Sinhronizacija je vrlo ozbiljna stvar i tome se poslu u vecini zemalja ozbiljno pristupa. Iskljucujem tu slovenske zemlje, Rusiju posebno, gde se desava da jedan covek sinhronizuje sve i to se lepi na originalni audio zapis, pa mozes da cujes i jedno i drugo.
Elem, u ozbiljnim zemljama pravi glumci rade sinhronizaciju i trude se da budu sto verniji originalu, cak i da se usklade sa pokretima usana. Takodje, jednog lika, Dzemsa Bonda na primer, sinhronizuje uvek isti covek, pa onda ljudi koji to gledaju poistovecuju taj glas sa filmom i niti znaju kako zvuci original niti im je tu ista neprirodno. Nesto slicno kao sto smo mi imali Micu Tatica i Nikolu Simica i ne mozemo da zamislimo da ti junaci, doduse crtani, zvuce drugacije.
Da ne pominjem italijanski film sezdesetih i njihovu sizofreniju.
Oni su svoje filmove sinhronizovali na angleski i dosta njihovih rezisera i glumaca je imalo americke pseudonime, zato sto ljudi nisu hteli da gledaju domace filmove, pa su ih ovi predstavljali kao strane.
Istovremeno su radili i italijansku nadsinhronizaciju, zato sto su imali slabu tehniku pa nisu mogli da proizvedu tonski zapis zajedno sa video snimkom. Ta sinhornizacija je radjena gore nego engleska, pa onda imas filmove gde italijanski glumci, isti oni koji su snimali film pa posle ponovo snimali replike za audio zapis, govore drugacije nego sto su dok su snimali video zapis, pa se zvuk ne gadja sa slikom.
I tako...