Omiljeni citati

[4_Webber]

Evo da započnem jednu standardnu temu 😄

Dakle tema za omiljene citate, omiljene izjave nekih poznatih ličnosti i pisaca ili citate iz knjiga 🙂

Da započnem tako što ću da iskopiram ovde svoju favorite quotes sekciju sa fejsa 😄

 

"Our goal is to discover that we have always been where we ought to be. Unhappily we make the task exceedingly difficult for ourselves." - Aldous Huxley

 

"No time like the present to get started."

 

“Life can only be understood backwards; but it must be lived forwards.” ― Søren Kierkegaard

 

"To improve is to change; to be perfect is to change often." - Winston Churchill

 

“If you always do what you’ve always done, you’ll always get what you’ve always got.”
- Henry Ford

 

"The harder the conflict, the more glorious the triumph. What we obtain too cheap, we esteem too lightly."
 - Thomas Paine

 

"Life is not fair: get used to it." - Bill Gates

 

Edited May 31, 2019 by 5_Webber

[Kronostime]

[dude]

“To be yourself in a world that is constantly trying to make you something else is the greatest accomplishment.”

Ralph Waldo Emerson

 

"You have your way. I have my way. As for the right way, the correct way, and the only way, it does not exist."

"The most common lie is that which one lies to himself; lying to others is relatively an exception"

Friedrich Nietzsche

 

 

Edited June 2, 2019 by dude

[Amigo]

Kafe piti, a ne seceriti 

Edited June 3, 2019 by Bilo je to vrijeme ruza

[Kolbas]

Bolje da me mrze zbog onog što jesam nego da me vole zbog onog što nisam

[RatzenStadt]

Ja sam bolestan čovek… Zao čovek. Nesimpatičan čovek. Mislim da me boli jetra. Istina, ja nemam pojma o svojoj bolesti, i ne znam tačno šta me boli. Ne lečim se i nikada se nisam lečio, iako poštujem medicinu i lekare. Pored toga, ja sam još i sujeveran do krajnosti, ili bar toliko da poštujem medicinu. Dovoljno sam obrazovan da ne budem sujeveran, ali sam ipak sujeveran. Ne, gospodo, neću da se lečim za inat. Vi to sigurno ne možete razumeti. A ja, vidite, razumem. Naravno, ne mogu vam objasniti kome ću zapravo u ovom slučaju zapapriti svojim inatom. Znam vrlo dobro da lekarima ne mogu napakostiti time što se ne lečim kod njih. Znam bolje nego iko da ću time jedino sebi naneti štetu i nikom više. Pa ipak, ne lečim se samo iz inata. Jetra me boli, neka je, neka me još jače boli.

 

J*bi se Dostojevski. I am in this quote, and I don't like that 😄

[Besni lala]

...Stajao je dva koraka pred njom, čekao i gledao u nju zažarenim, strasnim, teškim pogledom, sa surovom odrešitošću.

Dunja razumje, da mu je draže umrijeti, nego da pusti nju. "I... i ona će zacijelo ubiti sada, na, dva koraka!..."

Odjednom ona odbaci revolver. - Bacila! - izgovori Svidrigajlov u čudu i odahne duboko. U jedan mu mah odlanulo u srcu, a nije to bila samo tjeskoba smrtnog straha; teško da ga je i osjećao u taj čas.

Bilo je to izbavljenje od drugog, bolnijeg i mračnijeg čuvstva, koga on ne bi mogao ni sam odrediti potpuno.

Priđe Dunji i lagano joj obuhvati struk. Ona se nije branila, nego sve trepetala kao list i gledala ga molećim očima.

Svidrigajlov joj htjede nešto reći, ali usne su mu se samo cerile i nije mogao ništa da izgovori.

- Pusti me! - reče Dunja moleći. Svidrigajlov se trgne; ovo ti nije bilo više onako izrečeno, kao maločas.

