Milenko Puzigaca

Kvota neodlučnosti Ako bi trebalo u jednoj reči opisati srpske politike (svih vremena i boja), onda je ta reč - neodlučnost. Politička neodlučnost je u Srbiji pravilo, uz nekoliko retkih izuzetaka koji ga potvrđuju. Koreni političke neodlučnosti kriju su u neiskorenjivoj sklonosti u „našem narodu“, poznatoj kao i jare i pare, a među bezobraznim pripadnicima „našeg naroda“ kao neodustajno iznalaženje načina kako da se karaš ko štuka, a da ti ne uđe. Najveći izuzetak - koji umalo nije ukinuo pravilo - bio je period srpskog marksizma, lenjinizma, komunizma i kretenizma. Nije greška, kretenizam se pokazao politički vrlo probitačnim. Bilo je dovoljno 13.500 odlučnih ljudi - koliko je KPJ imao članova pre rata - da iz korena promeni zemlju, doduše ne nabolje u svim stvarima, ali u mnogim da. Nisu, fakat, drevne komunjare mnogo znale, većina nije znala ništa, ali su znale šta hoće, šta neće i - važnije - kako da realizuju to što hoće. I - najvažnije. Nisu uzmicali pred rizicima. Da su 1941. postojale kladionice, šta mislite kolika bi bila kvota za opkladu da će šačica gologuzih radnika, seljaka i omladinaca pobediti u ratu s Vermahtom, pred kojim su spadale gaće i tadašnjim velikim silama. Odmah da kažem - kvota bi bila ogromna, jer se najveće kvote određuju za najmanje verovatne pobede, kako u fudbalu, boksu, itd., tako i u istoriji. Da skratim. Komunisti su bili najveći izuzetak od Ćosićevog pravila da Srbi dobijaju u ratu, a gube u miru. Dok su dobijali - a dugo su dobijali - i Ćosić je bio komunista. Kad je komunistički brod počeo da tone, a kvota počela da opada, Ćosić je zbrisao s broda i uložio silnu energiju da Srbiju vrati na fabrička podešavanja dobijanja u ratu i gubljenja u miru. U čemu je u potpunosti uspeo. Što se iz priloženog i vidi. Biti neodlučan, tj. ne moći prelomiti i doneti odluku hoćeš li jedno ili ono drugo, uvek završava gubitkom i jednog i drugog. I to u najboljem slučaju. Bude tu i većih belaja. Ima tu još jedna zaguljena stvar: ako nisi u staju da se odlučiš, a kad je odluka neizbežna, onda umesto tebe odluči neko drugi, a taj drugi po pravilu izabere ono što je u njegovom, a ne u tvom interesu. Srbija se ponovo našla u ćorsokaku nedolučnosti. Olako je svaljivati odgovornost na Visoka Leđa - kojima odlučnost, fakat, nije ključna vrlina - ali može li posle decenija i decenija brljotina i neodlučnosti više iko biti odlučan. Ðinđić je, recimo, pokušao, znamo kako je završio. Ne kažem da bi Visoki, ukoliko bi doneo odluku (svejedno kakvu) završio kao Ðinđić, kažem da je naša istorija istorija neodlučnosti i da smo manje-više svi - ne samo Visoki - uslovljeni neodlučnošću. Ni navučeni nije prejaka reč. Neodlučnost je slična heroinu. Heroin ti daje grejs period tokom koga možeš odlučiti da prestaneš da se fiksaš. Po isteku tog perioda više nema nazad. Slično je i sa neodlučnošću. Postoji granica posle koje nisu u stanju da se odlučiš. Ali boli nas qurz, odlučiće umesto nas neko drugi. ============================== Ovde ga je uboo, u sridu! Što se mene tiče, upravo ovo je jedan od tri, četiri top razloga zbog kojih ne mirišem uglavnom nikoga tu, počevši od moje familije Svi su takvi kao iz ove priče. I zbog takvih i dok oni izmrse njihovih sto miliona "varijanti" o svakoj temi, kad god treba da se radi nešto konkretno, što nije "hvatanje radosti dana", čovek može da dobije samo nervni slom, ili ako je srećniji, napade panike, kad prođe kroz nekoliko meseci/godina/decenija tog maltretiranja sa njima, pa da pusti paru posle Na primer, tako je moj otac nekoliko godina kupovao televizor, kad se stari pokvario. Verovatno su mu bili propali kondenzatori ili nešto, i onda su se gubili kanali, pa su morali na svakih pola sata da se okreću oni potenciometri za nameštanje kanala, kako su tada pravljeni televizori. To je bio neki stari model Decca "televizora u boji" iz 1978 ili 1979. I tako je ovaj na kraju kad se televizor pokvario, 3, 4 godine slobodno mislio, i svakodnevno okretao te potenciometre, umesto da kao covek kupi nov televizor, i sve vreme baš kao što piše merio i jare i pare, i nervirao svakoga normalnog unaokolo. Na kraju je umro, dan pre onih prvih izbora 1990, kad me je veče pre nego što je umro od aneurizme čisteći sneg zvao u pola deset noću da me pita da li valja... ne znam koja je marka bila, Sony ili Sanyo, to je bilo kad je bio Ante Marković, pa je došla roba iz uvoza, a ne secam se zato što je moj odgovor godinama bio isti - valja, kupi, samo nemoj više da podešavaš kanale svakih pola sata. Strašno. Dobro, bar nije uspeo da glasa za njegovog miloševića, tako da mi užeporodična karma nije ukaljana tim gadom "glasanje za nacoše" Majka me čak prijatno iznenadila na onim izborima kad je kandidat bio onaj beli. Izašla na izbore da glasa za Čanka, zato što je po njoj on jedini tada hteo u NATO i EU E, ja nisam izlazio na izbore preko 15 godina, do ovih prethodnih, a baba koja je tad imala blizu 80 ide da glasa za onoga koji jedini hoće u NATO i u EU Poenta je - svi su kao iz ove Basarine price. Zato ih niko nece, i zato im je kako im je, i kako i treba da im bude

Ja ne vidim ovde nikakav problem. Zna se šta simbolizuju mrske Sjedinjene Države, i ne samo šta simbolizuju nego i šta znače za progresivni svet, i onaj deo stanovništva u neprogresivnom svetu koji bi hteo da i njihov svet bude progresivan, nego im smetaju ovi iz anketa. Takvi (USA) i treba da nose veliku batinu, pa boga mi i da opale njome, kad se neki od ovih koji vuku nazad mnogo raskokodaču. Jer ovo je u stvari pokušaj kontrarevolucije. Ima dobar tekst, postaviću ga na onoj tamo temi. Malo je komunistički na momente, ali je dobar, i baš o tome. Iz teksta:

