Sin je rodjen ovde u CH (pre 31 godina).
Kod kuce smo pricali srpski, u vrticu svajcarski dijalekat i nemacki.
Ovo smo mu pustali sa kaseta -
U osnovnoj je, ne secam se vise tacno, 1-2-3 godine isao na dodatne casove u srpsku skolu,
tako da dobro govori i cita (latinicu i cirilicu).
Jedino kad pise pravi prilicno gresaka (posebno kod jednacenja po suglasnicima; zvucni vs bezvucni).
Veoma voli da nauci neke nove reci, koje se redje koriste, tako da ima prilicno sirok fond reci.
U osnovnoj je ucio francuski, ali ga nije voleo. Sada kaze da mu je drago da moze da razume osnovne stvari.
Na faksu i kasnije na poslu - engleski.
Jedino mi je zao sto mu jos nisam dovoljno priblizio nasu poeziju/literaturu i muzicke "klasike" iz 70-80-tih
(donekle jesam, ali radi se i o tome da svaka generacija ima svoje "referentne tacke" i da ono sto je mozda meni bilo interesantno/bitno
njemu vise nije - klasicna roditeljska potreba da dete dobije iste "korene", od koje sam zapravo odustao sa svojih 18 godina; ipak je lepo
da postoje izvesne stvari, posebno u vezi humora, na koje se mozemo pozivati kao na zajednicke - na pr. odgledali smo zajedno seriju "Grlom u jagode" ...).
Izmedju sebe pricamo srpski, ali ako neki stranac tu prebacimo na nemacki, ili engleski.
Ponekad ima i smesnih scena - jednom smo bili na letovanju u Hrvatskoj,
dve Svajcarkinje i jedan Hrvat pricaju na Hrvatskom, Hrvat ode a Svajcarkinje nastave da pricaju na hrvatskom.
Nesto slicno se i nama desavalo, posebno ako je neka dublja rasprava onda mi je nebitno koji jezik koristim,
vec je koncentracija na misao i znacenje.