Kod mene je situacija tek komplikovana. Cerka je dosla sa tek napunjenih 7 i prvo polugoste prvog razreda zavrsila u Srb. Rodjena je u Belorusiji i ziveli smo tamo do njene 3-ce godine kada smo dosli u BG. Namucili smo se sa njenim govorom jer je veoma kasno progovorila. O pritisku baba i deda da pricam. Sada govori maternji jezik-nemacki. Njoj je srpski los. Masi padeze, jako lose cita ( i to samo latinicu) ……..mada kuci pricamo srpski, ona ga prosto koristi samo sa nama. Njen engleski je skoro kao nemacki i prica ga bolje od srpskog. Kapiram da i spanski koji pocinju ove godine da uce, ima bolje da govori od srpskog.
Sin ima 5 i po i sa njim je ista pesma. Borba oko govora, mada vaspitaci i ucitelji (sad je predskolac) kazu da je njegov nemacki odlican. Rekao bih da se prica ponavlja. Srpski lose, nemacki ce biti glavni jezik. Kada smo mi prisutni, izmedju sebe pricaju srpski, cim izadjemo iz sobe, prebace se na nemacki.
Mi u kuci pricamo iskljucivo srpski. Gospodja prica dobar nemacki, ja pored svog truda slabo, prosto ne kristim ga svaki dan. Ma koliko to cudno zvucalo. Firma je internacionalna, pricamo engleski, prirodno je da druzenje zapocenes sa ljudima sa posla, opet engleski, rodjaci koje imam ovde, glupo pricas nemacki….jbg. Smesno ali tako je. Pri tome kada kazem slabo pricam, ne znaci da ne mogu da odem kod lekara, opstinu, registrujem auto, obavim administrativne poslove itd. Ne to je ok. Ali za mene to nije znanje jezika. To je komandni nemacki tj pitanje, odgovor, postupanje. Doduse ja sam jos uvek relativno kratko ‘gastabajter’ i dosao sam u drzavu kada je bilo jako nepopularno izaci na ulicu i pricati sa ljudima. Mislim i da je to uticalo.
Iskreno, ja se ne trudim da deca pricaju srpski. Prosto ne zelim da ih teram ako im ne ide.