Lica i naličja patrijarhata - Viktor Zahtila Kolaps inicijalne faze ruske invazije nije šokirao samo Rusiju, već i Zapad. Nisu bili iznenađeni samo novinari, analitičari i Facebook ratnici, nego i većina nacionalnih sigurnosno-obavještajnih agencija. Francuska vojno-obavještajna služba toliko je promašili da je šef njihove vojno-obavještajne agencije morao odstupiti; međutim i oni za koje se ispostavilo da su bliže istini, poput Amerikanaca, javno su priznali da su radikalno podcijenili ne samo kapacitete ruske vojske, već i ukrajinsku obrambenu sposobnost. Na ruskoj strani, prvi glasnogovornik kaosa bio je Sergej Nariškin, direktor Službe za vanjsko-obavještajne poslove. Na press konferenciji u osvit rata Putin ga je javno ponizio jer zatečeni Nariškin kao da nije imao pojma što se zapravo događa. Nastavljaju li se pregovori? Priznaje li se neovisnost Donjetska i Luhanska? Ide li se ide na njihovu aneksiju? Putin ga je dva puta prekorio prije nego što je pogodio točan odgovor. Sve je izgledalo kao praktična šala na jadnom Nariškinu, a Putinova bahatost svjedočila je ne samo o uvjerenju u brzu pobjedu, nego i o egomanijakalnom uvjerenju da o svojim vojnim ambicijama ne treba informirati niti vlastitu obavještajnu zajednicu. Uskoro su brojni ukrajinski gradovi sravnjeni sa zemljom, a ruska vojska doživjela je najveći gubitak ljudstva i opreme od II. svjetskog rata. Unatoč recentnim ruskim probojima Ruske na istoku Ukrajine, potpuno je jasno da je invazija na odrađena stihijski, obijesno i gotovo suicidalno. Da bismo razumjeli raison d’etre ruske invazije, nisu dovoljne geopolitičke teorije. Nije dovoljno proniknut u ‘nacionalne interese’, što je fraza ispražnjena od značenja. Nije dovoljno analizirati vojne kapacitete: rat nije sportska utakmica s jasnim početkom i krajem niti se može svesti na proste faktore tenkova, aviona i ubijenih vojnika. Protiv ovako uske i dekontekstualizirane analize vojnog dogodila su se tri ključna protuudara: marksizam, feminizam i kvir teorija te antirasizam/anti-kolonijalizam. Ove tri intelektualne tradicije identificirale su tri usko povezane sile osovine globalnog sustava nasilja i eksploatacije: imperijalizam, kapitalizam i patrijarhat. Rasprava o imperijalizmu na prvi dan rata degradirala je u pissing contest između dva tabora. U prvom su načelni anti-imperijalisti, toliko ogrezli u prezir prema vanjskoj politici SAD-a da u njoj vide mitski izvor svog svjetskog zla. Od bolesne fiksacije na SAD zakržljali su im i mozak i empatija, a u svojoj mržnji prema liberalnom poretku neki su se čak priklonili i domicilnom fašizmu, poput nekad najutjecajnijeg istraživačkog novinara Glenna Greenwalda. S druge strane, većina prozapadnih medijskih i intelektualnih krugova napokon je odahnula jer se fokus napokon maknuo s brojnih genocida koje u rodivitim vremenskim intervalima sprovodi SAD i njegovi saveznici. Njihov glavni retorički trik u raspravi s antiimperijalistima, da citiramo Borisa Budena, “je tehnika cenzure zvana whataboutism – tabu koji je liberalni um nametnuo dijalektici općenito.” Drugim riječima, za vrijeme ruskog genocida u Ukrajini ne smije se pričati o američkom genocidu u Iraku/Vijetnamu ili izraelskom aparthejdu u Palestini jer to iritira osjećaj zapadnjačke moralne superiornosti i narušava njihovu sliku Rusije kao nekakvog jedinstvenog moralnog zla. Što se tiče ekonomske dimenzije rata, većina medija su poput trkaćih konja s ideološkim maskama koje im sužavaju vidno polje kako ih ne bi obuzeo metež globalne kapitalističke autodestrukcije. Zbog toga se, poput posjetitelja sportskih kladionica, usko fokusiraju na energente, sankcije, recesije i BDP. Pitanje koje ih opsjeda glasi: koliko će sankcije naštetiti Rusiji? Pitanje koje ih plaši: hoće li Europa politički implodirati zbog visokih cijena energenata? Pitanja koja ih užasavaju: Ima li zapadnjački neoliberalizam šanse u srazu s kineskim kapitalizmom s komandnim gospodarstvom? Što može, na duge staze, efikasnije amortizirati društveni kaos koji kapitalizam ciklički proizvodi, autokracija ili demokracija? Međutim, u ovom tekstu fokusirati ćemo se na treću, najviše zapostavljenu i možda najvažniju dimenziju rata – patrijarhat. Zašto najvažniju? Zato što je patrijarhat u korijenu međuljudskih odnosa iz koje proizlazi sva društveno-politička nadgradnja. Zato što su i kapitalizam i imperijalizam produkt civilizacije u kojoj je vladala muška tiranija. Njegovi pipci raširili su se svugdje, od Istoka do Zapada, od rata do poraća, od demoraliziranih ruskih vojnika koji siluju djevojčice i briju ženama glave kako bi ih ponizili, kao i ukrajinskog revanšizma nad ratnim zarobljenicima, pa sve do strukture vlasti u Rusiji i Putinovog procesa donošenja odluka. U ovom tekstu fokusirati ću se na Rusiju zato što ona u ovom povijesnom trenutku predstavlja kulminaciju patrijarhalnog nasilja. To, naravno, ne znači da i u Zapadnom svijetu patrijarhalna govna nisu došla do grla; štoviše, svi trenutačno živimo u eri kontrarevolucije i protuudara muške tiranije. Krenimo redom. *** Društveni znanstvenici Ellery G. Cushman i Kiril Avramo u svojoj analizi naslovljenoj “Eurosodoma: Specifičnosti naoružane seksualnosti i rodno utemeljenih narativa u suvremenim ruskim i proruskim dezinformacijama” tvrde da je remaskulinizacija Rusije središnja za Putinov politički legitimitet i uvelike razlog zašto su Kremlj i Putin popularni kod domaće publike. “Ova vrsta taktike legitimizacije ne pripada samo Rusiji, već je raširena, univerzalna pojava. […] Isticanje muškosti sredstvo je za ostvarivanje moći” te omogućuje političkim vođama da “potvrde svoju moć nad onima koji se mogu prepoznati ili okarakterizirati tradicionalno ženstvenima”. Putinova pretpostavka da je Zapad preslab i razjedinjen da bi mogao pružati bilo kakav značajan otpor velikim dijelom proizlazi iz ideje da je liberalizam sa svojim seksualnim slobodama i odumiranjem patrijarhalnog autoriteta feminizirao države Zapada. “Zapad je [za Putina] sila koja se raspada, neka vrsta ‘Eurosodome’ koja je postala bastion materijalne dekadencije i moralne devijantnosti, a koja je sada u nemilosti uskrsnule Rusije kojoj je suđeno da se izdigne iz povijesne tragedije i postane spasitelj ‘prave kršćanske europske’ civilizacije,” poentiraju Cushman i Avramov. Pretpostavka da je mitologija samo ciničan ideološki narativ iza kojeg se krije surova realnost geopolitike nesvjesno pripisuje Vladimiru Putinu gotovo nadljudske kognitivne sposobnosti. Prema toj pretpostavci Putin je majstor strategije, uvijek korak ispred svih, hladan kao špricer. To je u osnovi mit koji je Putin iskrojio o samome sebi; međutim, urođena mana narcisa je da kad-tad povjeruju u vlastite mitove. Istina, postojali su argumenti za inicijalnu fazu invazije: SAD su izvršile katastrofalno i panično povlačenje iz Afganistana; Europa je ostala impotentna nakon što je Rusija anektirala Krim; NATO savez drastično je ugrožen dolaskom Trumpa na vlast i njegova budućnost bila je neizvjesna, Zelensky je gubio popularnost. Ali isto tako možemo nabrojati i kontraargumente: manjak saveznika, ekonomija bazirana na izvozu energenata, bez proizvodnje o kojoj ovisi vojna tehnologija, katastrofalno stanje ruske vojske, tumor korupcije na vojnom budžetu (za kojeg je Putin sigurno znao), potencijalni sukob s NATO savezom, rizik invazije i okupacije najveće države Europe, ugrožavanje stabilnosti vlastite autokracije. Otvoreno je pitanje koji bi set argumenata prevagnuo u odluci o invaziji da nije bilo infantilne fantazije, tipično muške, o Rusiji koja se „izdiže iz povijesne tragedije“, Ukrajincima kao „nepostojećoj naciji“ i Zapada kao „slabog i dekadentnog“, smekšanog feminizmom i LGBT pravima. Ideologija je izvor snažne kognitivne pristranosti u procesu donošenja odluka; štoviše, ona predstavlja i sam okvir razmišljanja koji daje težinu samo onim argumentima koji odgovaraju željenom narativu. ‘Dekadentni’ Zapad suočen je s opasnim činom balansiranja: s jedne strane je isporuka vojne pomoći, pogotovo teškog naoružanja, a s druge mogućnost nuklearnog rata i totalnog uništenja ljudskog života na Zemlji, s egom Vladimira Putina kao jezičcem na vagi. Naravno, već je svima jasno da su ruske prijetnje nuklearnim oružjem prilično uspješan blef pomoću kojeg žele zaustaviti direknto uključivanje NATO saveza u rat. Ali je li to jasno Vladimiru Putinu? U situaciji gubitka kontrole, nešto što je krenulo kao cinični blef može završiti u nekontroliranom ispadu bijesa. Rekapitulirajmo: budućnost ljudske vrste ovisi o vještini najvećeg vojnog saveza u povijesti da pleše oko ugrožene muškosti jednog ocvalog, izoliranog i paranoičnog muškarca, čiji najveći strah je da bude ponižen. Da nije nuklearno, bilo bi smiješno. *** Manjak empatije, egoizam, osjećaj superiornosti, opsjednutost svojom veličinom i značajem, prezir prema vlastitoj i tuđoj ranjivosti, izolacija, paranoja – sve to su simptomi narcisoidnog poremećaja ličnosti, psihičke baze patrijarhata. Ne treba nam psihijatar da dijagnosticiramo Putina: njegov narcizam eksternaliziran je u svakoj obnaženoj kaubojskoj fotografiji u kojoj jaše s puškom u ruci, kao i u svakom projektilu koji je pogodio ukrajinsko stambeno naselje te ruskom vojniku koji je poslužio kao topovsko meso. Kako bi ostvario narcisoidnu fantaziju o sebi kao velikoj povijesnoj ličnosti koja će uzdignuti rusko carstvo iz pepela, spreman je uništiti ne samo Ukrajinu, nego povući za sobom i vlastiti narod. Kroz dvadeset godina autokracije sudbina Vladimira Putina u potpunosti se stopila sa uz sudbinom ruskih nacionalnih interesa. Tu, naravno, nema ni N od nacionalnih interesa, kao ni S od strategije. Strategija koja se mijenja iz dana u dan nije strategija, već prigodničarski narativ koji se domaćoj publici upire pružati neki smisao kako bi prikrio da je riječ o slijepoj improvizaciji, iza koje ne stoji čak ni politička elita, već samo jedan čovjek. Patrijarhalni muškarci nepodnošljivo su samodopadni. Ne treba nas čuditi što je Putin smatrao da može krojiti ratne planove sam s nekolicinom frendova u Kremlju, bez da uključi čak i vlastite sigurnosno-obavještajne agencije. Ključni trenutak dogodio se početkom studenog [2021.] kada je direktor CIA-e William Burns otputovao u Moskvu kako bi ju upozorio da Washington zna za njene planove. Putovanje se nije držalo u tajnosti. Neki ruski dužnosnici prvi puta su čuli da njihova zemlja možda ozbiljno namjerava djelovati protiv Ukrajine od direktora CIA-e, kaže jedan dužnosnik, piše BBC. Procjena [američke] obavještajne zajednice da je Putin čekao gotovo do posljednjeg trenutka da odluči započeti rat s Ukrajinom, o čemu se dosad nije