvaliti odsustvu nemačkog smisla za pedanteriju, disciplinu, a ne dobroti duša. Zaključak. Svi smo mi pomalo fašisti, samo život ne da svima šansu.

 

 

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Međa Vuka Manitoga

23.05.2022

 

Kako Visoki Vučić hendluje ukrajinsku krizu, to - pod uslovom da i on zna - znamo i vidimo, a kako bi krizu hendlovao Guzijan Jeremić, to će biti tema naše današnje kolumne. Poslednjih nekoliko meseci Guzijan je u prilično low profileu, što je u političkom smislu, a po skromnom mišljenju potpisnika ovih redova, nešto najbolje što može učiniti. Avaj, Jeremić povremeno istupi iz low profilea i u nastupu izgovori mnogo toga što je bolje izgovoriti na dupe.

Evo, recimo, gostujući na nekom televizoru, Guzijan je blagoizjavio da, citiram, „nije čuo dovoljno argumenata u prilog uvođenja sankcija Ruskoj Federaciji, ali da taj potez treba uzeti u razmatranje ako postoji ozbiljna pretnja Srbiji od njihovog neuvođenja“.

Osim ako nešto nisam propustio, ja, za razliku od Guzijana, nisam čuo nijedan argument ni ZA uvođenje sankcija ni PROTIV uvođenja. Čuo sam, doduše, izlive nekih emocija i primetio nekoliko kalkulacija u opticaju. Ali emocije i kalkulacije nisu argumenti. A pogotovo nisu politika. Ali o tom potom.

 

Načelno, Vuk je protiv uvođenja sankcija Rusiji. Takođe naglašava da „sam po sebi, radikalan zaokret ka Zapadu ne mora nužno značiti dobrobit za Srbiju.“ Što je fakat. Kud god da se zaokrene, dobrobit Srbije će zavisiti isključivo od nje same i onoga što će uraditi za sebe, ali, jbg, Srbija se već 150 godina svako malo „zaokreće“ upravo zato da se ne bi okrenula sebi.

 

Slede novi biseri u nisci raskošnih Guzijanovih tupoumosti. „Koliko god“, trbuhozbori Jeremić, „usklađivanje sa spoljnom politikom EU bilo važno, mnogo je važnije da ovde postoji vladavina prava i da se stane na put korupciji“. I to je fakat. S napomenom da bi Srbija - da je sama bila u stanju da zavede vladavinu prava i da iskoreni korupciju - odavno bila u EU ili joj EU ne bi ni bila potrebna.

Široke su, međutim, međe Vuka manitoga. Nije on baš za neuvođenje sankcija po svaku cenu. Nije on „kao neki drugi (koji li Bože) „rekao da neće uvoditi sankcije Rusiji, pa promenio stav posle izbora“. „Ako nam“ - zbori nadalje Vuko - „kažu bombardovaćemo vas, uvešćemo vam iste sankcije kao Rusiji, onda to treba ozbiljno uzeti u razmatranje.“ :lol_2:

 

A zašto pasivno čekati „pretnje bombardovanjem“ - Jeremić to uvaljuje kao dubaru, ali taj scenario ne mora biti fantastičan koliko izgleda - i zašto hladnih glava ne razmotriti pravce razvoja belosvetske situacije, konačno izgraditi sopstvenu, a ne neku spoljnu politiku, pa tu politiku više ne menjati, to Jeremić nije pomenuo.

Na neprijatno novindžijsko pitanje: „Koliko je bitno za stav njegove (jebene, prim, S. B.) stranke to što je Rusija agresor u Ukrajini, što je otela deo teritorije te zemlje, kao i zločini koji su počinjeni u Buči“, Jeremić je potražio pribežište u resantimanu, sigurnoj kući nitkova. „Ja se sećam“, izjavio je, sav tronut, „i nekih tela u Račku i nekih drugih incidenata za koje se kasnije ispostavilo da nisu baš takvi, a korišćeni su kao povod za agresiju za suverenu državu.“ Sad slušajte vamo. Srbija debelo zaslužuje da Jeremić jednog dana zasedne u Prezidencijalni konak. :lol_2:

 

(Drugi bold u ovom tekstu bolje da sam kopirala u odgovoru na post na temi vox pop.)

 

 

 

Link to comment
Share on other sites

SUBHUMAN RESOURCES
 28.05.2022.

 

Kad je ono DSS, s Koštunicom na čelu, spao ispod cenzusa i prdnuo u čabar, iako je zasmrdeo do neba, momentalno sam zapao u umiljenje. (Ako ne znate šta je „umiljenje“, pitajte Koštunicu. On se razume u pravoslavlje.) Koštuničin odlazak u mirovinu sam privideo kao definitivni odlazak cincarsko-kalburske čaršije u ropotarnicu istorije. Ali sam se zajebao u računu.

I ne samo da sam se zajebao u računu, nego sam Referendumskog Lopova uskoro počeo praviti od blata, kao što sam, iako sam je žestoko plajpičio, od blata počeo vajati Ljilju Smajlovićku. Kao što sam - kad je i on smenjen - od smese govana i blata počeo praviti Smajlovićkinog naslednika na Politikinom tronu, tzv. Rakića.

Otac te sunovratne trajektorije - ni involucija nije prejaka reč - te rđave beskonačnosti srozavanja sa zla nagore, nije niko drugi do Vojislav Koštunica, rezervni Milošević, zagonetna ličnost, bez boje, ukusa, mirisa i energije, koja je - sami bog zna kako - svaki zametak napretka sasecala u korenu pravdajući tu opstrukciju potrebom za „državnim kontinuitetom“.

