Ravnodušan prema plaču
Ravnodušan prema plaču, obožavam ilovaču. Gotova je moja muka, pa se smejem iz sanduka. Oko mene su, u stvari, licemeri i govnari, svako mi za dušu pije, a znam, lažu drkadžije, svako ko je tu plakao, poslo bi me u pakao. Ravnodušan prema plaču, i konačno sasvim sam, obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam. A gore mi pevaju popovi, i nasleđuju me lopovi. Šapuću samozvani proroci: Upropastiše ga poroci, dok izjavljuju saučešće, pljuju po meni sve češće i žešće, na glavu mi stavljaju lovore, drže mi posmrtne govore, stoka što laže kako zine, preuveličava moje vrline.
Ravnodušan prema plaču, i konačno sasvim sam, obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.
Možda nema ko da plače, pa plaćaju narikače, mnogo sveta, divan sprovod, za pijanku sjajan povod, ko u svakom dobrom vicu sreća je na svakom licu, grobar čeka napojnicu, još po jedna za ubicu, za presrećnu porodicu, i veselu udovicu! Ravnodušan prema plaču, i konačno sasvim sam, obožavam ilovaču, ne može mi ništa šljam.