izvještavalo, značajna je jer bi mogla pomoći objasniti zašto je ruska vojska bila loše pripremljena i nekoordinirana otkako je izvršila invaziju, ističe istraživački portal Intercept. Putin je držao u mraku čitav državni aparat osim nekoliko najbližih suradnika sve do samog trenutka invazije; isto tako, Putina je držao u mraku čitav državni aparat, čak i sigurnosno-obavještajne agencije, hraneći ga bezvrijednim analizama. Po svemu sudeći, srednji menadžment dotičnih agencija zbog straha da ne upadnu u nemilost Kremlja vršio je pritisak na agente da produciraju pretjerano optimistične izvještaje. Narcisoidni muškarci ne razumiju odgovornost, zbog toga se nisu u stanju suočiti sa stvarnošću. Ako stvarnost ne odgovara njihovim iluzijama – toliko gore po stvarnost. Zato se moraju okružiti ljudima koji im govore isključivo ono što žele čuti, a kad ih stvarnost demantira, njih će prve baciti pod vlak. *** Patrijarhat vlada strahom. Ali strah je samoproždiruća zvijer. U kaotičnom vihoru kadrovske čistke uhapšeni su ili (samo)ubijeni brojni agenti, direktori i vojna lica, pa čak i generali. Međutim, krivaca nikad dosta. Takozvana denacifikacija Ukrajine inicijalno je značila brzu likvidaciju pro-Zapadnog režima, a kad se čitav ukrajinski narod ujedinio protiv ruskog agresora, Putinovi mediji odlučili su da su većina Ukrajinaca „pasivni nacisti“ koji su „također krivi“, zbog čega moraju “moraju strpiti teškoće rata i prihvatiti to iskustvo kao povijesnu lekciju i iskupljenje za svoju krivnju.” Mnogi analitičari i komentatori smatraju da ruske tvrdnje o denacifikaciji Ukrajine još jedan cinični narativ kojim se prekrivaju ruski ratni zločini. Ako izvedemo ovu tezu do kraja, ratni zločini nad Ukrajinom nisu počinjeni iz neke iskonske mržnje prema Ukrajincima, već kao dio vojne strategije iscrpljivanja, u kojoj je cilj uništiti ljudstvo, resurse i borbeni moral neprijatelja prekomjernim granatiranjem, uništavanjem infrastrukture, a u konačnici i organiziranom likvidacijom civila. Međutim, što ako uništenje ukrajinskog naroda nije samo nusprodukt samo nemilosrdne vojne strategije? Što ako vodeće ruske političke figure doista vjeruju u ono što govore? Drugim riječima, što ako su pravi ratni ciljeve skriveni naočigled sviju – u samoj propagandi? *** Umirovljeni ruski general Boris Ratnikov 2006. godine otvorio je dušu medijima, tvrdeći da je njegov bivši šef Georgy Ragozin, zamjenik šefa sigurnosti predsjednika Borisa Jeljcina, bio vidovit. Imao je takve moći da je devedesetih uspio prodrijeti u snove bivše američke državne tajnice Madeline Albright, a tijekom jedne telepatsko-izviđačke misije Ragozin je doznao da je tajni plan SAD-a uništenje Rusku federacije kako bi mogao opelješiti bogatstva Sibira i dalekog istoka. Sve bi to bilo samo kuriozitet da Nikolaj Patrušev, glavni tajnik moćnog Vijeća za nacionalnu sigurnost Ruske federacije, nije ponovio tu istu priču 2015. godine, predstavljajući je kao činjenicu. “Sigurno se sjećate tvrdnje bivše američke državne tajnice Madeleine Albright da ni daleki istok ni Sibir ne pripadaju Rusiji,” istaknuo je Petrušev u intervjuu za ruske dnevne novine Kommersant. “To je čovjek koji ponavlja riječi koje se pripisuju Albright kao da su same po sebi razumljive, a zapravo ih je izgovorio ekscentrični ruski general prije 20 godina. Na temelju ovih riječi Patrušev izvodi zaključke, smišlja planove i piše doktrine. Možda se Rusija priprema za rat sa SAD-om jer u nekom njegovom tajnom dosjeu piše da je Albright planirala oduzeti Sibir. Ispada da bi halucinacije preminulog kremaljskog vidovnjaka mogle rezultirati pravim ratom ili, u najmanju ruku, velikom vanjskopolitičkom krizom,” pisao je The Guardian još 2015. Bitno je naglasiti da je Petrušev jedan od najmoćnijih ljudi u ruskoj vlasti, ako ne i najmoćniji nakon samog Putina, kao i jedan od najvećih zagovaratelja rata u Ukrajini. Nakon niza vojnih poraza vrh Kremlja sve se više i više izolira u eho komoru, a krajnja instanca svake izolacije je paranoja. Paranoja je hermetički zatvoren feedback loop između strahova i kognicije, u kojem strah motivira kogniciju da traži informacije koje potvrđuju njene najgore slutnje, gradeći čvrsti konstrukt kojeg je nemoguće demontirati racionalnim argumentima. *** U postmoderno doba svaka takozvana istina je stvar uvjerenja. Dakle, mi vjerujemo u ono što radimo, vjerujemo u ono što govorimo. I to je jedini način da se definira istina. Mi imamo našu posebnu rusku istinu koju vi morate da prihvatite, tvrdi Aleksandar Dugin, Putinov dvorski filozof. Jedan od najranijih i najvidljivih simptoma rasta fašizma bujanje je laži u javnom diskursu, što se manifestira kroz popularnost teorija zavjere. Rudimentarna teorija zavjere po kojoj moć ima jedan centar i taj centar nas manipulira iz sjene, a prava stvarnost uvijek mora ostati skrivena, samoobmana je u službi odricanja od odgovornosti. Nitko nas toliko ne obmanjuje koliko obmanjujemo sami sebe. Velik dio ‘naroda’ vapi za tim da ga se laže, a s istinom se igra skrivača. Jogunast poput malog djeteta on povlači autoritet za rukav, jecajući za nekom utješnom pričom za laku noć. Politika obožava infantilizirati narod, tepajući mu kako je dobar, nevin i bezgrješan, dok su pravi krivci za njihov bijedan život svi samo ne oni sami. Implementirana kapilarno, kroz politički diskurs, obrazovne institucije, medije i kulturu, politika infantilizacije u velikoj mjeri je ostvarila svoje ciljeve. Zbog toga značajan dio naroda nikako ne voli naprezati svoju lijepu malu glavicu da bi se uhvatio u koštac s kompleksnošću i nepredvidivošću svijeta u kojem živi; više mu godi biti pasivan i neodgovoran. Ne treba nas čuditi što u politici infantilizacije prednjače desničari, čija vizija društva je inspirirana patologijom obiteljskih odnosa. Oni su strogi, ali benevolentni očevi, domovina poslušna majka (uvijek raspoložena za malo konsensualnog gospodarskog silovanja), a birači dječica zaostala u razvoju. Tko želi napredovati u životu, treba pognuti glavu i naučiti metode obiteljskog biznisa: hijerarhija, nasilje, laž, eksploatacija – osnovni sastojci otrovnog koktela patrijarhata. *** Jednako kao što antisemitizam nije njemački izum, tako ni Putinov fašizam nema ruski patent. Politički trijumf Trumpa i Bolsonara, konsolidiranje vlasti Orbana i Vučića, višegodišnji rast popularnosti Marine Le Pen, Brexit, demontaža krvavo izborenog prava na abortus u SAD-u, zakoni o sprečavanju LGBT propagande u Rusiji, Poljskoj, Mađarskoj, nesankcionirano nasilje nad imigrantima… Sve je to bilanca globalnog kontrarevolucionarnog pokreta koji, uz par zastoja, odnosi političke pobjede već više od desetljeća. ‘Populizam’ je riječ koja ne otkriva ništa o tzv. ‘populistima’, a sve o naivnosti politologa, političara i medija koji tu riječ bezumno reproduciraju. Brojnim građanima riječ ‘populist’ evocira nekoga tko stoji ponosno ispred naroda, tko zastupa mišljenje većine; populizam je nešto autentično, masovno i anti-elitistički; čista ljudska emocija nasuprot indiferentnog tehnokratskog lica. Inteligentan političar nositi će etiketu populizma kao medalju časti – što je više blate nekarizmatični političari centra, tim više ona sjaji. U svojoj srži ‘populizam’ je politička ruka patrijarhata, oblikujući društvo po njegovim stoljetnim principima: štovanje patrijarhalnog kulta ličnosti, glorifikacija vojske i policije, anti-demokratičnost, rasizam, nasilje prema manjinama i ženama. Baš zato ovaj izdašno financirani i dobro umreženi* pokret treba nazvati pravim imenom: patrijarhalni fašizam. Brutalnost pojedinačnog patrijarhalno fašističkog režima ne ovisi o njegovim moralnim ogradama, već o čistoj političkoj kalkulaciji. Da Putina zamijenimo s Orbanom, bi li itko primijetio razliku? *** Trump, Putin, Bolsonaro, Duterte, Orban, Le Pen, Erdogan, Vučić, Milanović… glavna vanjska karakteristika koju dijele svi populisti je mačizam (i žene mogu biti mačisti). Međutim, mačizam nije samo nastup, već i set vrijednosti, ideja organizacije društva i oblik političke strategije. Oni koji se nisu do kraja cijepili protiv nacionalizma, mogli bi se mogli šokirati što u tu skupinu uključujem i Milanovića, dečka s Trnja koji je pao s tenka i usrao se državnog udara plinskom bocom pa je podvio rep i izgubio izbore, a kako bi kompenzirao poniženu muškost postaje veći Tuđman od Tuđmana, šovinist koji rehabilitira hrvatske ratne koljače, čija vizija političkog diskursa je natjecanje u mjerenju kurca. Razlog njegove popularnosti nije sukob s HDZ-om, već taj što živimo u patrijarhalnom društvu koje idolizira zadrigle, agresivne i bahate muškarce. Međutim, Milanović nije samo pasivno ogledalo hrvatske stvarnosti. On aktivno reartikulira emotivni invaliditet svojih obožavatelja – njihovu frustraciju, agresiju, nasilničko ponašanje – kao pozitivnu vrijednost. Ono što je uočljivo kod Milanovića istog trena čim mu se zapjene usta njegov je toksični maskulinitet – opasna, često i smrtonosna mentalna bolest koja je prisutna u većoj ili još većoj mjeri u svih ‘populista’. ‘Mentalna bolest’ nije hiperbola: Američki udruženje psihologa (APA) već je 2019. godine izdalo smjernice za rad s dječacima i muškarcima u kojima piše da je “tradicionalna mačistička ideologija štetna za psihičko i fizičko zdravlje.” Nemogućnost kontroliranja emocija, ispadi bijesa, besramno laganje, ponižavanje neistomišljenika, eksploatacija slabijih, otvoreni cinizam, manipulacija, izostanak empatije, heteronormativnost…. toksični maskulinitet simptomatski se toliko preklapa s narcisoidnim poremećajem ličnosti da skoro da govorimo o istoj stvari. Ali za razliku od narcizma, koji kao da je igrom slučaja pao s neba ravno na mušku glavu, toksični maskulinitet u samom svom nazivu bar donekle identificira društvenopolitičko ishodište ovog poremećaja. To ne znači da i žene ne mogu biti najgori mačisti i seksisti, ali u njihovom slučaju radi se o adaptaciji uspostavljenim (dakle muškim) pravilima igre. Kad Kolinda u maskirnoj uniformi paradira usred neke pogranične šikare i samozadovoljno objašnjava kako sirijske izbjeglice nisu pretrpili policijsko nasilje, već su se sapleli u oštro trnje, ona želi biti viđena kao frajer koga neće pokolebati patetične priče o masnicama na koži arapskih muškaraca „vojne dobi“. Najbolji način da u politici ispadneš ‘frajer’ je da glorificiraš vojsku i policiju i dok beskrupulozno gaziš slabije od sebe. Još bolje ako pri tom cinično signaliziraš da si zapravo oduševljen mlaćenjem izbjeglica, samo što to ne smiješ reći javno.