Ja sam i sad, kao novopečeni roditelj, ostao pri stavu da je ok i imati i nemati decu. Skroz ok, bitno je samo da je to stvar odluke osobe lično a ne posledica okolnosti (neplodnost i slično).
Čovek treba da sam odluči da li je za njega da bude roditelj ili ne. Ja sam otac postao dosta kasno, u 40 godina, ali nikad to ne bih menjao da mogu ponovo da biram. Tako sam hteo. Tako je moja supruga htela.
Ono što se u ova par meseca promenilo je da je sada moja ćerka ubedljivo najvažniji deo mene, ali to je valjda normalno. To bebče ne može o sebi da se stara a ja kao odgovorna osoba koja je svesno ušla u sve to, imam i moralnu i materijalnu obavezu da je čuvam kao malo vode na dlanu, nevezano za osećanja koja su nemerljiva naravno.
Postoji jedna knjiga na engleskom koja se prevodi sa "Imao decu, kajaćeš se, nemao kajaćeš se". Dakle, dete te ne definiše kao osobu, ali te svakako oplemenjuje. To pak ne znači da neko ko nema decu neće biti empatična i saosećajna osoba. Ne. Oni koji su baksuzi a nemaju decu, takvi su samo kao posledica nemogućnosti da se suoče sa time da nisu drugi krivi za njegovu nesreću i da je život nefer vrlo često. Dobri ljudi su uglavnom oni koji su sebe prihvatili kao takve, sa svim manama. Takvi nikoga ne mrze.
Elem, iz te knjige sam pročitao da je za dete bolje da ima zrelijeg roditelja, ali da je za roditelja bolje kad dete dobije mlađi. Pa ti onda vidi. Šta je rešenje? Nema ga, ali u tome i jeste lepota, svaki život je autentičan.