Kada je situacija kompleksna i emotivna, kakva je ova naša, možda je i okej da ne znamo tačno šta dalje.
Da li je to zviždanje i navijanje protiv Partizana?
Da li je to žalost do kraja sezone, gde je radost nakon pobede protiv najvećeg rivala (i kvalitetnijeg tima) nakon -16 licimurstvo?
Ima par sigurnih stvari, jedna od njih je da trikolora iz Prislonice treba goniti do kraja, po mogućstvu sa celom njegovom svitom koja je potencijalno učestvovala u bušenju trenera.
Sigurno je i da je trenutni vršilac dužnosti uzeo najvrući krompir možda i u istoriji Evrolige, i da se čini da dostojanstveno i čestito to radi.
Sigurno je i da imamo deo igrača koji su na ovaj ili onaj način hteli i doprineli trenerskoj promeni. Iako se oslikavaju potencijalni činioci, očigledno ih se ne može iseći (niti jedini koji to mogu žele tako nešto) iz tima.
Nemam nikakvu zamerku na halu sinoć, pogurali su kakav-takav Partizan do velikog preokreta, kakav-takav Partizan je imao igrače na max. obrtaja i voljnog momenta, pušikareni su i trikolor i šef mu, Željku se skandiralo u više navrata i podržan je tim na terenu.
Problem koji imamo je šizofren ali je naš, ne možemo pobeći od njega.
Klub moramo izvući iz prisloničkih kandži, i verovatno na leto krenuti u nekakav rebuild u svim sferama. Do tada ne smemo zaboraviti sve ubice našeg Žoca, ali mislim da aktivno jebavanje majki igračima nije način, i doneće nam samo štetu, loš publicitet i bes. Neka preoraju parkete i laminate, pa neka se teraju u tri pičke materine.