Što bi samo po sebi bilo za pohvalu pod uslovom da je država Srbija postojala. Ali (osim čisto formalno) nije postojala. Bilo je to međunarodno priznato, temeljno razvaljeno Mačje Jebalište, sigurna kuća za ratne zločince, poreski raj za lopove, muljatore i jurodivce svih boja.

Referendumska Lopuža je čak i takvu, do temelja sjebanu državu, dodatno sjabala nekolikim državnim udarima koji su glatko prošli ispod radara tzv. demokratske javnosti. (To je, uzgred, razlog što svako malo uskliknem „udri, Vučiću“ i što negodujem što Vučić ne udara.)

Taj i takav Koštunica bio je klerofašista s dna kace, ali s ljudskim likom. U strogoj diskreciji. Nije on, naravno, imao ništa protiv da se zapali poneka džamija - šta džamija, nije žalio ni Beograd - pa da skriven u nekom mutlaku uživa u osveti srpstva. Ali nije javno huškao na paljevine i nije se lično pojavljivao s bakljom u ruci.

 

Da ne dužim. Vratimo se na moj zajeb u računu. DSS, naime, nije otišao u ropotarnicu istorije iz prostog razloga što iz te ropotarnice nikada nije ni izašao i što je raznoraznim hokuspokusima mic po mic Srbiju doveo na ivicu istorijske ropotarnice. Ali je došlo do smene generacije. Cincarsko/kalburska čaršija raspolaže neiscrpnim subhumanima resourceima.

Mislio sam: „Dobro de, istorija se ponavlja - to je poznato - ali zašto se ponavlja Koštunica?“ Tako sam mislio zato što novi (doživotni) predsednik DSS liči kao jaje jajetu na Koštunicu iz mlađih dana. Je l’ vidite vi šta je tradicija? U DSS se s kolena na koleno ne prenosi samo sumanuta politika nego i blentavi izgled. :lol_2:

Ali izgleda da se orijentalno lukavstvo nije prenelo sa oca Koštunice na sina Jovanovića. Ono što je Koštunica radio u potaji, koristeći huligane i Udbu, Novokoštunica radi otvoreno. Bez rukavica. Tako je DSS omladina organizovala polunasilan protest protiv manifestacije „Mirdita, dobar dan“ pod parolom „Mirdita, laku noć“. Laku noć, pameti.

 

 

Link to comment
Share on other sites

  • 3 weeks later...

Iza je Rusija :lol_2:

17.06.2022.

 

Svašta se ovih dana pojavljuje na Viberu, mom prozoru u svet. Samo sat-dva nakon zakasnelog gledanja Sarapine seanse isterivanja đavola i raskrinkavanja antisrpskih sekti, na Viber mi stiže poruka s faksimilom krivične prijave protiv Nenada Čanka. :lol_2:

Videvši da u zaglavlju prijave piše „Osnovno javno tužibapstvo, Novi Sad“, (pogrešno) misleći da je tužibapstvo podnelo prijavu po takozvanoj službenoj dužnosti, uplaših se da je naša politička scena iz histerične faze prešla u psihotičnu. Stvar se, međutim, ubrzo razjasnila. Još uvek smo u zoni komfora histerije. Prijavu je podneo nekakav desničarski pokret poetskog imena - ko da mu je, božemeprosti, kumovao Bećković - „Nema nazad - iza je Srbija“.

Pre nego što pređemo na „meritum stvari“, valja naglasiti da se ime pokreta zajebalo u računu, još kako ima „nazad“. Tek nas čeka napredak u tom pravcu.

 

Pogledajmo šta piše u prijavi. „Podnosim“ - kaže prijavljivač - „krivičnu prijavu protiv Čanak Nenada iz Novog Sada, bla, bla, bla, jer je dana tog i tog ugrozio sigurnost Putin Vladimira, predsednika Ruske Federacije, jer je dana tog i tog na televizoru tom i tom izjavio da, citiram po sećanju, „ovo“ (rat u Ukrajini, prim. S. B.) „mora završiti porazom Rusije i smrću Putina“.

 

Pitanje od 1.000.000.000.000 muda sterlinga u drahmama konvertovanih u rublje glasi - zašto je prijava protiv Čanka podneta novosadskom, a ne moskovskom javnom tužibapstvu. :lol_2:Sledi pitanje od nešto manje muda promenjenih na crno u rublje - zašto prijava nije podneta tužibapstvu BiH jer je Čankova izjava data nekom bosanskom televizoru.

Pitanjima nikad kraja, što rekla špica „Utiska nedelje“. Ako je svakome ustavom zagarantovano pravo da konfabulira, halucinira i bulazni, to pravo ne podrazumeva ničiju obavezu da konfabulacijama, halucinacijama i bulažnjenjima širom otvara vrata medija - kao što je to npr. učinio Sarapa sa borcima protiv satanizma - i kao što su to učinili manje-više svi mediji sa konfabulacionom krivičnom prijavom protiv Čanka.

Brzina kojom novosadsko tužibapstvo bude odbacilo konfabulacionu prijavu - pod uslovom da je odbaci - biće pokazatelj sporosti kojom će ova zemlja ići u „nazad“, za koje prijavljivači tvrde da ga nema.

Ako, međutim, malo bolje zavirimo u političku pozadinu, tj. dupe, prijave, videćemo da to i nije toliko prijava koliko dojava (a možda i najava).