† Patrijarhat obožava cinizam, taj nastavak nasilja retoričkim sredstvima. *** Političari poput Baracka Obame, Emanuela Macrona ili Justina Trudeaua sigurno nisu epigoni progresivne politike kakvima se često vole predstavljati. Liberalno-demokratski centar danas je sve više fuzija gotovo svih stranaka od desnog centra pa do zelene ljevice, koji se ideološki približavaju kako bi učvrstili frontu protiv radikalne desnice. Eklatantan primjer je Macronov En Marche!, koji je usisao glasače bivšeg desnog i lijevog centra, a vjerojatno i šire. Njihove politike sežu od štetnih – mjere štednje, dizanje minimalne godine umirovljenja, ukidanja raznih socijalnih prava – do onih koji ipak pomažu ugroženim skupinama i to svih klasa, poput Obamacarea, zalaganja za prava na abortus, prava LGBT ljudi, prihvat izbjeglica, itd. Na žalost, njihove progresivne politike ne predstavljaju mnogo više od kapi vode u kapitalističkoj pustinji. Da stvar bude gora, njihovi deklarativni principi jednakosti, ravnopravnosti i tolerancije primjenjuju se selektivno i arbitrarno, pogotovo kada je riječ o klasnim pitanjima i siromaštvu, zbog čega im je lakše prikačiti etiketu elitista i licemjera. Međutim, fašisti i liberali nisu isti. Onaj koji to tvrdi već je skrenuo u desno. Licemjerje je odraz izdanih ideala, a cinizam je prezir prema idealima kao takvim. Patrijarhat je otvoreno ciničan, za njega su beskrupuloznost i besramnost izraz snage. Takozvani ‘populisti’ retorički su jači baš zato što su besramni u svom elitizmu, oportunizmu, eksploataciji i bezakonju. Dok liberali koketiraju s cinizmom, desnica uvijek ide do kraja. Zato njihova politička moć raste. Liberali sjede između dvije stolice, klatareći se između progresivnih i destruktivnih politika. Njihova blijeda retorika, neuvjerljiv glas, dosadna priopćenja, „duboke zabrinutosti“, „oštra osuđivanja“, te isprazne floskule koje otkrivaju manjak uvjerenja, dodvoravanje najgorim elementima u društvu i lip-service manjinama, sve to se (ispravno) percipira kao dvoličnost i slabost. Dvoličnost nije problem. Ali patrijarhat prezire slabost. *** Kako bi mogao zadržati poziciju moći, patrijarhat nas laže da je hijerarhija prirodno stanje stvari. Ali hijerarhija se kontinuirano mora obnavljati brutalnim nasiljem i treniranjem desenzitizacije na nasilje. Dedovščina je prva stvar koja pada na pamet svakom mladom Rusu kada čuje riječ vojska. Riječ je o brutalnoj inicijaciji novih regruta, u pravilu tinejdžera, nad kojima se stariji kadeti, godinu-dvije stariji, sustavno iživljavaju. Patrijarhalna ideologija je u samom nazivlju: na dnu hijerarhije su novaci zvani dukhi ili duhovi, a na vrhu dedyji ili djedovi. Tijekom dvijetisućeidesetih oko 500 vojnika godišnje počinilo bi samoubojstvo, a njih 10 000 bi svake godine dezertiralo, što su i ruski vojni tužitelji pripisali dedovščini. Vojni rok je 2008. Smanjen sa dvije godine na godinu, što je navodno i smanjilo količinu zlostavljanja, ali od 2009. ruska vojska ne izvještava javnost o nasilnim smrtima u vojsci. ‘Brutalna inicijacija’ je eufemizam: dedovščina uključuje deprivaciju sna, premlaćivanje, izgladnjivanje, prisilni rad, pljačku i silovanje, a često završava fizičkim sakaćenjem, ubojstvom i samoubojstvom. Vojnika Andreja Sychyova njegovi nadređeni vezali su za stolicu i neprestano ga tukli satima i satima, dok bi se u kratkim pauzama opijali. Kad je sve bilo gotovo, Sychyovu je rečeno da bude kuš. Nije se žalio, a liječnici su mu rekli da je dobro. Nekoliko dana kasnije pojavili su se prvi znakovi gangrene. Od smrti je spašen tako što su mu amputirane obje noge i genitalije. Vojnik Artyom Pakhotin upucao se u glavu 2018. godine, nakon što su mu ‘djedovi’ žiletom urezali riječ kurac na čelo zato što pušio cigaretu na wc-u. Nije rijetko da ni da zlostavljani novaci ustrijele svoje zlostavljače: 2019. godine vojnik Ramil Shamsutdinov proveo je 3 dana na straži bez minute sna. Stariji regruti obavijestili su ga da će mu ugurati glavu u zahod i silovati ga straga. Uzeo je pušku i ubio 8 kolega. Ovakvi slučajevi samo su vrh ledenog brijega; većina nasilja ostaje neprijavljena, a od prije par godina mobiteli su zabranjeni, što garantira i veći broj neprijavljenih slučajeva. Prisutna je i klasna dimenzija: potrebno je oko 5000 dolara da bi se izbjeglo novačenje, što radi svatko tko si to može priuštiti. Na kraju samo deset posto najsiromašnijih Rusa završi u vojsci. Rezimirajmo: svake godine oko 130 000 dječaka i mladih muškaraca unovačeno je u rusku vojsku, gdje su sustavno zlostavljani sve dok i sami ne postanu nasilnici. To su nebrojene generacije brutaliziranih muškaraca koji će, ako već izbjegnu postati topovsko meso, biti lansirani natrag o svoje domove i lokalne zajednice kao bombe iz kojih se šire i umnažaju koncentrični krugovi nasilja. *** Kako bi održao uspostavljenu hijerarhiju, patrijarhat propagira socijalno-darvinističku sliku svijeta u kojemu su ljudska bića u konstantnom ratu za prevlast i dominaciju. Geni su sebični. Pohlepa je prirodna. Jednakost je bajka za slabiće. A solidarnost i nacionalno jedinstvo ostvaruje se isključivo u odnosu na unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja. S obzirom na to da nema nikakvu pozitivnu vrijednosti ili viziju ljudskog napretka, patrijarhalno društveno uređenje nema smisao bez neprijatelja. Ako neprijatelja nema, treba ga izmisliti: LGBT populacija, imigranti, feministkinje, cancel kultura, ‘ukrajinski nacizam’, daj što daš. Kako domicilna neobrazovana sirotinja ne bi morala suočiti da je na dnu te iste hijerarhije, zariti će zube u obespravljene društvene skupine kako bi bar na tren okusila grudvicu superiornosti nad drugim ljudskim bićem, kad već ne može okusiti kvalitetan komad mesa. Naravno, zrcalna slika dominacije je kukavička pokornost. Pravi uzrok svjetske bijede diktat je globalnog kapitala. Kapital nema centar; riječ je o globalnoj, sveobuhvatnoj i beskrupuloznoj korupcijskoj hobotnici koja posjeduje takvu količinu moći da će se svakom istinoljubivom čovjeku zaledit krv u žilama. Dakle, lakše je premlatit pedera. Kukavice se ne mogu suočiti s činjenicom da postoje ljudi koji imaju tako snažan osjećaj pravednosti da će se suprotstaviti moćnom državnom aparatu ili narodnoj većini i to bez ikakvog zaleđa ili osobne koristi. Kako bi od sebe sakrili vlastiti kukavičluk, patrijarhalne mase moraju se praviti kao da su obespravljene skupine zapravo moćni eksponenti globalne zavjere. Baš zato rusko pravosuđe etiketira disidente kao ‘strane agente’, njegujući time kukavičluk ruskog naroda. A kukavičluk, znao je to dobro Mihail Bulgakov, najgori je od svih ljudskih poroka. *** Mnogi nemaju problem s etiketiranjem Vladimira Putina kao autokrata, a odnedavno i kao fašista, međutim analiza njegovog djelovanja bez riječi o patrijarhatu ne samo da zamagljuje ideološku srž njegovog projekta, već time i aktivno ignorira njegove žrtve, pogotovo emancipirane žene] i rodno-seksualne manjine.‡ Za njih rat nije počeo s invazijom na Ukrajinu, niti će prestati kada vojnici spuste svoje oružje: nacionalna obnova u okviru patrijarhata i kapitalizma može stvoriti samo sirotinju s PTSP-om na čijoj će se otvorenoj rani gnojiti novi fašizam. Radikalna desnica stranačka je ruka patrijarhalnog fašizma. Njeni politički ciljevi su jasni: dominacija nad ženama i njihovim tijelima; obespravljivanje, ponižavanje, progon pa i ubojstvo osoba druge boje kože, etniciteta, nacionalnosti, osoba (marginalno) drugačijih religijskih uvjerenja, seksualnosti, pa čak i manirizama i fizičkog izgleda§ te patrijarhalna autokracija nad djecom i oduzimanje njihovih građanskih prava, pogotovo prava na edukaciju. U kojoj mjeri je radikalna desnica radikalna u praksi ovisi isključivo o političkom kontekstu u kojem djeluje, a ne o nekakvom iznijansiranom sustavu uvjerenja. To što neki radikalni desničari nemaju želuca da budu ubojice ne treba nas previše tješiti. U konačnici, iza svake Marine Le Pen čeka jedan Eric Zemour; iza Jeljcina Putin; iza Hindenburga Hitler. Simptomi osvetoljubivosti patrijarhata svuda su oko nas – od američkih masovnih ubojica koji su gotovo bez iznimke mladi patrijarhalni muškarci koji su bili članovi ultramizoginih incel foruma, pa do kuge rasizma koja hara europskom unijom, što je zorno dokazala izbjeglička kriza, u kojoj su tisuće ljudi krive nijanse kože maltretirani, premlaćeni ili odgurnuti u sigurnu smrt. Istovremeno, ženama SAD-a, Poljske, Mađarske oduzima se suverenitet nad vlastitim tijelom; LGBT zajednici u hiper-patrijarhalnoj istočnoj Europi prijeti poniženje, nesankcionirano ulično nasilje, pa i politički progon, u još patrijarhalnijoj Rusiji prijeti im mučenje, zatvaranje i organizirana likvidacija. Zemlja koja nemilosrdno progoni vlastite građane kad-tad će posegnuti za istrebljenjem čitavog jednog naroda. Fašizam je najčišći destilat patrijarhata: dok ne uništimo patrijarhat, fašizam će se vraćati s osvetom. ==================================================== * Npr. Vitalij Milonov, zastupnik u ruskoj Dumi i autor zakona zakona protiv ‘gay propagande’, prijateljuje s Jevgenijem Prigožinom, financijerom farmi Internet trolova i ozloglašene Wagner grupe, i s francuskom ultra-desnom političarkom Marine Le Pen, koja je izdašno financirana od strane Kremlja. Milonov je odnedavno i voditelj YouTube emisije ‘I’m not gay’ u kojoj se procesom eliminacije pokušava prepoznati ‘gay uljeza’. † O Kolindinom majmuniranju pisao sam za Novosti: https://www.portalnovosti.com/zena-i-hajka ‡ “Povorke ponosa osmišljene su da pokažu da je grijeh jedna varijacija ljudskog ponašanja. Zato da biste se pridružili klubu tih zemalja, morate imati gay paradu. Ako čovječanstvo prihvati da grijeh nije kršenje Božjeg zakona, ako čovječanstvo prihvati da je grijeh varijacija ljudskog ponašanja, ljudska civilizacija će tu završiti “, rekao je ruski patrijarh Kirill u ranim danima invazije na Ukrajinu. Tvrdnja ruskog patrijarha da je invazija na Ukrajinu zapravo rat protiv gay parade nije samo ispad jednog klauna, već i artikulacija državne politike i ideologije. Po tome je Rusija vrlo nalik nacističkoj Njemačkoj, ali u ranoj fazi, u kojoj se još razmišljalo o ‘humanom’ preseljenju židovske populacije na Madagaskar. § Program „nacionalnog pomlađivanja“ kineske vlade odnosi se na čvršću kontrolu Komunističke partije nad poslovanjem, obrazovanjem, kulturom i religijom. Prošle godine kineski medijski regulatori izdali upute TV mrežama da moraju “odlučno stati na kraj feminiziranim muškarcima i drugim abnormalnim estetikama”, koristeći uvredljiv žargonski izraz za ženstvene muškarce niang pao, što u doslovnom prijevodu “oružje za djevojčice”, a u prenesenom – pičkica. Primjerice, kineski idoli Huang Zitao i Cai Xukun maskulinizirali su svoj imidž nakon objave medijskih regulatora.

