Problem sa ovom državom i sa ovim narodom je što ne postoji konkretna strategija razvoja za narednih recimo 20-30 godina. Mi stalno počinjemo ispočetka. Tako je bilo 90-te, tako je bilo 2000-te, tako će biti i sutra kada Vučić ode, na ovaj ili onaj način. Previše smo mi mali da bi mogli sedeti na četiri ili dve stolice. Mi moramo da se opredelimo između zapada i istoka, pošto sami ne možemo da opstanemo. Iz raznih razloga, što demografskih, što ekonomskih, što političkih.
Uostalom, tako ovaj jebeni svet funkcioniše. Kao veliki fan The Rolling Stones, čitao sam gomilu tekstova o njima, poneku knjigu itd. U njihovoj organizaciji postoje dva klana, Džegerov i Ričardsov. I svako ko je zaposlen tamo, radi ili za jednog ili za drugog. Oni neopredeljeni, najčešće bivaju otpušteni. Evo, Ukrajina je ničija, pa je u toku njeno rasparčavanje. Na kraju krajeva, i nama je oduzet deo teritorije.
Da ne bude zabune, apsolutno podržavam proteste i verujem da je pitanje vremena kada će se ovaj bolesnik naći na smetlištu istorije, ali pitanje je da li mi i to možemo da ostvarimo bez pomoći spolja.
A kada se to desi, postavlja se pitanje kojim putem krenuti, odnosno ko će doneti tu odluku. Verovatno narod na referendumu, ali kada vidim ko je sve narod, odnosno ko ima pravo glasa, nije mi dobro.
Nama je neophodna jedna prosvećena revolucija, ne znam kako bih to drugačije nazvao. Da ljudi nauče da misle svojom glavom, da u moru informacija prepoznaju spinove i laži, da se vrate osnovnim moralnim načelima itd. U tom smislu, studenti su već uradili neprocenjivo mnogo i ja im verujem. Takođe, čini mi se da @BattleBender - ova priča u prethodnom postu o obilasku manjih mesta po Srbiji ide u tom pravcu.
Izvinjavam se na dužem postu, ovo mi je prvi upis ovde.