Prijavljivači preko novosadskog tužibapstva - i pojačala opozicionih medija - šalju poruku Putin Vladimiru koja kaže: „Vidite li, baćuška Putine, koliko mi brinemo za vašu sigurnost. Naše je bilo da podnesemo prijavu, a vi ako nas se setite za dan KGB, setićete se, ako ne, nikom ništa“. :lol_2:Sledi spisak zajeba u računu. Prvi se u računu zajebao prvooštećeni Putin. Trebalo je da udari na Srbiju, a ne na Ukrajinu. Dosad bi malo ko u Srbiji govorio srpski. A ime pokreta se, kad bolje razmislim, dvaput zajebalo u računu. Em ima nazad, em iza nije Srbija, nego Rusija.

 

Nisam sanjala da ce krenuti ludilo zbog Canka....

Link to comment
Share on other sites

Kvota neodlučnosti

 

Ako bi trebalo u jednoj reči opisati srpske politike (svih vremena i boja), onda je ta reč - neodlučnost. Politička neodlučnost je u Srbiji pravilo, uz nekoliko retkih izuzetaka koji ga potvrđuju.

 

Koreni političke neodlučnosti kriju su u neiskorenjivoj sklonosti u „našem narodu“, poznatoj kao i jare i pare, a među bezobraznim pripadnicima „našeg naroda“ kao neodustajno iznalaženje načina kako da se karaš ko štuka, a da ti ne uđe.

 

Najveći izuzetak - koji umalo nije ukinuo pravilo - bio je period srpskog marksizma, lenjinizma, komunizma i kretenizma. Nije greška, kretenizam se pokazao politički vrlo probitačnim. Bilo je dovoljno 13.500 odlučnih ljudi - koliko je KPJ imao članova pre rata - da iz korena promeni zemlju, doduše ne nabolje u svim stvarima, ali u mnogim da. Nisu, fakat, drevne komunjare mnogo znale, većina nije znala ništa, ali su znale šta hoće, šta neće i - važnije - kako da realizuju to što hoće. I - najvažnije. Nisu uzmicali pred rizicima.

 

Da su 1941. postojale kladionice, šta mislite kolika bi bila kvota za opkladu da će šačica gologuzih radnika, seljaka i omladinaca pobediti u ratu s Vermahtom, pred kojim su spadale gaće i tadašnjim velikim silama. Odmah da kažem - kvota bi bila ogromna, jer se najveće kvote određuju za najmanje verovatne pobede, kako u fudbalu, boksu, itd., tako i u istoriji.

 

Da skratim. Komunisti su bili najveći izuzetak od Ćosićevog pravila da Srbi dobijaju u ratu, a gube u miru. Dok su dobijali - a dugo su dobijali - i Ćosić je bio komunista. Kad je komunistički brod počeo da tone, a kvota počela da opada, Ćosić je zbrisao s broda i uložio silnu energiju da Srbiju vrati na fabrička podešavanja dobijanja u ratu i gubljenja u miru. U čemu je u potpunosti uspeo. Što se iz priloženog i vidi.

 

Biti neodlučan, tj. ne moći prelomiti i doneti odluku hoćeš li jedno ili ono drugo, uvek završava gubitkom i jednog i drugog. I to u najboljem slučaju. Bude tu i većih belaja. Ima tu još jedna zaguljena stvar: ako nisi u staju da se odlučiš, a kad je odluka neizbežna, onda umesto tebe odluči neko drugi, a taj drugi po pravilu izabere ono što je u njegovom, a ne u tvom interesu.

 

Srbija se ponovo našla u ćorsokaku nedolučnosti. Olako je svaljivati odgovornost na Visoka Leđa - kojima odlučnost, fakat, nije ključna vrlina - ali može li posle decenija i decenija brljotina i neodlučnosti više iko biti odlučan. Ðinđić je, recimo, pokušao, znamo kako je završio.

 

Ne kažem da bi Visoki, ukoliko bi doneo odluku (svejedno kakvu) završio kao Ðinđić, kažem da je naša istorija istorija neodlučnosti i da smo manje-više svi - ne samo Visoki - uslovljeni neodlučnošću. Ni navučeni nije prejaka reč. Neodlučnost je slična heroinu. Heroin ti daje grejs period tokom koga možeš odlučiti da prestaneš da se fiksaš. Po isteku tog perioda više nema nazad. Slično je i sa neodlučnošću. Postoji granica posle koje nisu u stanju da se odlučiš. Ali boli nas qurz, odlučiće umesto nas neko drugi.

 

==============================

 

Ovde ga je uboo, u sridu! :lol_2: Što se mene tiče, upravo ovo je jedan od tri, četiri top razloga zbog kojih ne mirišem uglavnom nikoga tu, počevši  od moje familije :lol_2:  Svi su takvi kao iz ove priče. I zbog takvih i dok oni izmrse njihovih sto miliona "varijanti" o svakoj temi, kad god treba da se radi nešto konkretno, što nije "hvatanje radosti dana", čovek može da dobije samo nervni slom, ili ako je srećniji, napade panike, kad prođe kroz nekoliko meseci/godina/decenija tog maltretiranja sa njima, pa da pusti paru posle :lol_2:

 

Na primer, tako je moj otac nekoliko godina kupovao televizor, kad se stari pokvario. Verovatno su mu bili propali kondenzatori ili nešto, i onda su se gubili kanali, pa su morali na svakih pola sata da se okreću oni potenciometri za nameštanje kanala, kako su tada pravljeni televizori. To je bio neki stari model Decca "televizora u boji" iz 1978 ili 1979. I tako je ovaj na kraju kad se televizor pokvario, 3, 4 godine slobodno mislio, i svakodnevno okretao te potenciometre, umesto da kao covek kupi nov televizor, i sve vreme baš kao što piše merio i jare i pare, i nervirao svakoga normalnog unaokolo. Na kraju je umro, dan pre onih prvih izbora 1990, kad me je veče pre nego što je umro od aneurizme čisteći sneg zvao u pola deset noću da me pita da li valja... ne znam koja je marka bila, Sony ili Sanyo, to je bilo kad je bio Ante Marković, pa je došla roba iz uvoza, a ne secam se zato što je moj odgovor godinama bio isti - valja, kupi, samo nemoj više da podešavaš kanale svakih pola sata. Strašno.

