Inicijalni post je samo jeftina demagogija. Činjenica je da su neke branše napredovale, da mogu da zarade više nego ranije, ali i da su neke stagnirale. Pogledao sam malo turističke ponude da bih uporedio primere i vidim da se na Sejšele ili Maldive može otići za manje od 1500 evra, što se vidi ovde ili ovde, a s druge strane, domaćim turistima se nude i aranžmani u grčkim hotelima koji ne podrazumevaju prevoz, kao npr. ovde. To što ima ljudi koji su zaradili novac i mogu tamo da putuju ne znači nužno da su ga ukrali ili da su u SNS-u, ali ni da sada i kasirka u Maxiju može da kupi novi auto. Jaz između zarada postoji, što je i normalno u ovakvim okolnostima, ali se možda više vidi jer ljudi kače po društvenim mrežama gde letuju, šta kupuju ili kako se provode.
Gluposti tipa da „svi” idu u Dubai ili da „narod” ide dva puta na more mogu da se okače mačku o rep. Naravno da takvih ima, ali ima i onih koji jedva skrpe da odu na Halkidiki, Sutomore ili u Buljarice.
Nezahvalno je gledati na ekonomski aspekt iz perspektive sopstvene branše jer to daje lažni uvid. Na primer, oni koji su zaposleni u turizmu su pre više godina počeli da se žale što ljudi sve više koriste Booking i slične platforme, dok im je korona zadala veliki udarac. Donekle su izmenili način poslovanja jer prosečan turista više nije bio neko ko je spao na autobuski aranžman do Paralije i ko ne bi umeo na engleskom ni kafu da naruči. Izdavačke kuće su se našle u problemu jer se više ne kupuju ni knjige za školsku lektiru, pa najveći deo kolača ide Laguni i Vulkanu, što je JPM već konstatovao. S druge strane, mnoge zanatlije i majstori su popravili standard jer je deo njih otišao u inostranstvu, pa onaj ko ne želi da se petlja sa raznim priučenim majstor-kvarišima, a ne ume da sam nešto popravi ili napravi, mora da plati više nego ranije. Naravno, ne mogu da analiziram svaku branšu, ali pretpostavljam da je ovo dovoljno da se stekne uvid.
Ukoliko se vratimo na demagogiju iz prvog posta, deluje mi kao kombinacija zavirivanja u tuđi džep i ličnih frustracija, što je tipično za gubitnike tranzicije.