Ovaj je čak malo zabavan, nije odvratan kao ovi kolmovani naučnici kad počnu da balave izraze koje su čuli od nekih iz Rusije u odnosu na koje Putin zvuci skroz normalno. Kao što su "kolektivni zapad", "politicki zapad" i najnovije "postzapad", pa ih ponavljaju u svakoj drugoj rečenici, pravi odvratnici. Za razliku od njih, ovaj je samo naivan i hard kor palančanin. Na primer, ovo na kraju, o zdravlju sportista i mrskom profitu i trt trt. Video sam negde, ne znam da li je istina ili nije, ali deluje skroz moguce. Kao, pravili anketu među profesionalnim sportistima sa pitanjem, da li bi uzeli neki doping koji je nemoguće detektovati i koji bi im pomogao da budu šampioni, ali zbog koga bi ziveli jos 5 godina max, i 92-93% su odgovorili "da". Kad su isto pitanje postavili tzv "obicnim ljudima" sa "da" su odgovorili samo 4-5% njih. U cemu je poenta, ne mora da je rec o profesionalnim sportistima, to je nebitno, ama baki ne razume da postoje ljudi koji su pronasli ono jedno sto im je vaznije od svega, i od njih, i da njih nije briga za zdravlje ili za bilo sta drugo osim toga, i koji bi sve reskirali zbog tog jednog, i ne treba im nikakav baki da brine o njihovom zdravlju. I koji osim toga nemaju vise nista, i koji znaju da kad jednog dana to nestane, a nestace, svemu je kraj, ali ih ni za to nije briga, samo za ono jedno. Sve suprotno od tzv obicnih ljudi koji to jedno nikad nisu pronasli, i zato rade sve sto rade. Tipa raduju se danu, prave razne hepeninge i ostale jade, vole da se družu i da piju kafe i da se okupljaju itd, sto se uglavnom sve svodi na izbegavanje stvarnog sveta. Evo kao ovaj baki, ciji svaki tekst je u ovom tonu "kako mali Perica zamislja svet", pa cak doslo na red da on brine o zdravlju onih koji bi radije bili mrtvi nego da su kao on. Kako bese ona pesma, antes muerto que bakilja Ja imam bolji predlog za Srbiju od svih bakijevih predloga zajedno koje je ikad smislio. To je onaj isti predlog koji imam od izgmizavanja, ono o aparhejdu, samo je ovo nesto sto je stvarno moguce i sto stvarno postoji. Gated communities. Sa sopstvenom mini nuklearnom elektranom, ili kako se vec to zove, i naoružanim čuvarima. Pa da se ovo mrcvarenje svih strana polako zavrsava, i da se ne ljubimo

