Ovo je samo italijanska verzija klasičnog jedenja onoga što se ne jede, a namenjena je njihovoj gologuziji koja je na nivou lokalne verzije Farme ili Zadruge, kojekakvim levatorima-marksistima i sličnima. Imali su Francuzi nešto slično, pa im je propalo, što će se desiti i njihovim rođacima po jezičkom pretku. Čitao sam vest i ne znam kako će kažnjavati one što bruschetta (jednina) izgovaraju kao /bru'šeta/ umesto /bru'sketa/ i kako će delovati nekakva 'jezička policija' koja bi morala da ima bar pola miliona zaposlenih sa ogromnim radnim vremenom pošto je jezik veoma raširena stvarčica i ne može se tako lako kontrolisati. Ne znam za Bugare što toliko kmeče jer su poslednji koji o tome nešto mogu da pričaju pošto imaju turskog i ruskog vokabulara na tone.
Svet je takav kakav jeste, pa se za izvore leksike više ne koriste starogrčki ili latinski, već engleski. I jedan i drugi jezik su mrtvi, nemaju izvorne govornike, pa samim tim ne mogu ni da tako lako stvaraju nove reči, a njihov leksički fond je već podosta iskorišćen. Mrtvo je mrtvo i ne može se povampiriti niti našminkati da izgleda živo, a ono što jeste živo se ne može tek tako suzbiti.
Ove naše budale su nazvane ćiriličari jer je njihova 'borba' za jezik svodi na upotrebu dotičnog pisma i njegovo nasilno nametanje, a osim što ćirilišu, jedini drugi aspekt te 'borbe' je prolivanje krokodilskih suza nad klincima koji pišu po društvenim mrežama da su nešto lajkovali ili što na ulici piše McDonald's, Coca Cola ili Swarovski umesto Макдоналдс/Мекдоналдс, Кока Кола ili Сваровски. J*** majku i to njihovo očuvanje autentičnosti. Evo i nekoliko reči koje imaju jednu zajedničku crtu: kašika, makaze, pantalone, košulja, jakna, šolja, badem, čelik, čekić, ekser, rakija, čaj, sat, boja, gazda, cipela, lopov, lozinka, časopis, naslov, učinak, zbirka, ličnost... Zajednička crta im je da su sve do jedne stranog porekla, od kojih je poslednjih pet iz slovenskih jezika, pa se možda ne i prepoznaju tako lako. Eto, uprkos tim rečima, jezik nije propao.
Pošto mi je jezik potreban iz profesionalnih razloga, mogu da odgovorno tvrdim da nema tolikih idiota koliki su naši srbisti kada je u pitanju ono što se zove norma. Još od osnovne škole, kad sam se prvi put susreo sa pravopisnim pravilima, „najsavršeniji” pravopis se menjao ne znam ni sam koliko puta. Budale ne uspevaju da nađu logiku za pisanje mnogih reči, pa je problem da li se piše auto-put, autoput ili auto put (ovo poslednje ne). U školi sam učio da se ne kaže zadnji autobus (jer ne postoji prednji), ali nedavno su rešili da može i tako. O transkripciji stranih imena, j*** ih ista, mogao bih da napišem traktat. Što se tiče rečnika standardnog jezika, najnoviji je štampan tek oko 150 godina posle Vukovog, a kao „inovacije” navodi reči kao što su CD, tj. це-де, koji je već muzejski primerak. Doduše, rečnik je pun kojekakvih reči koje je poslednji put koristio čukundeda prosečnog člana foruma, dok su one savremene ostale za izdanje koje će se pojaviti za oko pola veka. Stilistika je nešto što se podrazumeva, valjda na osnovu dela Ive Andrića ili Politike iz sedamdesetih godina prošlog veka, ali niko da napiše valjan priručnik. Ponekad za izvesna rešenja moram da prekopam i nebo i zemlju kako bih bio siguran da li pišem kako treba, dok mi je za engleski dovoljan bilo koji rečnik. Gramatika koju sam učio u školi je praktično identična onoj koja se danas koristi, a sve to vuče korena iz Stevanovićeve gramatike koja je prvi put objavljena kada niko od forumaša nije ni rođen. Nesrećne budale koje se bave jezikom nisu shvatile da jezik u kome se upotrebi poneka strana reč nije ugrožen. Listu ugroženih jezika je sačinio UNESCO, a na njoj se nalaze jezici koji se ne uče u školama, koji nemaju svoju pismenost i čiji se broj govornika rapidno smanjuje. Doduše, ima vremena i za srpski da se tamo nađe jer je jedan od kriterijuma za ugroženost drastično smanjenje broja govornika. Doduše, uz zdušnu pomoć ćiriličara koji zagovaraju najgori nacionalizam, a čija je posledica masovna seoba u inostranstvo (pošto se stomak puni hlebom, a ne ćirilicom), zaista će biti razloga za brigu kada većina govornika ode preko granice.
Ako pogledamo širu sliku, naši borci za jezik su uspeli da od sebe naprave kretene i u drugim aspektima. Insistiranje na ćirilici je u mnogim tekstualnim katalozima i korpusima bukvalno poklonila okolnim zemljama mnoštvo književnog, kultunog i naučnog nasleđa susednim zemljama. Najjednostavniji primer daje Google Translate, kome je dovoljno uključiti opciju prepoznavanja jezika, a onda uneti latinicom reči kao što su knjiga, drvo ili olovka, jer će se kao prepoznat jezik javiti hrvatski ili eventualno slovenački. Paradoksalno je da je na taj način hrvatskoj književnosti poklonjena i knjiga Nož Vuka Draškovića, koja je imala nekoliko latiničnih izdanja. O Pekiću ili čak Bori Stankoviću ne bih ni trošio reči.
O kvalitetu „stručnjaka” za srpski mogu da spomenem i jednu anegdotu. Pre desetak godina je neka firma htela da zaposlenima obezbedi obuku iz poslovne korespondencije i na početku su angažovali neku glupaču koja je završila srpski. Nesrećnica nije shvatala da se u poslovnom svetu piše Apple (umesto Епл), HR / ljudski resursi (umesto кадровска служба) ili da se poziv na sastanak može početi rečima 'dragi svi'. Relativno brzo je dobila nogu, a posao je dobila koleginica koja je završila francuski i uspešno održala obuku.
Iz načina na koji pišem se jasno vidi da nisam od onih koji i u običnom razgovoru bez potrebe koriste by the way, sorry i slične izraze, ali svakako da nemam ništa protiv toga što neko piše Apple ili Microsoft ili upotrebljava reči stranog porekla.