 

Dobro, bar nije uspeo da glasa za njegovog miloševića, tako da mi užeporodična karma nije ukaljana tim gadom "glasanje za nacoše" :lol_2: Majka me čak prijatno iznenadila na onim izborima kad je kandidat bio onaj beli. Izašla na izbore da glasa za Čanka, zato što je po njoj on jedini tada hteo u NATO i EU :lol_2: E, ja nisam izlazio na izbore preko 15 godina, do ovih prethodnih, a baba koja je tad imala blizu 80 ide da glasa za onoga koji jedini hoće u NATO i u EU :lol_2:

 

Poenta je - svi su kao iz ove Basarine price. Zato ih niko nece, i zato im je kako im je, i kako i treba da im bude :lol_2:

 

 

Edited by Milenko Puzigaca
Link to comment
Share on other sites

Eto :lol_2:

 

Nego htedoh da kazem da mislim da ranije, ni tamo ni ovde, nisam imala post gde pominjem canka...sve do ove posete ukrajini. Kakav okidac je to bio. Sad bih i ja glasala za njega - da se pomogne Vucicu da uvede saksije Federaciji jer Canak radi za ava, suska se (ako ti je promaklo). Pogledacu jos video iz neke emisije sinoc je to bilo, posto sam procitala neke izvode iz intervjua pocinjem da se plasim totalnog pomracenja umova prvo zbog te posete a zatim zbog prepricavanja kako u ukrajini divljaju zveri....dok u osnovi delimicnog pomracenja uma je taj stav o eu, nato i sve po redu.

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

 

Arogancija nemoći

 

Od pre nekoliko meseci - a pod uticajem ratnih operacija u u Ukrajini - termin „arogancija moći“ ponovo je vraćen u opticaj. Termin hoće da kaže da svaka moć - bila ona vojna, ekonomska (treba pomenuti i polnu), nužno podrazumeva aroganciju, a da arogancija još nužnije podrazumeva korišćenje sile, koja, kako znamo, boga ne moli.

 

Stvar se dodatno komplikuje ako se moć i arogancija upare s resantimanom, tj. osećanjima osujećenosti, odbačenost i istorijske nepravde. To su bili stvarni uzroci rata u Ukrajini. Majdan i ostale trice i kučine su bili samo Sarajevski atentati

Budući da je ovaj svijet tirjan tirjanima a kamoli blagorodnim dušama, a da se bajonetima može postići gotovo sve osim da se na njima sedi, arogantne moći se često zajebu u računu. Uzmimo vremenski udaljen, ali prostorno blizak primer. Bugari su, recimo, bili pleme turanskog porekla koje je očas posla pokorilo slovenski živalj, ali koje je za manje od pedeset godina zaboravilo svoj jezik i stopilo se sa slovenskim življem. Od Bugara je ostalo samo ime.

Ne kažem da će posle ukrajinskog rata - ako se ikada završi - Rusi progovoriti ukrajinski, a da će se samo nominalno zvati Rusi, ali kažem - a čini mi se da su i glavni Rusi toga svesni - da su od lepe gotovine napravili poveliku veresiju, da su ugled i uticaj - koji su hteli da povećaju - drastično srozali i da će imati grdnih muka s kontrolom štete. Kao, uostalom, i ostatak sveta, jer je rat Ukrajini geostrateški zemljotres snage sedam stepeni Merkalijeve skale, a ne kafanska tuča balkanskih plemena.

A kako izgleda arogancija nemoći, videli smo prekjuče, prigodom uvaljivanja ko zna koje po redu prištinske dubare o kosovizaciji tamošnjih ličnih karti i registarskih tablica. Da je, počem, Koštunica na vlasti, promptno bi usledila paljevina džamija, poslastičarnica, radionica kora za pite i baklave i demoliranje Beograda. Visoka Adresa se zadovoljila plamenom govorancijom čija je poenta da nikakve paljevine neće biti.

Sledeće redove posvećujem Nj. s. Porfiriju. U drevna vremena, dok se monasi još nisu bavile politikom, duhovni oci su preambicioznim učenima govorili da se - ako im je namera da savladaju strasti - okanu maksimalističkih ciljeva, tj. borbe s najtežim gresima, nego da počnu od onih, naoko sitnih, kojima su prvo podlegli, a koji su mic po mic prešli u dijalektičku fazu lokomotive.

Srpski istočni kosovski greh - uz delimični izuzetak SFRJ-otovog perioda - bio je (i ostao) arogancija.

 

Kosovskim Albancima (tada relativnoj veličini) 1912. je vrlo arogantno „poručeno“ - vi ste na srpskoj zemlji, ima tu da mirno sedite, da stružete drva, pravite baklave i da jedete marmeladu, a najbolje bi bilo da se iselite u Anadoliju. Isto to im je - u još gorem obliku - preko Miloševića kao portparola „poručio“ i Ćosić. Pa se posle presaldumio i založio se za „podelu“. Kasno je, međutim, Marko na Kosovo došao, a zašto je zakasnio, o tome čitajte u sutrašnjem broju.

  • Like 3
Link to comment
Share on other sites

  • 1 month later...