Pa imas telefon, i pripremi neki power bank ili akumulator, zbog svetla isl, a provajderi, bar Telekom i mobilni, svakako uvek rade i njih ne iskljucuju.

Mrzelo me pre neki dan da saljem tekst, gde jedan kaze, na sta to lici da oni koji tu nesto izigravaju i nece da se ponasaju normalno pa se usklade sa Evropom imaju bezvizni rezim sa zemljama Sengena, iako nista nisu uradili sta su rekli da ce uraditi, pa se njihovi građani slobodno setaju Evropom, a građani Kosova koje je sve uskladilo sa Evropom nemaju bezvizni rezim. A nije taj sa Kosova, ali u pravu je. E, tako i za te nafte i gasove. Zasto neko misli da je u redu da bude dozvoljen transport gasa preko teritorije zemalja EU do takvih? Isto je to kao i Lavrov kad se samopozvao. Jel se deru oni da ce jesti koprive ali nece uvoditi sankcije? Pa neka onda jedu koprive i neka cupkaju da se ugreju. Mogu i kao Han Solo, da raspore nesto, pa tako da se greju. Sta ce rasporiti, pa neka izvlace slamku. Sta im fali, i tako tvrde da je nesto najdojajnije zrtvovati se za faderlend.

Kakav car! Kako ono kaže pevac Sofronije zvani Foghorn Leghorn: "dečko je zbunjen više nego dva ludaka u buretu". Novi Žika Obretković Bar nije sisatelj nego slobodno misli bez državne apanaže, valjda.

