Najzad da nađem malo više vremena...
Pa idemo redom. Mada iskreno rečeno pošto je ovo bila rasprava o autorima prilično mi je bez veze da sve to pišemo ovde pored onolikog pdfa Književnost.
E pa tako reci, o filmovima se može raspravljati na ovu ili onu stranu, ali nije Tolkin odgovoran za to što se od njega ekranizuje. Pri čemu su LOTR filmovi, šta god ko mislio o njima, apsolutno remek-delo i neprolazni klasik u poređenju sa kasnijim Hobitima , i verovatno i dobro odražavaju faze filmske industrije u kojima su snimani.
Kad kažem bajkoviti element mislim, pod jedan, na to da epskoj fantastici uopšte ne mora da bude cilj da oponaša realnost, niti da ima "realne" likove u smislu sivila. Barem je ja sigurno ne čitam da me podseti na stvarnost, pu pu pu daleko bilo. Mislim da je za nju bitna priča pre svega, i kako je ispričana. Je li fantazija ili nije? Ako nam se podrazumeva suspenzija neverice (ne mogu sad u momentu da se setim kako beše naš izraz za to) da prihvatimo svet u kome žive zmajevi, vilenjaci, čarobnjaci, u kome je magija normalna pojava i tako dalje, zašto da ne prihvatimo da ima likova koji su dobri i onih koji su loši, pri čemu može naravno biti i sivih i onih koji su fluidni, ali ne mora to biti nužan uslov da u njoj uživamo.
Pod dva, kad smo već krenuli s bojama, bajkoviti element za mene znači i da ćemo imati na jednoj strani belo Dobro a na drugoj crno Zlo, i da likovi mogu da se opredeljuju na ovu ili onu stranu ali da u konkretnom univerzumu i Dobro i Zlo postoje objektivno, a ne relativno u umovima likova i da ih sam pisac ne relativizuje za čitaoca.
Pod tri, uslov koji za bajkovitost nije nužan ali dobro dođe bio bi da Zlo na kraju bude kažnjeno po zasluzi. Dobro ne mora biti nagrađeno, kao što ne biva uvek ni u bajkama, ali Zlo bi trebalo da ima svoj završetak pa makar u poslednjoj knjizi serijala.
Naravno, ovo je moje lično viđenje EF-a i ne tražim da se bilo ko s njim složi, kao što se ni ja ne slažem sa prethodno navedenim
Ok za ostalo, samo ne bih se složila da je Frodo toliko siv, pre bih rekla da svi hobiti tokom knjige sazrevaju i menjaju se kroz doživljena iskušenja. Frodo je prošao najgore, ali nijedan od njih neće biti isti kad se vrati, što se odlično vidi u Čišćenju Okruga.
Metaforički gledano, je li baš tolika razlika između "spoljnog" uticaja Prstena, kriptonita ili nekog drugog čarobnog predmeta, i žudnje za moći koja predstavlja "unutrašnji" poriv? Ako uzmemo, šta znam, horkrukse iz Harija Potera, oni svoj uticaj temelje na "mraku" koji u žrtvama već postoji, samo ga pojačavaju.
Uz to, meni je bitan jako i stil pisanja, pa o Martinu ne mogu da sudim jer nemam nameru da ga čitam dok sve ne završi, dok Tolkinu osim poezije nemam bitnih zamerki. A svakako s obzirom na pristup i tematiku čini mi se da su previše različiti da se porede po tom pitanju, samo ti mogu garantovati da iz filmskih dijaloga nećeš steći predstavu o knjizi. (Meni lično je tu najgore u šta je film pretvorio dijaloge Legolasa i Gimlija i Gimlijev lik generalno ).
Amin!
Film je generalno odradio dobar posao u smislu da su se svi trudili koliko je moguće i tu nisu bili kao danas sputani nekim nefilmskim obzirima i motivima, što se za Hobite ne bi moglo reći. E sad, naravno da je prosto nemoguće preneti sve iz knjige na film. S jedne strane da bi bio "filmičan" stvorio je neke sukobe gde ih nije bilo, recimo kod Aragorna i Elronda i uopšte pogrešno predstavio tadašnji odnos Ljudi i Vilovnjaka, neke stvari je ubrzao a većinu izbacio. To je za film u redu, jer bi u suprotnom trajao 50 sati. Ali može da stvori pogrešnu predstavu o knjizi, a najgora moguća predstava koju ekranizacija može da stvori je da posle nje knjigu nije potrebno ni čitati jer već sve znamo.
Ko nije čitao knjigu neće mu npr. biti jasno šta su Sive Luke, šta je Valinor, kuda svi idu na kraju. Čišćenje Okruga je isto jako bitan deo koji teorije nema da se spakuje u film, a možda je najprizemniji i najrealniji u smislu toliko hvaljenog "sivila" i realnosti običnih, malih likova.
Uticaj mitologije je sve samo ne nebitan, jer je Tolkin pokušavao i sam da stvori svoju mitologiju koja bi bila primenjiva na njegov zavičaj (sa sve kosmogonijom počev od pesme Valara), a LOTR je samo delić toga. To što je bio deklarisani katolik ne znači da je katolička religija dominantna u ovoj knjizi konkretno, i više su je tražili razni Tolkinovi tumači nego što je on sam to isticao. Hrišćanstvo nema preterano značajnih odraza u LOTR-u koji se ne mogu pripisati i drugim uticajima, možda bi se čak više uticaja našlo u Silmarilionu i sličnim delima u samoj postavci Erua, anđela/Valara i palog anđela. Postoji Eru koji je praktično nevidljiv, i postoje likovi koji se žrtvuju za opšte dobro, što ne mora nužno da vuče poređenje sa Hristom. Recimo Gandalfa i sam Tolkin poredi pre s Odinom. Za razliku od toga, Aslan u Narniji je sasvim očigledna i namerna alegorija Hrista. No stvarno na temi o Martinu nema smisla da se rasplinjavam.
Sve u svemu, Tolkin je dobar pisac zato što dobro piše i što je stvorio predivan svet, a ne zato što je stvorio pa pobio gomilu sivih likova
Ako baš hoćemo da cepidlačimo (i ograničimo se na LOTR) ima i tu lutanja između bele i crne strane: Saruman, Boromir, Denetor, Golum, itd... ali nije to svakako glavna njegova privlačnost. Što se mene tiče od fantastike tražim eskapizam, a ono što zameram većini "realistične" "sive" fantastike je previše politike. Imam dovoljno politike IRL, ne treba mi još i fiktivna. Ali Martinu ću dati šansu ako ikad završi šta je počeo