Što bi rek'o dobri stari Simons:
"Neka mesta su suviše zla da bi im bilo dopušteno da postoje.
Neki gradovi suviše su zli da bi se trpeli. Kalkuta je takvo mesto.
Pre Kalkute, nasmejao bih se jednoj takvoj zamisli. Pre Kalkute,
nisam verovao u zlo – svakako ne kao u silu izdvojenu od ljud
skih postupaka. Pre Kalkute, bio sam budala.
Kada su Rimljani osvojili Kartaginu, pobili su muškarce,
prodali žene i decu u ropstvo, srušili velike građevine, izlomili
kamenje, spalili krš i posolili zemlju da tamo više nikada ništa
ne nikne. Za Kalkutu to nije dovoljno. Kalkutu bi trebalo zbri
sati sa lica Zemlje.
Pre Kalkute, učestvovao sam u marševima protiv nuklearnog
oružja. Sada sanjam nuklearne oblake koji se u obliku pečura
ka dižu iznad grada. Vidim zgrade koje se tope u jezera stakla.
Vidim popločane ulice koje teku kao lava i prave reke koje ključa
ju u velikim oblacima pare. Vidim ljudske prilike koje plešu kao
zapaljeni insekti, kao skaredne bogomoljke koje prskaju i eksplo
diraju naspram plamene crvene pozadine potpunog uništenja. Grad Kalkuta. Ti snovi nisu neprijatni"