On je glavnokomandujući oružanim snagama Rusije, pa je stoga napad na njega i na mesto u kome boravi takođe i vojni cilj, kao što bi bio i napad na štab neke armije u pozadini.
I za Ukrajinu bi, barem i tako možemo posmatrati ovaj slučaj, bilo možda i bolje da su oni napali Putina, jer bi to značilo da su u mogućnosti da izvedu tako ozbiljan napad ne samo u unutrašnjost protivnika, nego i na tačke od najvažnijeg značaja. I ako je, dakle, Ukrajina lansirala te dronove, to takođe ozbiljno dovodi u pitanje mogućnost Rusa da odbrane čak i predsednika, a kamoli nešto manje složeno i sa manjim komplikacijama...
A tu je i podrivanje Putinovog imidža nepobedivosti, što bi moglo da oslabi moral ruske vojske i javnosti. Jer ako Ukrajina može da ugrozi predsednika, šta je sa običnim gradovima, frontom i vojnicima?
S druge strane, ako su Rusi podmetnuli napad da bi okrivili Ukrajinu, to možemo da tumačimo i kao nameru da se mirovni pregovori razvlače u nedogled i da se obesmisle sad kad su naizgled na nekakvom tragu, jer bi radije da ratuju nego da miruju. Rusija bi time zapravo pokazala da je spremna da žrtvuje mirne opcije čak i ako to znači ignorisanje ekonomskih sankcija i daljih gubitaka u životima njenih ljudi. A bez dokaza, odnosno video snimaka, ostataka dronova ili potvrde od lokalnih stanovnika, ovo stvarno može da zaliči na klasičan FSB stil – lažiranje incidenta da se izbegne pregovaranje i nastavi rat.
Zato je za mene bolje da je Ukrajina zaista udarila na Putina jako i neočekivano, jer ako nije, to ukazuje na duboku posvećenost Kremlja ratu, gde su ekonomija i žrtve sekundarni u odnosu na geopolitičke ambicije. I to nije novo za autoritarne režime, a i produžava patnju obe strane.
Što nikako nije dobro.