Ja li grmi, jal se zemlja trese, ja li bije more o mramorje? Niti grmi, nit se zemlja trese, niti bije more o mramorje, to ti prđe Amigo dilbere, tako prđe, ne mož biti grđe! A oni su pre toga tako žarko hteli da se priključe NATO i civilizaciji generalno, i sebe su videli kao deo civilizacije, a ne kao neke posebne i samo svoje (bubuljicare) da je to bilo neverovatno. Ma jedva su docekali propast ssssr i pad berlinskog zida, pa da krenu da se sa velikim entuzijazmom time bave, i uopste nisu videli sebe kao neke za koje treba da vaze neki posebni uslovi (isto kao sad sto tvrde da imaju neke posebne potrebe, mada bi sa time mozda i mogao da se slozim, tako je, oni su sa posebnim potrebama) ama su ih onda ovi ujeli za srce kad su im opalili jednu uvratnicu, posle tantruma koji je trajao deset godina, i sad su veoma uvređeni, pa e baš neće. Jel tako, jeste. More ostrakuj to, pa da zapevamo, a ko u NATO neće khmkhm meće.

Od Canka je dosta ono kad je skidao, bacao, gazio, pljuvao i psovao onu tablu "RTS", jos je bio Milosevic. I ostao je na istoj liniji. Drma kavez patrijotama.

More povelika. Nije ovo jastreb. Mora da vreba ove pod kamenjem, pa kljunom - boc!

Pazi ga kako je fascinantno. Ko nece da bude deo ovog veceg sveta, mora da sa njim nesto nije u redu. Evo, cak i ovoj ptici gore se sviđa, zato se tu vrti. Možda vreba neke gmizavce koji se kriju ispod kamenja. Valjda im ovo svetlo smeta. Valjda navikli na mrak

Ma sto se pravdas bre? Sta god da si pisao, posledice su prosle. Pisao si, pa šta. U je, isto kao onaj baki, uvredio lik i delo.

To su one iste price kao sto je u onom utisku nedelje i Beckovicka sa onom sto joj cerka slucajno zivi u Parizu, i sto umire od smeha na razguzinove "šale" o raketama bez pasoša, tipa "ma gde to postoji demokratija" ili sta su vec bile graknule, ili isto kad pocnu "ma gde to postoji sloboda govora" itd, sto u stvari svakodnevno moze da se procita u svim patrijotskim brlozima. I oni u to stvarno veruju, što je u stvari samo pokazatelj potpune sluđenosti i potpune civilizacijske propasti "drustva" koje se vise i ne moze tako nazvati. To su ljudi poremeceni, i nema od toga nista. Nikad oni nece postati normalni, ako su ikad i bili. Ne kazem za ovde na forumu, ipak nema ovde tako okorelih bolesnika, a ovi koji vise nista drugo i ne znaju osim takvog nihilizma, tih 80% , sa cutolozima preko 90 posto, u stvari isti procenat podrzavalaca slobe slobode i tog njihovog projekta, a ovo sam danas smislio, podstaknut izjavama raznih, najvise u vezi masovnog silovanja onog bakija sto je "vređao lik i delo" a u stvari je izgubio pasos pa ga zajebavaju mesecima za novi, a on samo hoce da se vrati u Nemacku, e, mozda je u prvih nekoliko godina tog luđenja moglo da se kazi da vredi gubiti vreme u pokusaju da se nekima od njih nesto objasni. Ali sada posle preko 30 godina toga, sto se mene tice, "to" je odavno prevazišlo fazu razgovora pendrekom, kojim se ipak mlati po debelom mesu ili po leđima, pa je doslo u fazu razgovora kundakom kojim se zna se gde se mlati. ...se nekome za bujicu njihovih idiotskih pitanja koja traje 30 godina. Najbolje ih je procenila gospođa Olbrajt. Jebo ih putin. Pravi nenormalnici. Taj nece jos dugo kako god bilo, nego ce uskoro kod skapanog podlipaša, a oni ako im je toliko do njega, u stvari do obojice ovih degenerika, sto se mene tice mogu svi da podu za njim, svih 90%. Nikakva šteta.

Je, ali u srbskim medijima ima i o mudrim predlozima pojedinih glavatih gospodina u Rusiji, i to poslanika, kako li se zovu tamo, koji predlazu da se poniste priznavanja nezavisnosti baltickih zemalja, kao nisu neki zakoni sssr bili ispostovani, pa bi onda kao to postale problematicne teritorije, i onda posto takve teritorije ne mogu da budu u NATO, sam NATO bi morao da ih iskljuci iz clanstva Poenta je, mnogo se to raskokodakalo, i uz to se ponasa nekulturno i pokusava da vraca nazad ono sto je pre 30 godina tamo ostavljeno, na primer onim izrazima zabojedi, puzojedi, kupusari, limundzije, cig... i slicno. Ako se ne smiri nema druge, nego da se pravi neki dogovor sa drugom Sijem, pa da se to dobro izmlati.

To jeste. I da su ostali Tadic i DS isto bi i oni sad radili, tj kilavili bi i sa sankcijama i generalno, sve u nadi da ce rat brzo stati, i da ce se onda sve vratiti kao sto je bilo. Od cega naravno nema nista. I ne treba da ima, sad kad su se vedete tamo razotkrile da uopste nisu iz ovog veka, ali to je za drugu temu.

Kako ne ocekuje, predlagao je pre par dana da NATO intervenise i zavrsi pos'o. Pa eto, tu se vidi kakav je to nekulturnik i primitivac. Ovakav buzdovan samo takvim istim buzdovanima iz 19 veka moze da bude neki uzor, a ova baljezganja samo mogu da budu razlog da normalni ovakve koji su zalutali u 21 vek jos vise izoluju.

Je li, cujem danas na radiju koji povremeno slusam, posto je u drzavi Njujork zabranjeno pustanje balona, zato sto moraju negde da padnu, sto zagaduje okolinu, pa je bilo pitanje, da li neko moze da bude kaznjen zbog gađanja balonima napunjenim vodom, sto je cesta letnja igra. E sad zasto sam ovo napisao, pa da pitam nesto. Ovi srbski ekolozi, oni izgleda misle samo velike misli, pa nemaju kad da se bave nekim eto takvim malim stvarima, na primer da isposluju zabranu plasticnih kesa i slicno. Jel jeste? Jeste, jeste. Njima su ispod casti takve male stvari, nego samo velike misli misle. Nema trte mrte.

A, to je onaj sa gej lobijem i pljosnatom glavom sto bi stalno da ispravlja neke istorijske greske, i sto kuka kako od patrijota nema nista zato sto su razjedinjeni Jednom je smislio srbsko privredno cudo, da svako sam za sebe proizvodi hranu Pravi genija, kao sto se vidi iz ovog teksta

To, care!