Kozačko-skupštinska mrsomudnjava Vladete Jankoviće - koja je izazvala pravu egzaltaciju i u Kitaj Gorodu i u Euromahali - još jedan je u beskonačnom nizu dokaza da se ovdašnji živalj (svih boja) nikada neće vinuti do saznanja da ako, recimo, danas praviš teška sranja, sutra ti neće doneti „bolji život“, nego ćeš prekosutra morati da pojedeš govna. To je loša vest.

 

Dobra je kao u onom vicu s bradom - govana ima kol’ko oćeš.

Sad slušajte pažljivo: količina govana koju danas saborno jedemo - i tražimo repete - nekim istorijskim hokus-poksuom, koji mi nikad neće biti jasan, četvorostruko je manja od količine koju su prekjuče nasrali Koštunica i Tadić, Vladeta je tu, kao saputnik kontrarevolucije, samo zanosio muda.

 

Ergo, kad čujem Vladeta kako palamudi o Srbiji kao „zemlji bez poštenih izbora“, koja „ne može biti srećna i poštovana zemlja“, momentalno se mašim za figurativni pištolj. (Kamo sreće da sam se blagovremeno mašio za pravi.)

 

Ne mogu a da se ne zapitam da li su se Koštunica & Co uspentrali na vlast na nekim „poštenim izborima“ ili su to učinili koristeći Đinđićev leš kao odskočnu dasku. I još nešto. „Na vladi“ se nisu obreli sutradan, 13. marta, samo zahvaljujući drljavosti o zajebu u računu. Krvavi tragovi zločina i dalje vode u DSS-ov mutlak, ali pred mutlakom stoji kordon „patriotskih intelektualaca“, koji ih briše.

 

Kad su konačno zaseli „na vladu“, produžili su tamo gde je Milošević stao i u potuljenom procesu renacifikacije otišli mnogi dalje u dubine pokvarenjaštva, do kojih ni Milošević nije hteo da se spušta.

 

Nabrojati sva govna koja su nasrali nemoguća je misija. Velika većina, uostalom, izasrana su ispod radara, ona koja su ipak izvirila iznad radara složna braća su odgurnula ispod, a u tom poslu im je naruku išlo zastrašujuće odsustvo empatije najširih narodnih masa.

 

Videh u novinčinama da je karaepiskop Pahomije delio visoka odlikovanja, pa se setih teškog sranja koje je napravio, a iz koga ga je izvadio - ko - Referendumski lopov, ko drugi.

 

Da se podsetimo, Karapahomije je u povratu seksualno zlostavljao dečake, a ispod radara je izvirio kad ga je zgroženi psihijatar koji je lečio jedno zlostavljano dete prijavio organima gonjenja. Šta će, kud će, organi gonjenja su krenuli da Pahonija gone po službenoj dužnosti. Nisu daleko dogurali sa gonjenjem.

 

„Patriotski intelektualci“, doduše, nisu napisali peticiju - što me živo čudi - ali je u odsudnom momentu na crime scene stupio Koštunica, koji je tadašnjem ministru pravde, sudiji za vešanje, Stojkoviću, naredio da „zastari proces“, sa obrazloženjem da presuda Pahomiju ne bi bila u „nacionalnom interesu“.

 

Sad me dobro slušajte: nacija/društvo/država čiji je „nacionalni interes“ da perverzni kalcan nekažnjeno guzi dečake zaslužuje Pola Pota, koga nismo fasovali iz prostog i neobjašnjivog razloga zbog koga jedemo četiri puta manje govana nego što je nasrano. Što ne znači da - kad kucne njegov čas - Pol neki Pot neće doći. A tad ćemo jesti pet puta više govana nego što je nasrano.

  • Thanks 1
Link to comment
Share on other sites

Za razliku od Joanikijevog vozdviženija na tron Sv. Petra Cetinjskog koje je izvršeno desantom na Cetinje - umal, grešna mi duša, ne napisah „Drvar“ - velepotpisivanje takozvanog Temeljnog ugovora između CG i SPC obavljeno je - na prepad, u potaji, daleko od očiju javnosti.

 

Ako je verovati crnogorskim medijima, Porfirije i svita su na svetotajinsko mesto potpisivanja došli na način koji se u međunarodnom pravu zove Illegal Entry, što će reći da nisu prošli pasošku kontrolu, nego onako, s neba pa u rebra, ko biva... Kao svoji na svoje. Koji će nama qwrz pasoš.

 

Što malčice derogira Porfirijevu postpotpisnu izjavu da će SPC strogo poštovati ustav i zakone CG, kao što ih poštuje svugde, cinik bi rekao - svugde gde mora. Stvar je, dakle, završena. Ukoliko SPC-ova „tvrda struja“ ne proglasi ugovor nevalidnim jer je drugi potpisnik bio „nekrst“ Abazović. Blaženopočivši otac Temeljnog ugovora, Amfilohije, upravo je tako zvao Albance i muslimane - „nekrsti“. Ne bi njemu majci neki Sejdo bio supotpisnik.

 

Svojevremeno sam pizdeo zbog toga, ulazio čak i u žustre prepirke, ali mi je s vremenom postajalo sve jasnije zašto Grci pravoslavne Slovene, na čelu sa nama, zovu - „nedokršteni“. No, to je tema za neku drugu priliku. Naša današnja tema je pitanje od 1.000.000.000.000 juana: kako to da srpski crkveni oci, listom doktori teologije, nikada nisu utuvili jednostavan nauk: kako seješ, tako ćeš požnjeti.

