Dan posle velike pobede uvek donosi prelep osećaj i sumiranje utisaka. Evo nekoliko mojih, vezano za ljude koji su često meta kritika, a neki čak i podsmeha. Zajedničko im je to što su veliki Zvezdaši.
Vladu Đurovića je vreme pregazilo, u košarkaškom i svakom drugom smislu. Njegove analize su površne i subjektivne, gotovo uvek dolazi nepripremljen u emisiju. U početku mi je to smetalo, ali kada vidim koliko je njemu drago kada Zvezda pobedi, sve to nekako pada u vodu. Iskren i emotivan ("Kari Pešić mene ne voli, pa šta...ne volim ni ja njega" ili sinoćnje "strah me je najviše od Partizana za par nedelja") postao mi je drag i sve manje mi smeta njegova nekompetentnost. Jbg, živimo u državi čiji je trademark nekompetentnost u mnogim oblastima.
Darko Plavšić je ovde bio prozivan nekad zasluženo (netrpeljivost prema Lorencu Braunu), nekad nezasluženo ("Čovićeva pudlica"), ali sa svim svojim vrlinama i manama za mene je on jedan od najboljih komentatora na domaćim televizijama. Jučerašnji opis igre GB ("hoda po vodi Džered Batler") i Nvorinog prikucavanja ("ali stiže komšija sa drugog sprata") podsetio je na neke legendarne komentatore iz bivše nam države.
Momčilo Bajagić sigurno nije idol najpoznatije navijačke grupe CZ, ali činjenica da su i oni prihvatili stihove iz grandiozne "Što ne može niko, možeš ti", govori da je pogodio navijački nerv stihovima poput "I daj mi znake dovoljno jake, daj mi snage i hrabrosti, što ne može niko, možeš ti". Ako uđemo u plej-of, biće to zaista "dani visokog napona".