To što su pojedinci priželjkivali 15. marta, priželjkivao je i Nenadležni, tako bi sve ovo brzo utihnulo i vratili se na staro. Mora se i prepoznati i vreme za tako nešto, a to tada svakako nije bilo. Još na početku smo pričali da će ovo biti maraton, nema prečice, hokus pokus trikova. Ovih nekoliko meseci su doveli do toga da danas oni ne mogu štand postaviti, da im plaćenici sada sakrivaju lica, da ne mogu pronaći aktiviste već šalju svoje funkcionere, da na tajnim lokacijama održavaju sastanke, da imaju fijasko sa mitingom u Beogradu. Sva ova hapšenja bi do pre godinu dana prošla neopaženo, imali smo onu situaciju iz parka prilikom ''napada'' na Ćacija Pavlovića kad onaj lik sa kapom drži uspravno ruke da se vidi da ništa ne radi, ranije bi čoveku polomili svaku kost i nikom ništa. Ono što boli Nenadležnog i zbog čega mu sujeta pati jeste i što zna da mi spontano za sat vremena možemo se okupiti i biti nas nekoliko hiljada, njemu je potrebno nekoliko dana da pronađe ljude, plati ih i dovede autobusima kako bi mu ispred skupštine skandirali.
Da, i dalje se oni kurče, i dalje žele da pokažu silu, ali to više nije na nivou na kom je bilo, i sva ova hapšenja, privođenja su samo njihova želja da vide da li će biti reakcija, a reakcija ima. Ponavljam još jednom, energija jeste pala, ali odlučnost ljudi da se smeni monstruozni režim nije. Na kraju smo dobili ono što smo svi priželjkivali, a to je izborna lista studenata. Koliko vidim oni su već u kampanji, obilaze mesta i razgovaraju sa ljudima.
Protivnik nije lak, ima svu moć, al sloboda će uskoro doć i diktatoru reći laku noć.