Maharaja

Obrazovanje tu i tamo. Uvek treba gledati gde se ko školovao i koliko uspešno, i šta su uradili sa svojim životom posle. Naravno da će većina obrazovanih uvek biti protiv MAGA nakaza, ali ima izuzetaka. Ljudi skrenu sa uma, neki su oduvek bili imbecili, a neki se samo žestoko najedu MAGA proliva koji im se svakodnevno toči u grlo. U svakom slučaju, samo 0.0001% MAGA nije imbecilno. To su oni koji će direktno profitirati od imbecilije. Takvi nisu intelektualne nakaze, oni su samo moralne nakaze.

Da je to pseto crklo ranije, bilo bi još i bolje. A najbolje bi bilo da se on, i njemu slični, nikad nisu ni rodili.

Stremio može da bude zajeban za ljude u zemljama poput Nemačke gde je kolega Eddard. Ko je u zemljama gde se provajderi cimaju, najbolje da tuneluje sve kroz real-debrid, i nikako torrenting.

Severance jeste super. Ja sam prestao da plaćam sve to za filmove i serije, i vratio se starom dobrom real debrid + Kodi. Toliko su rasitnili tržište da je postalo glupo. Netflix, Prime, Apple, Crave, Disney.... nema kraja. Trenutno plaćam tri stvari, Amazon prime zbog dostave (ali njihov strim nisam upalio jednom za 5+ godina), CBC Gem da podržim nezavisno novinarstvo (Upalim jednom u 2 godine kad je letnja ili zimska olimpijada), i britanski National Theatre at Home jer to već nema nigde.

Sve van Beograda ili Novog Sada retko i teško dođe do centralnih medija. Ne znam koji uopšte lokalni mediji pokrivaju Lazarevac

Srbija je izgubila ratove i Kosovo je nezavisna država. Ja sa nezavisnim Kosovom nemam problem. Imam problem kako ta država Kosovo štiti, tj. ne štiti svoje manjine, što bi svaka normalna demokratska država trebalo da radi. Ako srpska manjina hoće više lokalne autonomije, normalna država bi ne samo trebalo da izađe u susret, već to da podrži da se ostvari i uspe. I tu mislim na sve, od autonomije u školstvu do autonomije u zdravstvu, infrastrukturi i slično.

Magtardske šale i komike, novo dno imbecilije.

Kakvi crni "provokatori"!?! Pravo na protest, u ovom slučaju miran, je sasvim normalno pravo.

Švabe odlučile da i one malo brišu pod sa magtardom

Ja smatram republiku srpsku genocidnom tvorevinom (ne državom, jer nije država). Ali nisu oni jedini. Meni su na shitlisti i Hrvatska za svoje etničko čišćenje, a vala i Kosovo, a i Srbija, a boga mi i Bugarska (ko je spomenuo Živkova i "veliku ekskurziju"?)

dragi muškarci, sarodnici moji, šta god da radili i kakvi kod da bili, nikad nemojte biti kao ova nakaza!

Ova debata je potpuno besmislena. Sa jedne strane normalna, ozbiljna i racionalna osoba, sa druge strane apsolutni maga retard. Džabe ona briše pod sa njim na svakom pitanju, svako ko na bilo koji način podržava, a kamoli glasa za ovu maga nakazu je imbecilčina.

Ne znam da li se ohladio ili nije. Uostalom, koliko treba da prođe pre nego što se govori o javnoj ličnosti koja je preminula? Prva daća? 40 dana? Šestomesečna daća? Prve zadušnice? Đorđević je sad aktuelan.

Ma ne, nego je izgleda RIP tema samo za muziku preminulog Đorđevića, dok se njegovi lični video zapisi brišu i nestaju. Kao i komentari koji nisu flattering za dotičnog. Nemam ništa protiv toga ako je tema predviđena samo za muziku i o-pokojniku-sve-najlepše, i želi se nekako odvojiti Đorđević na dva dela. A onda da vidimo gde sme da se piše o njemu van muzike.

ps. da dodam: Preminuli Đorđević je bio javna ličnost i pisanje o njegovom delanju mora biti dozvoljeno. Stavljanje video zapisa u kojem sam Đorđević govori o sebi, mora biti dozvoljeno.

Na kojoj temi je dozvoljeno govoriti o životu i delanju preminulog Đorđevića? Molim za objašnjenje.