To sto se hvatate/hvatas/hvataju wgaf za ovo drugo se nista ne razlikuje od njegovog populizma, samo sto je bednije. Oduvek se zna da u toku svakog velikog projekta nekoliko radnika poginu isl, cak se zna i koliko. Prema tome nista on tu nije pogresno rekao, a jedini problem je sto je to uopste rekao, jer se to obicno ne pominje, ali se podrazumeva. A to hvatanje za tu izjavu i dranje o njoj je retko odvratno, zato sto je samo jos jedno ogavno odbijanje stvarnog sveta od tih tu stvorova koji se nikad za sve vreme svog odvratnog postojanja nisu ponasali razumno. Nesto im uradim na duševništvo, koje se vidi u ovim javnim masovnim silovanjima svakoga ko nije oni. Kenjaju nesto ovi njihovi sto velicaju "njihov nacin", kao, to se nikad nije okupljalo na javnim pogubljenjima kao na nekim drugim mestima. Pa to je zato sto su pizde, ali kad misle da ih niko ne vidi, onda se ponasaju gore nego sto se ponasala ta rulja. Zato sto ta rulja bar nije bila sastavljena od kurvi, nego od onih koji vole da gledaju javna pogubljenja, pa sta. A ovo su pravi gadovi. Nikad tu ne treba da smene Vucica, a ako ga i smene, onda treba da ga zameni Vlad Cepes.

Nego, da li je gledao neko danas "medije" mislim na sajtove. Jesam li rekao da će rulja masovno silovati onoga sa narušavanjem ugleda, isto kao misicu, čak i gore. Jedino ga još nisu klali, mada i to verovatno jesu ali to ne objavljuju, ali zato su ga slali u radne logore i na 10 do 20 godina u Zabelu itd. Kakvo razumevanje za takve? Jel je to ono kad se na nekome primeni kundak? Ono što nije etički ispravno, to je takve ne bombardovati, ako su u Evropi. Vesli Klark i Klinton su bili pizde.

TOMISLAV MARKOVIĆ: Srpski paradoks – Vučić gradi Miloševićevu Srbiju uz pomoć evropskih investicija Ode Olaf Šolc svojim putem, a srpska javnost ostade da se iščuđava nad njegovim otvorenim rečima. Ređaju se po televizijskim studijima politički analitičari, diplomate, članovi vladinih i nevladinih organizacija, stručnjaci za sve i svašta i još ponešto, baveći se teškim hermeneutičkim poslom tumačenja Šolcovih izjava. Te nema smisla od zemlje koja je bila pod sankcijama tražiti da uvodi sankcije drugoj zemlji, i to baš onoj koja poštuje njen teritorijalni integritet; te čak i ako ispunimo te iste uslove kao što su vladavina prava i sloboda medija, što je za nas mačji kašalj, ostaje nam nepremostiva prepreka priznanja Kosova, kako ćemo bez kosovskog zaveta i kolevke srpstva, stići će nas kletva kneza Lazara. Mediji udarili u žalopojke kako se već decenijama pomera datum ulaska Srbije u Evropsku uniju, trebalo je da postanemo deo te kod nas inače omražene zajednice prvo 2007. godine, pa onda 2010, potom je najavljivano članstvo za 2014, pa za 2020. i 2026, a sad se priča o 2032-oj godini. Razne srpske administracije se ubiše od posla kako bismo postali članica EU, ali ne vredi, neće nas, pa neće, kao da smo šugavi. Jesmo možda i mi nešto malo krivi, jer zapravo radimo sve suprotno od onoga što smo obećali i na šta smo se obavezali i jer nema ama baš nijednog racionalnog razloga da se pridružimo evropskoj zajednici naroda, a naše vlasti to i ne žele, ali za sve je zapravo kriva Evropa, licemeri preispoljni, lepo kaže epska pesma – Latini su stare varalice. I to se sve može čuti na medijima koje ne kontroliše Aleksandar Vučić, što je dobar znak da je ovo naše nazovi društvo izgubilo svaki kompas i orijentaciju, kako u vremenu tako i u prostoru. ... Svo to mučno natezanje nemačkog kancelara i drugih evropskih zvaničnika sa Srbijom plod je jednog suštinskog nesporazuma. Vladajuća kasta ne želi Srbiju u Evropi, gnuša se evropskih standarda, poštovanja zakona, vladavine prava, zaštite pojedinca, lične slobode i sličnih zapadnjačkih izmišljotina. Vučić i njegova banda* žele zapravo Miloševićevu Srbiju, samo bez sankcija, međunarodne izolacije, praznih rafova, bednih plata i još bednijih penzija, uličnih prodavaca deviza, prodaje benzina u plastičnim flašama i ostalih prirodnih posledica sumanute politike. Naprednjaci bi da sagrade Miloševićevu Srbiju, uz pomoć evropskih investicija i donacija. Što je najluđe, to im je do sad polazilo za rukom. Za taj oksimoronski projekat imali su i podršku Angele Merkel, što se vodilo pod firmom famozne stabilokratije. Takvoj politici očigledno ističe rok trajanja, čemu je znatno doprinela i ruska agresija na Ukrajinu. Poruke Olafa Šolca i drugih zvaničnika pokazuju da dolazi vreme čistih računa. Što bi rekao pesnik – teško vreme za vučiće**, prijatelju moj. * svih 90+ posto ** i za sve ostale elemente iz *

A i ovi su vrlo. Kakvi bre meseci? Pa oni da nisu nenormalni sami bi se pridruzili toj akciji jos odmah, kao sto bi da nisu nenormalni jos 1989 sa velikim entuzijazmom radosno krenuli da se integrisu u Evropu. Koji su to oni, svi. Ovakve izjave te nenormalnike samo podsticu da lude. Eno ih deru se po internetu kako ce jesti koprive ali sankcije uvoditi nece. Jel hoces da jedes koprive? E sad ce ti biti nabijene koprive i u usta, i u dupe, i u nos i svuda. I koprive, i korijenje, i kamenje. Kazi mu bre otvoreno, skidaj bre gaće. Kome to njemu, svima bre, svima. Isključi mu struju, iskljuci mu internet, ne daj mu lekove, zameni mu bravu da ne moze ni unutra ni napolje, neka te tuži, možda će crći dok ne počne suđenje.

Dobro, i od koga bi se to branili? Od civilizacije? Zašto? Rekli smo, tj rekao je onaj u Wag the dog, kad ljudi idu u rat (da se brane) ne brane oni teritoriju, nego svoj način zivota. Zasto bi neko hteo da brani taj tu "nacin zivota" ako se to stanje horde i nepostajanje nikakvog ni sistema, ni reda, ni pravila, uopste tako moze nazvati? Bice pre da se od toga treba braniti oruzjem, a ne da to treba braniti oruzjem. Na primer, onaj ko skenja divljaka koji se parkira pred ulazom da dobije orden. Ja bih takav sistem branio. Ovo stanje, jer to sistem nije, to je travestija. To ne treba braniti. Mogu misliti, oni nece da budu deo veceg sveta, nego hoce da se jos vise samoizoluju, i u stvari hoce da budu zaboravljeni, da bi mogli na miru da smrde, ali isto tako hoce da psihopatski cuclaju dostignuca tog veceg sveta. Rš u... Treba taj veci svet braniti od kukolja koji daje los primer i zarazava ostale jabuke u buretu, a ne obrnuto.

To tu ne treba da bude neutralno, zato sto je to samo izgovor najvecim zlotvorima da i dalje rade sta rade, tj parazitiraju, i da se tu onako palanacki nista ne promeni nego da ostane rupetina. Normalni ljudi nece da budu neutralni nego hoce da budu deo veceg CIVILIZOVANOG sveta (za rusko kineski itd svet ih bas zabole). Svajcarska je mozda vojno "neutralna" ali to je zato sto im se tako vise isplati, ali ne vidi sebe kaa ostrvo i rupu i kao da se na kartu Evrope golub posr'o, nego je i Svajcarska deo tog veceg sveta. A te rupe ako ih ima, to treba silom zakrpiti, kao sto se sa rupama radi. Ako se rupama i dozvoli da ostanu rupe, onda ih treba skroz ostrakovati, zauvek, kao da ne postoje. Jer ko ih... Tako da, ne treba im savremeno oruzje. Nije to za takve. Imaju tojage, kako i dolikuje trogloditima.