 

Da ne pominjem pitanje od 1.000.000.000.000 grivni: da li su pomenuti doctori serbicusi ikada pojmili (lično čisto sumnjam) šta je - kad ga je stena na kojoj je izgradio crkvu molila za neku ovozemaljsku uslugu - Gospod hteo da kaže Sv. Pavlu kad mu je rekao: „Ne mere, sila moja u slabosti se pokazuje sa svim.“

 

Između ostalog je hteo da kaže - a nije rekao znajući da je to džaba krečenje - da se slabost ispoljava kroz silu. Gledamo poslednjih meseci kako se strukturna slabost, izanđalost i obesmišljenost ovog sveta ispoljava u ratu. A tek ćemo gledati.

 

Atavistička kmetsimanovska upornost da se neki crkveni naum ostvari pošto-poto, na silu - ili na prevaru - čak i u situacijama kada se to može postići mirno i na regularan način, nikada ne izađe na dobro.

 

Crna Gora nije Srbija. Lako bi se, naime, moglo dogoditi da supotpisnik TU Dritan Abazović - koji je iz faze džezve ekspresno prešao u fazu ekspres-lonca, sa amibicijom da pređe u dijalektičku fazu lokomotive - vrlo brzo bude vraćen u fazu fildžana, a da sledeća CG vlada jednostavno poništi Ugovor.

 

I šta onda. Kako šta? Ponovo litije, ponovo naricanja, ponovo pasivna agresija, koja povremeno prelazi u aktivnu. Ali to u suštini i jeste cilj - naravno podsvesni/nesvesni - neoduhovljenih srpskih crkvenih i nacionalističkh kulturnih elita (gorih od rulje): neprestano pokušavati da se nezaustavivo narastanje slabosti prevaziđe silom.

 

Škola komunističkog jahanja - kroz koju su prošle i srpska crkva i srpsko društvo - završena je sa - nedovoljan 1. Što znači da će i crkva i društvo ponoviti razred.

Link to comment
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Ne samo Famozno, cela Srbija se već nekoliko dana vrti oko dupeta, živ nisam da dočekam četvrtak (dočekaću ga u trenutku dok čitate ove redove) da vidim da li će i Ljilja Smajlovićka napisati nešto na tu temu. Samo ona nije. Sumnjam da će odoleti. Izazov je to za nju. Kad bi joj neko začepio usta, progovorila bi na dupe.

 

Kao čovek „klozetskih (i guznih) metafora“ (Lj. Smajlović), nisam mogao a da se ne zapitam šta li bi se dogodilo da se Ðilas, Dragan, ne Milovan - koji je homofob kao i Nikanor, samo mudro ćuti - najeo ludih gljiva, sazvao konferenciju za štampu i u etar izgovorio ono što je Nikanor rekao u pastirskoj besedi.

Evo šta: Da se to Draganu omaklo, bolje bi mu bilo da se nije ni rodio. Tabloidi bi ga danima čerečili - možda je bolja reč „guzili“ - a reagovalo bi i tužibapstvo. I to s dobrim razlogom. Takve govorancije ne bi smele da prolaze nezapaženo od tabloida i (tabloidnih) tužibapstava.

 

Elem, sa velikim zakašnjenjem se na televizoru Pink oglasila i prvojebena stranka, Ana Brnabićeva. Evo šta je mudroslovila: „Da li me je pogodilo nešto od toga, pa jeste, naravno. Kada god vam neko pomene dete, to je, ja mislim, za svaku osobu kao užaren štap u oko. Da li me je pogodilo da neko (ko li, bože, prim S. B.) za moje babe i dede kaže da su koljači srpskog naroda, naravno, užasno me pogodilo, ljudski.“

 

Ali, ali, nastavila je Anči da mudroslovi: „Srpska pravoslavna crkva je jedan od osnovnih stubova srpskog društva i naroda“, i naglasila da nikada nijednu reč protiv SPC neće reći. (Porfirije, ovo je za orden Sv. Save.)

 

Čekaj malo. Zašto bi išta govorila protiv SPC. SPC je vrlo širok pojam, koji obuhvata i daleku prošlosti i čemernu sadašnjost i (nadam se blisku) eshatološku budućnost. Osim nekolicine estradnih parapolitičkih kalcana i popova - i njihovih svetovnih zanosača muda - u SPC obitava čitavo jedno mnoštvo čestitih episkopa, monaha i svetovnjaka. Da budem do kraja precizan - ono najbolje u SPC je sakriveno daleko od očiju javnosti. I tu treba i da ostane.

 

Dobar glas se daleko čuje, rđav još dalje, sledstveno je Nikanorov megaluping odjeknuo ne samo u regionu nego i u inostranstvu, odakle mi je sa jedne (dobronamerne) katoličke adrese - u pitanju je Srbin, katolik, ime i br. lk poznati redakciji - stiglo Viber pitanje: da li se Porfirije oglasio povodom Nikanorove brljotine.

Nakon što sam poruku pročitao i povratio dah od grohotnog smeha koji me je obuzeo, reviberovao sam drugu, biseru rasutom u svetu, da je Porfirije reagovao tako što je otišao na trening pravoslavne košarkaške reprezentacije Srbije.

 

Završni redovi su ekskluzivno posvećeni Porfiriju, ali ako još neko ima uši, i on će čuti. Trpanje u bulju jeste težak greh, u vrhu spiska tzv. smrtnih telesnih, ali na tom spisku ima i mračnijih rabota, incest npr., da ne pominjem kozojepstva i kravojepstva. Ono što je zajedničko svim tim gresima je - oprostivost. Netelesni, međutim, greh protiv Sv. Duha, koji je ponekad teško primetiti, neće biti oprošten ni u ovom ni u onom veku.

