Oba puta posle Italije sam u nekoj meri stitio Pesica, prebacujuci deo odgovornosti na igrace. Jednim delom sam to verovatno radio zbog emocija prema Kariju. Drugi deo je bio cisto kosarkaski. Analizirao sam sve utakmcie koje smo odigrali i jednostavno video sam tu dosta dobre kosarke. Jesu protivnici cesto bili nesto slabiji, ali opet mi je bio utisak da smo vise pokazali nego sto pokazuju rezultati.
Mi smo i pre pocetka ovog prvenstva zeleli ovaj mec sa Litvancima i nekako je bilo pravedno da do njega dodjemo. Dosta se apostrofirala odbrana kao kljuc uspeha, ali moje misljeje je da je je presudio napad. Litvanci su i nama ubacili trojke 4/4 na startu utakmice, pa su omasili 1 uhvatili skok i opet pogodili. Ali nisu napravili dvocifrenu prednost jer smo mi pogadjali na najrazlicitije nacine i drzali egal dok njima sut nije usporio. Posle je dosla i odbrana. Pa i drugo poluvreme su otvorili sa 2 trojke i 2 dvojke za nepuna 3 minuta. Ali smo odgovorili sa 2 trojke i dvojkom i odmah vratili orednost na dvocifrenu. Nismo ih ugazili nekim suterskim useravanjem, vec smo pruzili jedan jako sirok napadacki repertoar. I to nije bila slučajnost, neki dobar rad je stajao iza toga. Srećan sam i zbog momaka i zbog Karija, zasluzili su ovo.
Nadam se da necemo igrati sa Slovenijom, kako zbog OI, tako i zbog toga sto nemam stomak da gledam Dončićevo glumatanje, kreveljenje i neprestano objasnjavanje sa sudijama.