Izgleda da su nasa ocekivanja od dana posle previse velika. Mnogi ne shvataju da cemo se vratiti u 2000-tu godinu, sa svim njenim manama i razocarenjima. Mozda bude nekog postepenog poboljsanja sistema, ali ljudi se nece drasticno promeniti, a da bi mi postali normalni neohodne su drasticne promene vecinskog pogleda na svet. Ako uz neku dozu srece bude bilo 6. oktobra, to ce bti maksimum kojem ce se radovati generacije koje pisu ovde. Ostali, tj. mladji ljudi ce jos dugo cekati bolji zivot. 13 godina unistavanja jednog drustva se ne brise lako, pa je i vrednost izgradnje fizicke infrastrukture mnogo manja nego sto bi mogla da bude. Autoputevima u Srbiji dugo ce prolaziti vozila iz Turske, Grcke i Bugarske, uz ponekog Makedonca i Albanca, bez zaustavljanja, jer sta bi radili ovde a da to ne mogu u svojim zemljama. Decenijama politicki izgladnjivani pojedinci ce trcati za koristima koje nose predstavnicka mesta sirom sveta, nadajuci se velikoj lovi, orgijama na jahtama i drugim porocima. Tek kada se oni zasite (a to ce biti negde malo pre smrti) mozda ce oni treci biti u stanju da pocnu da grade drustvo normalnih ljudi. Evo, moze li neko da zamisli da dan posle neko uhvati rektora za usi i pita: "Ti mali, djido mova, zasto si skenjao Ivanku, sta su ti bili obecali?" Tesko je i zamisliti niz, po intezitetu odgovarajucih analognih akcija prema onima koji su stvarno na drugoj strani, recimo da se neko nadlezan za dan posle odupre ponudi da mu se prepise vila na Barbadosu, ili plati studiranje dece na Kornelu. Sve ovo je cena koju placamo za glas za sedenje na stiroporu, bele listice i slicne budalastine, a narocito verovanje da smo u necemu kolektivno bolji od drugih, a da to nesto nije ispijanje piva ispred prodavnice.