Ajd opet. To što ja ne znam kako bi sa strogo vojnog aspekta izgledala bolja opcija, ne znači da ne postoji takva opcija. Ja samo znam da ogroman broj mrtvih i ranjenih civila, ruševine nalik na Hirošimu, humanitarna agonija nije ništa za pohvalu.
Ima tu jedna druga stvar. Ovih dana gledao sam mnogo dokumentaraca o Ausvicu. Prica o logorasu koji je tetovirao zarobljene, zatim o ss pripadniku koji je fotografisao logoraše od njihovog prijema, selekcije, puta ka gasnim komorama. Ima jedna fotografija na kojoj se vidi hrpa tašni i torbi koje su pripadale pobijenim ljudima. Stravično je što svaka ta tašna i torba imaju svoje priče. Neko je išao na posao noseci je, nekome je to bio poklon, nekome nasledstvo. Stotine hiljada sudbina, stotine hiljade ljudi koji su se do juče smejali, voleli, ziveli zivot... I odjednom ih nema.
Sada u Gazi. Pročita se samo brojka od 50000. I toliko. Kao da je reč o matematici, formulama... A niko da ne pomisli da je svako od njih posebna jedinka, da je tu mnogo dece koje su u svojoj bedi negde nabavili dres Mesija ili Ronalda i pikali fudbal... Niko da pomisli koliko buducnosti je tu sjebano, sjebano da se nikad ne opravi.
I zastrasujuće je tu odsustvo empatije kod Izraelaca za te ljude. I zasttašujuce je što su oni pre 80 godina sve to prošli, prošli da onaj ko im uzima živote to radi bez trunke emocija.
Necu da ulazim u to da li je ovim rešen problem Hamasa. Mislim da nije jer ta spirala nema kraja nikad. Pobednika ovde nema.