- Ne ljubiš me dakle? - zapita on tiho. Dunja niječno odmahne glavom.

- I... ne možeš?... Nikada? - prošapće on očajno.

- Nikada! - prošapće Dunja.

Prođe časak užasne, nijeme borbe u Svidrigajlovljevoj duši. Neopisivim je pogledom pogledao Dunju.

Onda trgne ruku, okrene se, ode brzo do prozora i stane preda nj.

Prođe još časak. - Evo ključa. - On izvadi iz lijevog džepa ogrtača ključ i položi na sto iza sebe, ne okreću-ći se Dunji. - Uzmite; idite brže!

... Gledao je uporno kroz prozor. Dunja pristupi stolu, da uzme ključ. - Brže! Brže! - ponovi Svidrigajlov, sve se još ne mičući i ne okrećući. Ali u tom je "brže" zazvučio neki strašan ton...

 

Meni lično najjače parče zločina&kazne...

Posebno podvučeni delovi.

[Milenko Puzigaca]

- Ja sam vidio stotinu i stotinu kiša. Prije nego što je Hathi (slon) odbacio mliječne kljove, moj trag u prašini bio je već dugačak. Tako mi prvoga jajeta, stariji sam od mnogih stabala i vidjeh sve što je učinila Džungla.
 
- Ali ovo je novi lov - reče Mowgli. - Nikada još dholi (divlji psi) nisu zašli na naš trag. 

 

- Ono što je sad, bilo je već. Ono što će biti, samo je povratak neke zaboravljene godine. Budi tiho dok prebrojim sve svoje godine! 

 

Cijeli dugački sat ležao je Mowgli na zmijskim kolobarima, dok je Kaa, glave nepomične na tlu, razmišljao o svemu što je vidio i saznao od dana kada se izlegao iz jajeta. Činilo se da se svjetlo povuklo iz njegovih očiju i ostavilo ih slične mutnim opalima, samo ponekad bi ukočeno trgnuo glavom desno i lijevo, kao da lovi u snu. Mowgli je mirno drijemao, znajući da je prije lova najbolje odspavati, a bio je navikao zaspati u bilo koje doba dana ili noći.

 

Onda osjeti kako Kaaova leđa ispod njega postaju veća i šira, dok se golemi udav nadimao, sikćući poput mača koji se izvlači iz čeličnih korica.

 

- Vidio sam sve mrtve godine - reče napokon Kaa. - I velika stabla i stare slonove i stijene koje bijahu gole i oštre prije nego što je narasla mahovina. Jesi li još živ, Čovečuljče?

 

- Tek je malo vremena prošlo od zalaska mjeseca - reče Mowgli. Ne razumijem...

 

- Hššš! Sada sam opet Kaa. Znam da nije prošlo mnogo vremena. Sad ćemo otići do rijeke i pokazat ću ti što treba učiniti protiv dhola. 

 

On krene, ravan poput strijele, prema glavnom toku Waingunge i baci se u vodu iznad, sada skrivene, Stijene mira; Mowgli je bio uz njega. 

 

- Ne, nemoj plivati. Ja idem brže. Na leđa, Mali Brate!

 

Mowgli lijevom rukom obuhvati Kaaov vrat, desnu stisne uz tijelo i ispruži noge. Tada Kaa zapliva uz struju kao što je samo on znao; sitni su se valovi dizali uz Mowglijev vrat poput ovratnika, a noge mu je ovamo-onamo zanosio vir, što su ga stvarali zamasi zmijskoga tijela. 

 

Milju ili dvije iznad Stijene mira rijeka Waingunga se sužava i teče kroz klanac od mramornih stijena visokih osamdeset do stotinu stopa, a riječna struja tu brza oko i preko kojekakvog ružnog kamenja, kao preko mlinskog kotača. No Mowgli se nije zabrinjavao zbog vode; rijetko bi koja voda na svijetu njega mogla i na trenutak zaplašiti. 