LCBO? Inače LCBO ima bolju ponudu i cene nego bilo koji drugi privatni liquor store u drugim provincijama. Samo da znate 🙂

Davor Beganović 08. 02. 2018. Maligni stihoklepac https://www.jergovic.com/ajfelov-most/maligni-stihoklepac/ Rock-glazba i s njom povezana lirika već su, to nije nikakva tajna, dulje vrijeme postali standardni predmeti bavljenja kako znanosti o književnosti tako i muzikologije. I jedna se i druga ne libe prići tekstovima ili notnome materijalu s dozom skrupuloznosti koja zna inkorporirati i najsloženiju terminološku aparaturu. U nas je to nedavno, makar čini mi se i nedovoljno zamijećeno, briljantno pokazao Tomislav Brlek tekstom o Bobu Dylanu koji je objavljen na portalu Miljenka Jergovića, u rubrici Ajfelov most (v. https://www.jergovic.com/ajfelov-most/dylan-knjizevnost-na-struju/). U za njega tipičnom maniru koji se sastoji od iznimne informiranosti, analitičke i argumentativne strogosti te precizne pismenosti koja ne ustupa pred kompliciranim formulacijama već ih suvereno integrira u tekst, Brlek je pokazao u kolikoj je mjeri obsoletna diskusija kojom se Dylanu pokušava zanijekati pravo na dobivanje Nobelove nagrade za književnost. Naravno da je on literat – kako bi se to dokazalo nisu potrebni seminari što ih o njemu drže znanstvenici na američkim sveučilištima. Već i sama struktura njegovih uglazbljenih stihova dostatna je kako bi se uvidjelo da se u njima radi o vrhunskoj književnosti, čak kada se i zapostave njegovi čisto literarni pokušaji, poput hermetičnoga romana Tarantula. Kao drugi bi se uzorak briljantnoga miješanja vrhunske književnosti i popularne glazbe mogao navesti Nick Cave. Jugoslavenska je situacija bila unekoliko manje sklona formiranju takve, u principu složene, hibridnosti. Grupa Buldožer u svakom je slučaju bila sposobna sačiniti tekstove koji nisu bili tek pratnja glazbi, nego su posjedovali i vlastitu autentičnost. Branimir je Štulić autentični pjesnik čiji je talent zbog jedva prikrivene megalomanije znao biti žrtva samoga sebe. Pjesme su Milana Mladenovića, makar ponekad i teško razumljive, primjer kreativnog stapanja jezika i glazbe. Polariziranost koja vlada između zemalja nastalih raspadom Jugoslavije aktualizirala je, na potpuno pogrešnoj razini, raspravu o potencijalnoj estetskoj vrijednosti rok-lirike. Naime, nedavno je dodjeljivanje nagrade pretenciozna imena Velika nagrada Ivo Andrić (upitat ćemo se: Gdje je „mala“?) rok-glazbeniku Bori Đorđeviću prouzročila umjereno temperamentnu diskusiju. U nju se zasigurno ne bih uključivao da Amer Tikveša na portalu Prometej (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) nije pokušao relativizirati vrijednost same raspre ističući, s pravom, da politički sumnjivo djelovanje Đorđevićevo ne deligitimira činjenicu da on jest pjesnik. Doista, pjesnik je, složit ćemo se uz škripanje zuba, svatko tko piše pjesme. Drugi je dio Tikvešina teksta, u kojemu se argumentira kako su Đorđevićeve pjesme iz ranije, jugoslavenske, faze doista vrijedne estetske pozornosti. Kako bi nas uvjerio u to, ponudit će analizu jedne od njih, politički intonirane Na Zapadu ništa novo. Pridajući analiziranome tekstu kvalitetu literarnosti (ili literarnu kvalitetu) Tikveša će ustvrditi da je jedan od središnjih razloga tomu kolažna konstrukcija kojom dominira interdiskurzivnost. „On pretapa poetski i novinski diskurs pri čemu se pokazuje moć poetskog da apsorbira bilo koji tip diskursa. Novinski naslovi su doslovno postali poezija, dok obrnut slučaj nije moguć.“ (v. http://www.prometej.ba/clanak/kultura/pop-poezija/o-poeziji-bore-djordjevica-3560) Na stranu pitanje zašto obrnut slučaj nije moguć: poezija, zasigurno, može biti pretočena u novinski naslov. Primjeri su tomu brojni ali i nebitni. Kenton kojim se Đorđević služi, bez obzira na momente ironije, banalan je i traljav. Taj se moment kompleksiteta, prema Tikveši svojstvenog „visokoj“ književnosti, nadopunjuje i intertekstualnošću – drugom karakteristikom književne autorefleksije. Ona se zrcali i u upotrebi naslova Remarqueova romana Na Zapadu ništa novo kao intertekstualne matrice na koju će se, prizivajući sličan sadržaj, projicirati Đorđevićeva lirika. Intertekstualnost živi od originalnosti, ne od banalnosti. „Na Zapadu ništa novo“ toliko je poznata sintagma da ni u kojem slučaju ne može izazvati bilo kakve kreativne asocijacije. Iz njega zrači samo plitkost neznalice koji ju primjenjuje zato što mu napamet ne pada