Pokušavam da uhvatim teorijsko čistunstvo kome težiš u ovim postovima i em mi ne ide em mislim da nema koristi od takvog pristupa. Uglavnom sam na Smrtokapinoj liniji.
Ukratko, jedno su Dejton i Rambuje, zavrtanje ruke kao što kažeš, a drugo su bezbrojni pregovori raznih emisara sa svih strana pre tih događaja. Ili, kada hrvatski ministar spoljnih poslova dolazi četrdeset puta u BG tokom rata, koji zvanično ne postoji između dve strane ali svi znamo stanje i uticaj glavnih igrača. Šta je to nego diplomatija u svom suštinskom smislu a ne u nekim zamišljenim čistunskim okvirima? Kao da je dimplomatija neka svetinja pa je moramo odbraniti od prljanja.
Elem, moja poenta je da se itekako pregovara sa raznim igračima, čak i kada su teroristi u pitanju, a da li direktno ili sa finansijerima, zaštitnicima, političkim krilom, ovim, onim, manje je bitno. Uostalm, čitava istorija BI je neprestana mešavina sukoba i pregovora, u različitim razmerama.