 

Gledao je, sad na jednu, sad na drugu stranu klanca i uznemireno njuškao, jer se u zraku osjećao slatkasto-kiselkasti miris, vrlo sličan mirisu velikog mravinjaka za vrućeg dana. Nagon ga je tjerao da se pritaji u vodi, tek podižući glavu od vremena do vremena da bi udahnuo.

 

Kaa se usidri, omotavši se dvaput repom oko podvodne stijene, držeći u jednom prstenu Mowglija, dok je voda brzala oko njih.

 

- Ovo je mjesto smrti - reče dječak. - Zašto smo došli ovamo?

 

- Sad spavaju - reče Kaa. 

 

- Hathi se neće ukloniti pred Prugastim (tigrom) Pa ipak, i Hathi i Prugasti uklonit će se pred dholama, a dhole se, kako kažu, ne uklanjaju ni pred kim. Ali, pred kim se uklanja Mali narod sa stijena? 

 

- Reci mi, gospodaru Džungle, tko je gospodar Džungle? - reče Kaa.

 

- Ove tu - šapne Mowgli. - Ovo je mjesto smrti. Idemo odavde.

 

- Ne. Pogledaj dobro, jer oni sad spavaju. Ovo je mjesto isto kao što je bilo dok ja ne bijah duži od tvoje ruke. 

 

Još od postanka Džungle, raspucanim i od vremena istrošenim stijenama uz Waingungu, služio se Mali narod sa stijena. Radne žestoke, divlje crne indijske pčele; i, kao što je Mowgli dobro znao, svi su tragovi skretali u stranu pola milje prije njihovog klanca. 

 

Stoljećima Mali je narod  gradio košnice i rojio se od pukotine do pukotine, i rojio se opet, bojeći tamnim medom bijeli mramor, gradeći visoka i duboka saća u šupljinama, gdje ih ni čovjek ni zvije ni vatra ni voda nikad ne dotaknuše. Uza stijene klanca na obje strane visjelo je nešto poput crnih, sjajnih, baršunastih zavjesa.

 

Mowgli zaroni čim ih je primijetio, jer to bijahu milijuni pčela koje su spavale. Sam oštri miris uplašio bi svako biće bez krila, koje poznaje Mali narod. 

 

Kaa zapliva dalje, uzvodno, sve do pješčanog pruda pri vrhu klanca.

 

- Tu je ovogodišnji ulov - reče. - Gledaj!

 

Na obali su ležali kosturi nekoliko mladih jelena i jednoga bivola. Mowgli je mogao vidjeti da ni vuk ni šakal nisu dotaknuli ove kosti, koje su ležale u svom prirodnom položaju.

 

- Prešli su granicu; nisu znali Zakon - promrmlja Mowgli - i Mali narod ih je ubio. Idemo odavde prije nego što se probude.

 

- Oni se ne bude do zore - reče Kaa. 

 

- I sad ću ti reći. Prije mnogo, mnogo kiša jelen s juga u bijegu je došao ovamo, ne poznajući Džunglu, a vučji čopor za njegovim tragom. Slijep od straha, on skoči odozgo, a vučji čopor ga je slijepo i bijesno slijedio. Sunce bijaše visoko, a Mali narod mnogobrojan i vrlo ljutit. Mnogi iz vučjeg čopora skočiše u Waingungu, no bili su mrtvi prije nego što dotaknuše vodu. Oni koji nisu skočili, također su umrli gore na stijenama. No jelen je ostao živ.

 

- Kako?

 

- Jer je dotrčao prvi, spašavajući život, i skočio prije nego što ga je Mali narod primijetio. Već je bio u vodi kad su se oni skupili za napad.
Čopor koji ga je slijedio, propao je pod težinom Malog naroda.

 

============================================

 

I za @Perkos2 Ovo je u stvari priča jednog mrskog Engleza protiv kolonijalizma njegove zemlje   Na "ovim prostorima" može da bude priča o tome "kako da se reši naša kriza"