ništa drugo. Promotri li se, dakle, pažljivije, obje će se komponente navedene u prilog tezi o Đorđeviću-vrijednom-pjesniku pokazati labilnima. Tikveša ne pruža uvid u eventualne formalne kvalitete poezije: njezino stapanje s glazbom, samostalno djelovanje ritma i rime, eventualno metar… Bojim se, međutim, da ni ta analiza ne bi donijela nekakvo tumačenje koje bi Boru Đorđevića izdiglo iznad onoga što je potencirao Miljenko Jergović nazvavši nedavno Đorđa Balaševića, revitalizirajući pri tome riječ koja se pomalo zaboravlja, stihoklepcem (v. https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/krivi-smo-mi-ili-petominutni-traktat-o-savjesti-i-odgovornosti/). Jergović spašava Balaševića njegovog stihoklepaštva tako što mu, odričući njegovim stihovima estetsku, pridaje etičku vrijednost. Ta bi se tiha rehabilitacija mogla sažeti u formulaciji da je novosadski autor benigni stihoklepac. Za čačanskoga se rokera to ni u kojem slučaju ne može reći. Njegovo je ratno i poratno djelovanje indiskutabilno. Njime mi se nije ni baviti (ni Tikveša, uostalom, to ne čini). No kako stoje stvari s onim jugoslavenskim? Može li se u njemu pronaći klica razvitka kakvome ćemo, na svoj veliki jad, svjedočiti u sadašnjemu trenutku? Naravno da postoji. Kao što smo već mogli promatrati u nevješto sklopljenome kentonu, kojega Tikveša neuspješno podiže na razinu kvalitetne poezije, Đorđeviću lirski posao ne ide baš najbolje za rukom. No glavna je, a od Tikveše prešućena, osobina njegove lirike neprikriveni primitivizam koji se, u raznim oblicima, utapa u patrijarhalnu sliku svijeta. Ta se slika tek djelimice prikriva navodnom urbanošću tekstova. Pođe li se od imena samoga banda, vidjet će se razulareni kočijaški bijes. Riblja je čorba, znat će svatko s iole poznavanja beogradskoga slanga, jezivo mizogina oznaka za menstruaciju. Mizoginija je takoreći jedina konstanta Đorđevićeve poezije. Njegovo se lirsko Ja očituje prema svojim ženskim suputnicama u nizu prostačkih iskaza koje se može pratiti na različitim stupnjevima primitivizma. Tobože žovijalno („Draga ne budi peder“) prozirnom kavanskom duhovitošću mizoginiju spaja s homofobijom; pijani nesretnik pred vratima WC-a (kojega čisti „socijalni slučaj“) jeca jer ga je „žensko napravilo volom“ (obratiti pažnju na gramatičku formu srednjega roda „žensko“); možemo li u njemu prepoznati lirsko Ja koje upozorava (prvi hit skupine Lutka sa naslovne strane) djevojku što će s njom učiniti pokvareni pripadnici sekte prominentnih dok im se ona „daje“?; ili onoj „zadovoljnoj ženki“ kojoj plaća taksi kako bi otišla kući jer ne može shvatiti svu dubinu njegove ispražnjenosti pred svijetom. Naravno. Čitava je ta poezija koketna laž u kojoj se ne može pronaći ama baš ništa što bi zadovoljilo minimalne estetske – o etičkima i da ne govorim – kriterije. Kao što je odbacivao žene i homoseksualce zbog njihove niže vrijednosti, tako će Bora Čorba potkraj osamdesetih okrenuti ploču i početi prezirati „bečke konjušare“ (na čijim je binama kasirao lijepe honorare) da bi njegov pogled na svijet kulminirao – u inauguraciji u četničkoga vojvodu. Ergo u povratku u patrijarhalno-ruralni diskurs koji je uvijek provirivao iza njegovog rakijskog kazana. Bora je Đorđević maligni stihoklepac. To su pripadnici žirija nagrade smiješnoga naslova znali te su mu je dodijelili samo kako bi isprovocirali (s uspjehom) Druge. Provokacije su kratkotrajne, bar jednako kratkotrajne kao i nagrađena poezija. I tu ne pomaže nikakva književno-znanstvena analiza.

Ja sam više za onaj zid, samo da bude između Kanade i Amerike. Nemam problem da se isprsimo porezima da to isfinansiramo, da se MAGAloidi ne sekiraju.

Zato za FB koristi F.B. Purity, i nemaš reklame i slično. Ako i dalje neko otvara FB.

Zločinačka vojska genocidnog i terorističkog entiteta koji zovu Rusija je izvršila jutros ozbiljne napade. I dalje nema struje i vode u delovima Kijeva.

Auh kakva vožnja i dominacija!!! Bravo Lando, Bravo Meklareni!!

Svaka kompanija, uvek, svuda i ikada, radi onoliko koliko joj se dozvoli. Ako joj se dozvoli da ostavi pustoš, ostaće pustoš. Ako joj se ne dozvoli, igraće po pravilima. Problem Srbije je što sve kompanije znaju da ako se plati kartel, možeš da radiš šta hoćeš. To nije problem ni Nemačke, ni EU, ni Kine ni bilo koga drugog. To je problem glasača u Srbiji koji to vole.

Belorusija je budućnost Srbije

Kako onda odluče koji tim će dobiti koliko stotina miliona biliona?