 

===================

 

E, jel ostao ovde kakav patriota da objasni kako to boravljenje na takvim odvratnom mestu gde se ama bas protiv svega sto nije palanacka istost deru nije uvreda, i po cemu to takvo mesto ne treba silom civilizovati ako ometa razvoj celog regiona, i kako to Tito i komunisti nisu tesko najebali odrzavajuci tu neko vreme privid da je polunormalno, i jos cime su to onakvi koji se vec 35 godinama dernjaju po ulicama protiv svega opravdali svoje postojanje? Po čemu to nije očigledno divljastvo, definicija divljastva, kad negde kao imaju neke "zakone" a onda ih ne sprovode ili ih sprovode selektivno? Zasto je npr uhapsen onaj sto je upao u TV kadar pa "vređao Srbiju" a nije uhapsen pop koji mnogo gore "vređa Srbiju" samim svojim postojanjem? Ima li kakav patriota da objasni, ali svojim rečima?

 

To, i da li onda npr ja mogu da nekaznjeno pozivam na oruzani obracun sa raznim litijašima, jer iskreno, meni mnogo zlokobnije izgledaju takvi kad pocnu da mrtvi ozbiljni kao da su se upuvali u crkvi paradiraju ulicama noseci one motke i koplja sa nekakvim zastavama i slikama bradatih čilagera, nego gomila edera u šarenim kostimima koji se smeju, makar imali bradate čilagere okačene na urac. Ili treba prvo da se zapopim, pa tek onda mogu nekaznjeno da pozivam na ubistva u toj zemlji pravednika, poštenjačina i moralnih gromada?

Edited by Milenko Puzigaca
Link to comment
Share on other sites

To, i bilo bi zanimljivo da svojim rečima opišu bar jednom posle svih ovih decenija šta je u njihovim glavama, i zasto se oni deru protiv ama baš svega, a u preko 90% slučajeva nista od toga nema ama baš nikakve veze sa njima. Jel im to od rođenja, ili su naknadno nadogradili, što se ne leče od toga, kod psihijatra, i takođe, kakav je to osećaj biti slobotomiran? Da čujemo.

 

Da, takođe, zašto je nešto loše i zasto nije moralno opravdano takve guziti svim raspolozivim sredstvima, ako se nalaze gde im mesto nije, i svojim postojanjem ometaju razvoj celog okruzenja, kome kao drustvo, ako se to uopste moze tako nazvati, ama bas nista ne doprinose, nego samo od njega uzimaju, kao pravi drustveni parazit i sociopata.. I to bi bilo lepo da se cuje grandiozna misao.

Edited by Milenko Puzigaca
Link to comment
Share on other sites

...deo iz kolumne o tome kako milos jovanovic ima resenje da srb bude kao svicarska i jos bolja :lol_2:

 

...............Tumarajući po bespuću internetske zbilje u potrazi za nekim drugim Jovanovićem nabasah na intervju inkriminisanog Jovanovića. Šta da vam kažem? Sve opšte DSS bulažnjenje do opšteg DSS bulažnjenja - i Koštunica bi potpisao svaku ka vladičinu - osim odgovora na kretensko pitanje od 1.000.000.000 juana - „da imate čarobni štapić, šta biste momentalno promenili u Srbiji“ - i još kretenskijeg odgovora, koji, što reko blaženopočivši Žika Obretković, navodim „u celini i celosti“.

„Nabavio bih nam nuklearnu bombu“, priopćava Miloš SNiS-u. I eksplicira: „Zato što je to polisa osiguranja za vijeki vjekova. Da budete svoji na svojem, da ne razmišljate da li će biti rata za 10, 15 godina, već da se posvetite jačanju kulture, pravljenju bazena, izgradnji puteva, da živimo deset puta bolje nego Švajcarska.“

 

Pre nego što zađemo u sitna crevca, najpre razmotrimo kako se to nabavlja nuklearna bomba? Možda na crnom tržištu? Teško. Atomskih bombi (zasad) nema na lageru. Postoji još jedan način, a podozrevam da Jovanović na njega računa. Evo, ovako „mi koji možemo i ono što ne možemo“ nabavljamo atomsku bombu. Čim se uspentra na vlast, Jovanović se u ime svih nas (jebo ja nas) dobro namaže vazelinom, odleti u Moskvu, uvuče se duboko u rusko dupe i trijumfalno izađe iz bulje sa atomskom bombom u ruci.

 

 

 

  • Like 1
Link to comment
Share on other sites

On 8/25/2022 at 5:51 PM, Mama_mia said:

...deo iz kolumne o tome kako milos jovanovic ima resenje da srb bude kao svicarska i jos bolja :lol_2:

 

...............Tumarajući po bespuću internetske zbilje u potrazi za nekim drugim Jovanovićem nabasah na intervju inkriminisanog Jovanovića. Šta da vam kažem? Sve opšte DSS bulažnjenje do opšteg DSS bulažnjenja - i Koštunica bi potpisao svaku ka vladičinu - osim odgovora na kretensko pitanje od 1.000.000.000 juana - „da imate čarobni štapić, šta biste momentalno promenili u Srbiji“ - i još kretenskijeg odgovora, koji, što reko blaženopočivši Žika Obretković, navodim „u celini i celosti“.

„Nabavio bih nam nuklearnu bombu“, priopćava Miloš SNiS-u. I eksplicira: „Zato što je to polisa osiguranja za vijeki vjekova. Da budete svoji na svojem, da ne razmišljate da li će biti rata za 10, 15 godina, već da se posvetite jačanju kulture, pravljenju bazena, izgradnji puteva, da živimo deset puta bolje nego Švajcarska.“

Ovakav idiotluk zaista oduzima dah! Da neko čarobni štapić proćerda na nuklernu bombu! Ovo samo koštunjavi moron može. Dete u zabavištu bi razumelo elementarni princip da ako želiš neke stvari onda ih direktno tražiš od čarobnog štapića, dakle direktno tražiš "jaku kulturu, puteve i bazene" - jer č.š. to može da stvori, a ne tražiš nešto što će tek POSREDNO da ti omogući da dobiješ to što zaista želiš. A već dete u srednjoj školi bi razumelo da je nuklerna bomba jaaako loš posredan način da se dobije kultura i bazen...

Edited by bohumilo
  • Thanks 1
  • Ha-ha 1
Link to comment
Share on other sites

17 hours ago, bohumilo said:

 A već dete u srednjoj školi bi razumelo da je nuklerna bomba jaaako loš posredan način da se dobije kultura i bazen...

 

... ako kultura sa bazenom u srbiju moze da se uvede preko atomske bombe - nije problem.

 

Sta zna dete...

 

ps. milos jovanovic bolesno duhovit kao i njegov mentor i slicni

Link to comment
Share on other sites

...traje fascinacija srpskom atomskom bombom

 

..........Ko pročita Mijatovu knjigu, saznaće još nešto: naime da je Đinđić bio Srbin ništa manje „tvrd“ od nabavljača srpske atomske bombe M.Jovanovića, ali da je, za razliku od Jovanovića, znao puteve koji vode do Srbije onakve kakvu Jovanović vlažno sanja. Srbija (svih boja) nije htela da krene tim putem.

 

Zato skupljajte dobrovoljne priloge za atomsku bombu.

Link to comment
Share on other sites

Taman se ponadah da su avgustovski dani dupeta prošli i da su guzni problemi stavljeni ad acta, ne lezi vraže, ispade da uzalud behu sve nade moje. Sa Visokog mesta najpre je blagoobavešteno da se Prajd otkazuje, da bi potom - kad je Visoko Mesto doknalo da nije „vlasno“ da otkazuje skupove koje nije samo zakazalo - bilo oglašeno da je „skup zabranjen“ i da tu ništa ne mogu promeniti ni Putin ni Bajden ni ostale urgencije sa najviših međunarodnih mesta.

 

Da nekim slučajem krečim po tržišnim cenama, dosad bih zaradio desetine miliona evra na besplatnom dokazivanju da nesmetano održavanje Prajda nije (bar ne bi smelo da bude) pitanje ljudskih prva, „tradicije“, različitih pogleda na seksualnost i ostalih trica i kučina, nego kamen kušnje autoriteta države koja je takve manifestacije zagarantovala ustavom i zakonima.

 

E sad, pitanje je od 1.000.000.000.000, ovoga puta ne sendviča, nego rubalja, kako je došlo do toga da srpska javnost, a bogme i većina demokratskih državnika budu neuporedivo rigidniji prema homoseksualcima u demokratskoj Srbiji nego što su to bili u SFRJotovoj Socijalističkoj Republici, u kojoj je homoseksualnost (oba pola) bila zakonom zabranjena.

 

Uprkos zakonskoj zabranjenosti, ne sećam se da je za SFRJotovog vakta ijedan tobdžija ili furundžija zglavinjao u mardelj zbog protivprirodnog bluda - na koji se gledalo popreko, ali kroz prste - osim, naravno, ukoliko bi bludno zloupotrebio neko maloletno čeljade. Što je ako se zoveš Pahomije u demokratskoj Srbiji Referendumskog Lopova, bilo ako i ne baš dozvoljeno, a ono podložno takozvanoj zastari.

 

Sedamdesetih godina prošlog veka u Beogradu bilo je ne više od sedam-osam kriminalaca koji su maltrertirali pedere u parku kod Manježa, u Beogradu treće decenije XXI veka ulicama se valjaju desetine hiljada „porodičnih muškaraca i žena“ koji traže prolivanje pederske krvi, a među tim domaćinima i domaćicama ima i puno kaluđera.

 

Apropo demonstrirajućih kaluđera: ne slušajte Porfirijeve nacionalne limunade i svetosavske oranžade, sad će Uncle Bas da vam prepriča šta o tome kaže vrelo pravoslavne mudrosti - svetootačka literatura. Evo šta kaže: kaluđer u rulji, vrevi i na ulici je loš kaluđer, promašio je poziv. A ako se kaluđer nađe u rulji koja traži linč pedera, dobro znajte da se taj trpa (ili trpa) u bulju, pa po principu „drž’te lopova“ protestuje protiv sodomije.

 

Pravo pitanje je postavio jedan Viber cinik: „Kako mislite da odbranite srpski narod na Kosovu - na kome sve vrvi od lažne kosovske policije i stvarnih trupa NATO - ako niste u stanju da u prestonici obezbedite održavanje uredno prijavljenog, mirnog skupa.“ Ima tu još jedno, za našu državu još neprijatnije pitanje. Ako antipederske litije nije organizovala ona sama - a nije, jer dok ne počeše litije nije imala ništa protiv Prajda - ako je, nadalje, svakom ko je to video jasno da litije nisu „spontane“ - da li ih možda nije organizovala neka druga država koja bi da svoje ingerencije proširi i na teritoriju naše države.

Edited by Milenko Puzigaca
  • Like 2
Link to comment
Share on other sites

Create an account or sign in to comment

You need to be a member in order to leave a comment

Create an account

Sign up for a new account in our community. It's easy!

Register a new account

Sign in

Already have an account? Sign in here.

Sign In Now
×
×
  • Create New...